Piše: Novak Adžić

Ako je dehumanizacija proces gubljenja ili oduzimanja ljudskih osobina, nedostatak ljudskosti, nečovječnost i divljaštvo, bezosjećajnost, što se manifestuje kroz razne oblike hotimičnih ubistava, torture, mučenja, zlostavljanja, terora, nasilja, odsustva ili gaženja morala, (a, to jeste dehumanizacija), onda su sistematski i planski, masovni postupci, zločini organa srbijanskog (srpskog) okupacionog režima, (uvedenog u Crnoj Gori 1918. godine), počinjeni prema crnogorskoj državi i crnogorskom narodu pokazali pravo lice dehumanizatora-odnosno, divljaštvo velikosrpskog anektora, osvajača, asimilatora.

Ovo je djelimična, ali istorijski realna, zasnovana na činjenicama, priča o borbi i stradanju mučenika i junaka Crne Gore, iskonskih patriota, koji su se od kraja 1918. godine borili (i bili na raspeću) zbog odanosti Crnoj Gori i slobodi crnogorskog naroda i koji su se ustaničkim, komitskim, gerilskim, oslobodilačkim akcijama suprotstavljali, uglavnom dehumanizovanoj, vojno-žandarmerijskoj i drugoj sili dvora KSHS- kralja Petra i sina mu regenta (a od 1921) kralja države KSHS, apsolutiste i tirana Aleksandra Karađorđevića i niza beogradskih vlada.

Crnogorski državotvorni, nacionalno emancipatorski, ustanički i politički emigrantski pokret, za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, od kraja 1918, odnosno od početka 1919. godine, bio je izuzetno smion, kreposan i jak, uprkos izuzetno teškim, suštinski, nesnošnjivim, realnim okolnostima. I on je trajao, bio poput luče, koja je svijetlila u mraku tadašnjeg jarma, i to dugi niz godina.

Ustanici, gerilci, komite, rodoljubi, slobodari i martiri crnogorski, su se političkim, ali i oružanim putem borili i stradali za Crnu Goru i istakli u otporu i borbi, protiv okupacione velikosrpske sile i srbijanske represije i terora, pod firmom nove države Kraljevine SHS, na prostoru Kraljevine Crne Gore, odnosno, od 1918, okupatorskih kohorti, oružanih snaga i, po mnogo čemu, hordi zla (vojske, žandarmerije, kontra-komitskih plaćeničkih formacija itd.).

Oni, crnogorski komiti, oficiri i suverenisti, boreći se za državnu individualnost i suverenitet Crne Gore i protiv njene nasilne aneksije Crne Gore, izvršene 1918. godine od strane Srbije, nijesu žalili položiti svoje živote za domovinu, niti su se plašili tamnice, okupacionih okova, višegodišnjih političkih robija, jer su se borili za ideju vlastite slobodne države, domovine, otadžbine i za fundamentalna prava i dignitet slobodnih ljudi i za opstanak ugnjetenog crnogorskog naroda. Oni su bili slobodni ljudi, u duhu, činu i pregnuću, podvižništvu, i onda kada su odlazili u smrt, boreći se protiv osvajača i tirana, koji su terorisali njih i njihove porodice i, generalno uzevši, crnogorski narod, a isto takvi su oni, borci (komiti) crnogorski, bili i kad su zarobljavani, hapšeni, tamničeni i osuđivani od velikosrpskog režima. Ni smrt njihova, ni zatvorski okovi, ni osude na robiju i njeno izdržavanje, nakon presuda izrečenih od strane „pravosuđa“ KSHS, u surovim zatvorskim uslovima, (pod željeznom upravom beogradskih srpskih vlasti u KSHS i njihovih filijala i eksponenata na prostoru bivše Kraljevine Crne Gore), te masovne represije brutalnog srpskog (srbijanskog) režima, kao ni patništvo patriotskih Crnogoraca u političkoj emigraciji, nijesu, mnogobrojnima, mogli slomiti duh i „ubiti“ njihova patriotska uvjerenja. Naprotiv.

DAR ZA IZDAJSTVO

O stradanju Crne Gore i Crnogoraca pod velikosrpskim okupacionim vojno-žandarmskim i bjelaškim terorom, piše i emigrantski list ,,Crnogorski glasnik“ iz Detroita (SAD). Naime, ,,Crnogorski glasnik“ je ustanike i komite, koji su se borili Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, doživljavao kao borce i patriote i podržavao njihovu borbu. To su oni uistinu i bili.

O tome svjedoči i tekst koji nosi naslov ,,NASILJE-UCJENJIVANJE CRNOGORACA“.

Taj tekst u cjelosti glasi:

,,Pregledajući jedan žalosni list, koji izlazi u Crnoj Gori, vidimo, između ostalog, i reklamu, kojom se obećaje dar onome ko ubije ili pomože ubiti borce, crnogorske ustaše. Tako su ucijenjeni Đorđije Kustudić i Drago Prelević sa po sto hiljada dinara; a Jagoš Mušikić, Ivo Nikčević, Stanko Ivanović, Vaso Stanojević, Stevo Poček, Vido Pavićević, Đuro Krivokapić, Pero K. Pejović, Miko Vlahović i Veljo T. Vujičić sa po pedeset hiljada dinara. (Radi se o tehničkoj grešci: Riječ je o komiti crnogorskom Velju Vujisiću – a ne kako stoji Vujačiću -prim. N. A).

Razumije se da će iste ucjene odnijeti srbijanska žandarmerija, kao i prve, samo ako uspije poubijati ove nesretne borce i mučenike, kao što su poubijali one prve. Vrhunac ljudske nepravde, vrhunac divljaštva leži baš u ovim strahotnim ucjenama. Beogradska vlada ucjenjuje najodabranije sinove Crne Gore, kao što trgovac ucjenjuje vuka ili međeda, te ko mu donese kožu od njih, zna da će primiti onoliko koliko se koža prodaje. I tako beogradski gospodari, bez ustezanja, bez stida pred kulturnim svijetom, ucjenjuju i dalje one koji se protive nasilnoj okupaciji svoje Domovine.

Ovoj okupaciji se protivi i cio crnogorski narod; oni to znadu, ali između tog naroda biraju prvo one koji su najkuražniji, one, čija je borba direktna i s puškom u ruci. Jedan drugi dio putnika na raseljavanje po tuđim krajevima, primoravajući ih dažbinama, kulucima i svakojakim nasiljima, da što prije napuštaju mučenička im ognjišta.

Jedan maleni dio naroda im je prodao sebe same, pa im služi da za mizernu platu viče i dere se, kako je ujedinjenje donijelo sreću i zadovoljstvo. Oni jadnici i sami znadu da to ujedinjenje i nije ujedinjenje, već obična pljačka i nasilje – ali ko se proda, on niti može niti smije drugačije, već da viče šta mu gospodar naređuje.

Beogradu je potrebno ucijeniti, ne pojedine već cijelu Crnu Goru, jer ona je sva jednaka. Zar onako jasne riječi crnogorskog ministra Mihaila Ivanovića, nijesu dovoljne da im kažu, što misli crnogorski narod? Zar borba od pet godina dana nije im oči otvorila? Zar protesti koje podižu parlamenti kulturnih naroda Evrope, protivu srbijanskih zvjerstava u Crnoj Gori, nijesu jasan dokaz da svijet ne priznaje aneksiju Crne Gore tim zvjerovima.

I baš iza prvog novog i gromovitog protesta Velike Britanije, Beograd se usuđuje da javno publikuje nove ucjene na one ljude i borce čijim se mukama, požrtvovanju ili izdržljivosti divi cio kulturni svijet. Znadu li ti beogradski zvjerovi što znači ucjenjivati žive ljude, heroje mučenike i branioce sirotinje od njihovog nasilja? Znadu li u Beogradu, da su poslanici u engleskom Parlamentu pitali Vladu, da li joj je poznato: ,,da srbijanska vlada goni Crnogorce po planinama kao stado i konje kao ovce?“ I znadu li u Beograd, da je Ministar Spoljnih Poslova Velike Britanije odgovorio da je to sve poznato Vladi Velike Britanije!? I misle li ti terazijski bedaci, da će to tako ostati? Ne, ne, to tako ne može, jer riječ podignuta u Londonu, riječ je Jerihonske trublje, koja grešnike poziva na Strašni sud za njih. To je glas koji nagovještava skori vaskrs pravednika i mučenika, ali tako isto i propast mučitelja i tirjana.

Skinite mrski teret nebratskog ropstva s crnogorskog naroda, pa će nestati hajduka i ustaša. No, vi mjesto toga – mijenjate divljačke ucjene na dragocjene živote tih ljudi, te naše najodabranije braće. Znate li šta to znači? Mi znamo, kako vi možete razumjeti, za to imade samo jedan način, a taj bio bi: kada bi mi Crnogorci kazali: ,,ko ubije Nikolu Pašića, dobit će pedeset hiljada dolara, a po trideset hilada za svakog od njegovih ministara; razumije se bar sto hiljada onaj, ko dođe do glave kralju Aleksandru, i to makar na isti način kao što su oni srušili kralja Nikolu“. Samo ovakvim direktnim primjerima oni bi bili u stanju razumjeti zločin koji čine ucjenjujući Crnogorce.

Dokle ide cinizam i laži ovih…, najbolje nam može poslužiti govor narodnog poslanika, nekakvog R. Jojića, koji pobijaju govor g. Ministra Ivanovića, prvo kaže, da u decembru 1918, u Crnoj Gori nije bilo ni jednog srbijanskog oficira ni vojnika; iza toga odmah dodaje, da je bio samo komandant srbijanskih trupa i njegov pomoćnik. Mi do sad nijesmo čujali, da može postojati samo komandant trupa i osvajati zemlje bez vojske (!?). Doduše, taj g. Jojić nam je dao pravo na istom mjestu, jer veli: ,,… i došlo je do borbe … na pobunu diglo se Cetinje, Podgorica, Nikšić, Danilovgrad i Rijeka, i tražili su da ta vojska, koja je oslobodila našu zemlju.

(Napomena redakcije ,,Crnogorskog glasnika“: ,,Lažeš, nitkove, da je iko oslobodio Crnu Goru do sam rezultat Svjetskog rata i one borbe Crnogoraca od pola 1914. i do kraja 1915. srpska vojska, da se povuče, jer Srbijanci, kako su kazali – nemaju nikakvog posla kod nas, neka idu iz zemlje“).

Razumije se, to se nije moglo primiti, i došlo je do borbe, koju moramo svi žaliti, zbog toga, što je to bila bratoubilačka borba – ali ishod te borbe bio je na našoj strani. “

I ovaj prodani mališan je mislio da sa ovakvim razlozima pobija gromoglasni govor g. Mihaila Ivanovića, kojeg danas imadu svi kulturni narodi i njihovi parlamenti, kao jedan novi i nepobitni dokaz teškog međunarodnog zločina nad Crnom Gorom.

Mi vjerujemo, iako nije preko novina publikovano, da je ucijenjen i život ministra Ivanovića ali toliko znadite, gospodo u Beogradu, da ćete ga skupo platiti – nadamo se da se razumijemo.

Pet godina dana ucjenjujete i plaćate ubistva Crnogoraca crnogorskim novcem; pet i po godina bajonetima i noževima pišete po čelu i grudima crnogorskih sinova riječ: ,,muči!“, ,,dosta je“! ,,Prepuni ste mješinu grijeha, Puče kolan svečevoj kobili, Obrnuće kola niza stranu“.

(,,Crnogorski glasnik“, Detroit, Mičigen, U.S.A. broj 55, od 1. maja 1924. str. 2).