Slavko Mandić

Da je najgora na svijetu, da je zlo među zlim, pogan među poganima, Crnu Goru ne bi veći jad naša od ovoga koji danas živi, osramoćena i ponižena toliko da joj i kovid lakše pada od Vlade i u njoj ovakvog čudovište kakvo je četvoromandatna ministarka Vesna Bratić. To je činjenica od koje nije moguće pobjeći, i pored želje da se ne pređe prag civilizovanog ophođenja, kulture dijaloga i građanskog nivoa ophođenja. Deklarisana žena četnik, verbalna nasilnica, primitivna retoričarka, klerošovinista, mrziteljka Crne Gore, otvoreni negator njene istorije, tradicije i kulture, njenog postojanja i opstojanja, njenog imena i njene slobodarske iskre koja je udar nalazila u kamenu kad god je trebalo braniti principe ljudskosti i slobode, časti i antifašizma kao tekovine od koje se nikada ne odustaje, danas za svoje zastiđe i sram ima jednu Vesnu Bratić. Ima li većeg pakla Danteovog?
Možda ima, ali smo svjedoci da je teško prihvatljiva spoznaja o tome da smo se izgubili u vrtlogu u kome se ovaj (s)tvor počeo uspinjati uz velikospsku mantiju ka tamnim visinama svetosavlja, čiji je zadatak ubijanje države, jednako tako kako je bilo 1918. godine. Jasno je sasvim da taj zadatak u svojoj biti nosi i zatiranje  traga crnogorskog, uz jasnu želju, kroz izraženo nastojanje, da  Crnogoraca bude što manje, dok nestanu skroz.

Slušajući nastupe ovoga što se zove ministarka, pa tako puta četiri, javnost se u čudu našla da sebi objasni, ne što je to sa njom, nego sa svima nama. Jer, očigledno je da ona nije problem. Ona je proizvod jednog vremena, jednog društvenog taloga čiji nas je mulj usisao i napravio od nas jadne saučesnike, nesposobne da se odupremo najezdi ljudskih insekata i odbranimo svoje ime i prezime od zla svakojakog.

Tumačenje mirnog posmatranja djelovanja jedne grupacije, čiji je cilj verbalni terorizam za sad samo, sa produženom rukom ka onom sa jasnijim porukama, bez pobune da nešto tako naša svijest neće i ne smije dozvoliti, otvara pitanja pristajanja da nemoć prihvatimo kao stanje protiv kojega se ne možemo boriti.

Ne samo zbog snage na izmaku, nego i zbog vjerovanja da možda zla ruka neće zahvatiti i našu čeljust. Možda će nas pošteđeti i možda nećemo biti među onih 400 direktora obrazovnog sistema koje je smijenila ova, prilično neobrazovana, bez obzira na sva zvanja i znanja, ali briljantna sprovodnica srpske nacionalne ostrašćenosti na ovom surom crnogorskom kršu? Ona se na tako nešto nije obazirala i počistila ih je jednim zamahom, kako je i trebalo kad su pognuli glavu i zabili je u čekanju pomilovanja, kome su se nadali istinski upinjući sve svoje napore da dokažu i pokažu kako su bili vrijednost koju i ona u nastavku treba da njeguje. Zalud i suze niz obraze kad im je ministarka pokazala prstom da se sklone sa direktorske scene.
A imali su šansu da budu ono što očigledno mnogi od njih nijesu.

Crveneći što nam je usud da imamo ovakve kakve imamo danas, posebno ministarku koja dnevno uništava četiri resora potpuno smišljeno, jer joj je destrukcija u opisu poslova i radnih zadataka ciljana, osmišljena u crkvama i manastirima otetim od crnogorskog naroda čiji su ih preci gradili, bilo bi zanimljivo viđeti kako na vaspitanje svoje đece gledaju roditelji, koji ćute, kako jednom rekoh, kao du su Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.
Jedni su zadovoljni, jer isto misle što i Bratićka. Nije im važno što će takvom naukom loše uticati na vaspitanje vlastite đece. Jer, valjda je pop najvažniji pri pejd korisnik svake porodice u savremenom svetosavskom postojanju?

Oni drugi, koji bi progovorili, ćute od straha od ovih prvih. Trećih nema. Eto tako to otprilike izgleda u našoj jadovnoj zbilji.

Zato i nije čudo što ministarka sporta niti zna niti je briga da obezbijedi našim sportistima takmičenja na svjetskim i evropskim prvenstvima, tako što bi popunila par obrazaca koji moraju da se predaju tamo đe treba, zbog poštovanja principa svjetske sportske organizacija koja traži rigorozne provjere i kada je antidoping kontrola u pitanju.
Ministarka zna da se, ako ne završi posao, naši sportisti neće moći takmičiti pod zastavom svoje zemlje i sa intoniranjem njene himne. Pa ima li za nju ljepšeg momenta. Jer ona ne priznaje ni Crnu Goru ni njene simbole.
Zato je u parlamentu podvriskivala, svjesna da može jer joj ga URA daje.

E jeste jad, da ne može biti veći!

Slavko Mandić