U fokusu

’’Reper’’ presude Evropskog suda u Strazburu za ’’sukob’’ Crnogorske i Srpske crkve

Nov 27, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Goran Sekulović

Presuda Evropskog suda u Strazburu, kojom je po tužbi Mitropolijske crkve Besarabije naloženo tuženoj strani, tj. Vladi države Moldavije, da povrati autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u predmetu spora sa  Mitropolijskom crkvom Moldavije, pokazuje da se odvojenost države i crkve i ‘’neutralnost’’ države ne mogu uzeti kao argumenti za nemiješanje u sukob dvije crkve. Ova presuda suštinski jeste ‘’reper’’ i za Crnu Goru. Evropski sud u Strazburu, povodom moldavskog ‘’slučaja’’, ističe da ‘’primjenjujući svoja regulatorna ovlašćenja u ovoj oblasti i u svojim odnosima sa raznim religijama, vjerskim zajednicama i vjerovanjima, država je obavezna da ostane neutralna i nepristrasna. Ovdje je ulog očuvanje pluralizma i normalnog funkcionisanja demokratije, čija je jedna od osnovnih karakteristika mogućnost koju pruža za razrješenje problema države putem dijaloga, bez oslanjanja na prinudu, čak i kada su ti problemi neprijatni’’. (podv. G. S.)

Ovđe se ne radi o ‘’neutralnosti’’ kakva je sada – ali, kakva je bila i za vrijeme stare vlasti – u odnosu države Crne Gore prema problemu u odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Riječ je o neutralnosti u pravom smislu te riječi, tj. o tome da država omogući potpuno jednak i ravnopravan, slobodan i dostojanstven status i položaj u društvu svim vjerskim zajednicama, bez obzira koliko imaju članstva, da li su ‘’kanonske’’ ili nijesu, od kada postoje i sl. Iz presude Evropskog suda u Strazburu vrlo jasno proizilazi o kakvoj se ‘’neutralnosti’’ države radi: ‘’Obaveza države da održi neutralnost i nepristrasnost, određena praksom Suda, nespojiva je sa bilo kakvim ovlašćenjima države da procijeni legitimnost vjerskih osjećanja.’’ (podv. G. S.) Država, kao što vidimo, nema prava i ovlašćenja da procjenjuje ‘’kanoničnost’’ i ‘’legitimnost’’ vjerskih osjećanja svojih građana i vjerskih zajednica koje ih okupljaju. Nasuprot tome, u znatnom – sada kod aktuelne vlasti gotovo stoprocentno, ali i kod stare vlasti umnogome, tj. veoma izraženo – čak pretežnom oficijelnom dijelu političke realnosti i odnosa aktuelnih političkih snaga u Crnoj Gori, dakle, i sada i ranije, smatralo se i smatra da Crnogorska pravoslavna crkva, za razliku od Srpske pravoslavne crkve, nije ‘’kanonska’’, dakle, nije ‘’legitimna’’ Crkva. To stanovište je zastupao čak i dugogodišnji raniji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, koji je, opet godinama, bio i jedan od čelnika DPS-a.

Sud, takođe, primećuje da ‘’u principu pravo na slobodu vjeroispovesti za svrhe Konvencije isključuje da država procjenjuje legitimnost vjerskih osjećanja ili načina na koji se ispoljavaju. Državne mjere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podijeljene vjerske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode vjeroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mjere da bi osigurala da vjerske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega’’. Za razliku od ovih evropskih, demokratskih, civilizacijskih, održivih, pravnih i etičkih principa, država Crna Gora i trenutno i u kontinuitetu od više decenija vrši grubu diskriminaciju Crnogorske pravoslavne crkve i povredu njenog jednakog i ravnopravnog tretmana sa svim drugim vjerskim zajednicama u zemlji. Ova se diskriminacija nesumnjivo vrši(la) makar i samo kroz isticanje ‘’kanonskog’’ karaktera Srpske pravoslavne crkve i ‘’nekanonskog’’ karaktera Crnogorske pravoslavne crkve, pa čak ako uzmemo kao primjer i ‘’neformalnost‘’ tog isticanja u prošlosti vršenog dugo godina sa čela države, budući da ga je samo ‘’lično’’, ‘’građanski’’, zastupao bivši predsjednik Crne Gore Filip Vujanović – lično, jer zvanično takav stav nije (bio) potvrđen niti od jednog državnog organa, Vlade (sadašnja ga itekako de fakto potvrđuje!), ili pak, za razliku od stranačkog stanja u aktuelnoj parlamentarnoj većini, onih političkih stranaka kojima su birači u Crnoj Gori sve do 30 avgusta lani na izborima davali najviše povjerenja. Čak nasuprot tome, Milo Đukanović, dugogodišnji i predsjednik Vlade i predsjednik Demokratske partije socijalista, tvrdio je i tvrdi! da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna i da se to pitanje mora riješiti.

Evropski Sud smatra da država mora uložiti napor i obezbijediti da se u demokratskom društvu, u kom u istom stanovništvu istovremeno postoji nekoliko religija, usklade interesi raznih grupa i osigura poštovanje svake vjere. Iz presude Evropskog suda u Strazburu slijedi da uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni izvor napetosti eliminisanjem pluralizma, već da osigura da suprotstavljene grupe tolerišu jedna drugu, da se očuva mir u društvu i razumijevanje među vjernicima. ‘’To je u svojoj vjerskoj dimenziji jedan od najvitalnijih elemenata od kojih je sačinjen identitet vjernika i njihov pogled na svijet, ali je takođe i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresovane. Pluralizam koji je nerazdvojiv od demokratskog društva, osvojenog uz velike i vjekovne žrtve, zavisi od njega’’. Poznato je da su u svim međunarodnim dokumentima koji se odnose na ljudska prava i slobode – Evropski Sud u Strazburu se, takođe, poziva na praksu utemeljenu na univerzalnim načelima jednakosti, pravde, slobode – prava koja se odnose na slobodu misli, savjesti i vjeroispovesti, pomenuta u članu 9 Konvencije o ljudskim pravima, na koji se poziva i Sud u Strazburu, sam temelj svakog demokratskog društva. ‘’Budući da su vjerske zajednice po tradiciji organizovane strukture, član 9 se mora tumačiti u svijetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život od neopravdanog ometanja od strane države. Gledano iz tog ugla, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti, koje sadrži pravo da se vjera ispoljava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vjernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države’’.

Srpska pravoslavna crkva  stalno agresivno ističe i nastoji da prikaže Crnogorsku pravoslavnu crkvu kao ‘’sektu’’ i ‘’otpadnika’’, želeći da uvjeri domaću i međunarodnu javnost kako postoji samo jedna jedina pravoslavna crkva na prostoru bivše SFRJ, a to je Srpska crkva. Po Srpskoj pravoslavnoj crkvi (Beogradskoj patrijaršiji), tj. Crkvi države Srbije, u Crnoj Gori pravoslavni vjernik i poštovalac pravoslavlja može pripadati i biti član isključivo Srpske pravoslavne crkve i nacionalno se iskazivati kao Srbin i pripadnik srpske nacije. Evropski Sud u Strazburu pak suprotno od ovakve prakse Srpske pravoslavne crkve, ističe da ‘’nezavisno postojanje vjerskih zajednica je čak neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, pa je to pitanje koje je u samom središtu zaštite koju pruža član 9 Konvencije o ljudskim pravima’’.

Ovakvim svojim stavom Srpska pravoslavna crkva (SPC) ozbiljno remeti i ruši vjekovima uspostavljani međunacionalni i međuvjerski sklad i harmoniju u Crnoj Gori. S jedne strane, krajnje sužava toleratni, demokratski, civilizacijski i interkulturalni okvir crnogorske životne svakodnevice, a s druge strane radikalno i javno krši Ustavom i međunarodnim aktima zagarantovana ljudska prava i slobode. Od 30. avgusta lani u ovom smislu ’’vrag je odnio šalu’’ (a nije ni do sada, tj. do tada bilo za nju nimalo prostora, naprotiv!), jer je SPC osvojivši (stratešku) vlast u našoj zemlji na (operativni) pijedestal iste postavila sve svoje ljude, tj. svoju klerofašističku postav(k)u sa jednim jedinim ciljem da obezglavi Crnu Goru u njenom prirodnom crnogorsko-građansko-multietničko-civilizacijskom ustrojstvu i da je pretvori u velikosrpsku šovinističko-svetosavsku džamahiriju. Valja podsjetiti da osim Crnogorske crkve, Srpska crkva negira i Makedonsku crkvu. Time Srpska crkva želi da osigura sebi ekskluzivno pravo na monopol vjerske jurisdikcije na čitavom prostoru Zapadnog Balkana, fašistički negirajući i u teoriji i praksi postojanje drugih nacionalnih osjećanja, prije svega crnogorskog i makedonskog. Na ovaj način, manipulativni i politikantski status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u potpunosti je upregnut u funkciju onog suštinskog i krajnjeg cilja Srpske pravoslavne crkve i političkog i državnog velikosrpstva, a to je, bez sumnje, negiranje, falsifikovanje i nipodaštavanje, urušivanje i uništenje crnogorske istorije, nacije, kulture, jezika i samostalne i međunarodno priznate crnogorske države.  

Evropski sud u Strazburu ‘’zahtijeva od države da sukobljene grupe tolerišu jedna drugu, čak i u slučajevima kada vode porijeklo od iste grupe. U posmatranom slučaju Sud smatra da je zauzimanjem stava da (Mitropolijska crkva Besarabije) nije nova verska zajednica i uslovljavanjem njenog priznavanja odlukom vlasti crkve koja jeste bila priznata – Mitropolijske crkve Moldavije – Vlada nije poštovala svoju obavezu neutralnosti i nepristrasnosti.’’ Iz presude proističe da Vlada države Moldavije mora omogućiti da vjernici bilo koje crkve u skladu sa ljudskim pravima i slobodama ispovijedaju svoju veru i imaju slobodan pristup svim hramovima i da im niko ne može ograničiti ova prava. Svaki vjerski objekat jedne religije mora biti otvoren za pripadnike svih crkvi unutar  jedne istovjetne konfesije.

U odluci Suda dalje se ističe: ‘’Mada je sloboda vjeroispovijesti prvenstveno stvar lične savjesti pojedinca, ona takođe podrazumijeva između ostalog i slobodu ‘ispoljavanja [svoje] vjere’ samostalno ili u društvu sa drugima, javno i u krugu drugih koji dijele istu vjeru. Potvrđivanje riječima i djelom tijesno je povezano sa postojanjem vjerskih osjećanja. Ta sloboda povlači sa sobom između ostalog slobodu vjerovanja ili nevjerovanja u Boga i ispovijedanja ili neispovijedanja vjere’’. Iz ovoga se jasno vidi karakter i profilisanje jedne interkulturalne, civilizacijske, tolerantne, pluralističke i demokratske slobode vjeroispovijesti, kako individualne tako i kolektivne, u okviru koje se u potpunosti i istorijski i aktuelno uklapa i koncept i praksa, i ideja i život, i riječi i djelo Crnogorske pravoslavne crkve, za razliku od Srpske pravoslavne crkve koja agresivno, klero-nacionalistički i politikantski želi da nametne svoju totalitarističku poziciju u crnogorskom društvu i da sebe postavi kao nedemokratski hegemon u pitanjima ne samo vjere i duhovnosti, već i nacije, istorije, kulture i države. Nažalost, od 30. avgusta lani Crkva države Srbije  prerko svioje ispostavew klero-fašisztičke ’’crnogorske’’ Vlade to obilazo, svjedočimot omre svaki danb, nastoje na maksimalistički način sprovesti u djelo. Ovakvo agresivno nacionalističko, šovinističko, kleronacionalističko i fašističko djelovanje Srpske pravoslavne crkve ima izuzetno velike negativne posljedice na bezbjedonosni, politički i ukupni društveni život ne samo u Crnoj Gori, već i u čitavom regionu Zapadnog Balkana. Kao što je bilo jedan od presudnih uzroka za međuvjerski i međunacionalni rat na prostoru bivše SFRJ, ovakvo ponašanje Srpske pravoslavne crkve je i danas, poslije trideset godina, jedno od najvećih ograničenja za stabilizaciju i demokratizaciju regiona, te obnovu i izgradnju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja i (po)mirenja kao neophodne pretpostavke za miran suživot i prosperitetnu i civilizovanu budućnost Zapadnog Balkana kao neodvojivog dijela evropskih i evroatlantski integracija. 

‘’Kanonska’’ prava ne mogu nikako onemogućavati ostvarivanje, nacionalnim Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantovanih, vjerskih (ljudskih) prava i sloboda, a posebno u onim slučajevima, kao i u primjeru Crnogorske crkve, kada je konkretna vjerska organizacija bila autokefalna i kada joj je nasilno i nepravedno ukinut taj status. Sve da i nije tako, Crnogorska crkva bi imala sva prava kao i sve druge crkve unutar pravoslavne konfesije, uključujući i Srpsku crkvu. No, sadašnjoj vlasti države Crne Gore dakako ne pada na pamet da omogući beskonfliktno, bezbjedno i mirno odvijanje vjerskog života u svim vjerskim objektima, pa tako i nesmetano ispovijedanje vjere pripadnika svih crkava u okviru pravoslavne konfesije. Nažalost, ni prethodna, stara vlast, nije spoznala i smogla građanske, političke i civilizacijske kuraži da odluči, u ime društvene i državne efikasnosti, mira, budućnosti i racionalnosti, da li će, i ako će kako, u svim pravoslavnim crkvama u Crnoj Gori omogućiti i crnogorskim i srpskim vjernicima ispovijedanje vjere, ili je pak trebalo, ako je to iz bilo kojih razloga praktično bilo neizvodljivo i sa bezbjedonosnog i ukupnog društvenog aspekta neracionalno i neproduktivno, podijeliti vjerske objekte po istorijskom i činjeničnom, realnom kriterijumu na one koje pripadaju crnogorskoj i na one koje pripadaju srpskoj crkvi, kako je to svojevremeno predlagao akademik Radoslav Rotković.    

I pored specifičnosti moldavskog i crnogorskog ‘’slučaja’’, opšta načela sadržana u nužnosti poštovanja ljudskih (i vjerskih) prava i sloboda su ista. Takođe i potreba i državna obaveza da se svima građanima omogući da, ako oni to žele, u skladu sa svojim vjerskim osjećanjima, nesmetano i bezbjedno mogu da pristupe i borave u objektima religije čiji su vjernici ili poštovaoci i obavljaju svoje vjerske obrede. Crnogorski ‘’slučaj’’ je mnogo jasniji i čistiji. Crnogorska pravoslavna crkva je vjekovima bila stožer crnogorske nezavisne države, ona nije bila niti jeste ni pod čijim uticajem sa strane, već je vezana isključivo za državu Crnu Goru, crnogorsku naciju, ali i pripadnike svih drugih nacija i vjere. Uvijek je istorijski bila otvorena prema svim ljudima bez obzira na vjeru i naciju i to je njen i države Crne Gore zajednički i jedan od najvažnijih karaktera ispoljavanja – dakle, otvorenost, interkulturalizam i ekumenstvo. Sve to za razliku od druge pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Srpske pravoslavne crkve, koja je svoju vjersku egzistenciju u crnogorskoj državi vezala za određeni politički koncept koji je negirao i ništio crnogorsku državu, a kasnije sve učinio da negira i crnogorsku naciju i da zatru ime i čak i sjećanje na Crnu Goru i njenu državnu i ukupnu viševjekovnu prepoznatljivu identitetsku tradiciju. U skladu sa tim, SPC i prilikom obnove crnogorske suverene države i danas sa nivoa vlasti, Parlamenta i Vlade, zalaže se isključivo za afirmaciju srpskih vrijednosti, jezika, baštine, nacije, države, crkve, apsolutno nemajući ni jedno jedino moguće pozitivno mišljenje o osnovnim vrijednostima, istoriji, državi, crkvi, jeziku, kulturi Crnogoraca kao naroda- nacije koji je istorijski stvorio crnogorsku državu, odnosno u kontinuitetu beskrupolozno negirajući i uništavajući iste.