Društvo

Moj pogled s visinske visine na višinu Srbalja izbjeglica ili uteklica iz 90-ih, koji se nedostojni staniše pod crnogorskom kapom nebeskom (TREĆI DIO)

Nov 02, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah – Riječka nahija – Cetinjski atar

Knjaževina Monako (Principality of Monaco) – a, Crna Gora (Montenegro), uporedno gledano, za ogromnu višinu Srbalja izbjeglica ovamo uteklih iz raznijeh vukojebina, je: Monako poviše ijednoga Monaka – ima cca 40 tisuća stanovnika.

Svakoji treći njezin žitelj je meleoner.

Od tijeh 40 tisuća samo 9 tisuća ima državljanstvo – pravo glasa(!).

Što šćah reć?

Preostalih 31 tisuća žitelja:

• grli Monako;
• voli Monako;
• ljubi Monako;
• divi se Monaku;
• obožava Monako;
• sretnji su što žive u Monaku;
• sve same pozitivne emocije daruju Monaku;
• donijeli su silne meleone koje ulažu i troše na prostoru Monaka;
• zahvalni su Monaku što im je omogućio da živote svoje (jedine) u njemu provode i provedu;
• apsolutno su po svakojemu pitanju dobronamjerni spram Monaka;
• u tomu smislu,

i ne mogu dobit pasaporat Principality of Monaco – sve da povazdan dragi dube na trepavice.

Ili, kako se negda nekomu za nešto prosto nemoguće da se dogodi u našemu narodu zborilo:

”Neće ti to, vala, moć bit – pa da ti je majka Jane.”

(O kojoj Jani je riječ, i kako je došlo do ove uzrečice – zanago ne znam).

Uglavnom, poslije Monaka, u ovi momenat, nekako mi jednomašice (u isti mah, jedanak) nampanuše ”naši” izvanjci.

Ajmo dalje, jer me nešto (a i ne čudim se zašto), od više sičije (nerviranje, ljutnja) ufatila nečesova trentauna (pomama), kad stadoh u samoga sebe prebiskavat i upoređivat:

One onakve izvanjce tamo – i – ove ovakve izvanjce ovamo.

Na ovom mjestu otpada moja podrobna komparativna analiza i navođenje njezinih rezultata – to ćete sami učinjet, ako za to mentalne i nervne skoposti imadnete, jer i vi, naravno – zapaziste silnu razliku kroz primjer ozgor (ka’ plavo nebo i crna zemlja), pa vas je sigurno stisnulo: i u dušu i u ožičicu.

Nevolja nam je, a sve od više muke sporadi onijeh preko 90% Srbalja uteklica, koji se staniše pod crnogorskom kapom nebeskom i na našemu komatu Mediterana – i, uglavnom, činješe što im drago i, NE na polzu Crne Gore.

Preostali Srbi izbjeglice, iako ih je tek dosta manje od 10% (tačnije, samo neđe 2-3%, ili svakoji (recimo) 40-i pomeđu njih), su normalni, civilizovani i proevropski ljudi i, što je za nas najvažnije: iskreno su dobronamjerni svemu crnogorskomu – stoje rame uz rame sa nama, kad je Crna Gora u pitanju (lično poznajem takve koliko gođ malobrojne, ali – ih ima)!

Svakoja njima čast i čest – i je li Bog i dadnuo da smo im takvijema u nevoji pomogli ili, što se veli – pružili ruku pomoći.

Naravno, prosto bilo što smo se u nevolji našli i pripadnicima drugih naroda i vjera, a koji nijesu obrnuli hrbat Crnoj Gori, odnosno – ne učinješe ništa rđavo protivu našega nacionalnoga interesa.

Kad su svi oni u pitanju, a to sam već isticao – ni jedno jedino moje hudo slovo (iz cijeloga ovoga teksta) ne odnosi se na njih takve – no, upravo suprotno!

Glede onoga nacionalnoga interesa, važno je konstatovati i znati – da DPS nikad ni slova ”n” od nacionalnoga, ni u naslovu nečesove ”virtuelne” (a teke ne zbiljske) nacionalne studije/strategije – nije metnuo.

To za njih jednostavno nije postojalo, nije im bilo važno (oće li se kad oni takvi više očima viđet), a još je damno ona pogan Idžo Garašanin napisa’ da:

”Crnogorci nemaju definisan nacionalni program, …”

Mi, Crnogorci, ni tadijer ni dan-danji, nacionalnoga programa (ili strategije) nemamo, ni potlje, znači – više od 170 godina!

Teke ćemo tokom godina budućih i svakodnevica naših – još upoznavati onijeh preko 90% Srbalja izbjeglica, kojima je Crna Gora zemlja debelica.

Pomeđu njih su pojedini negda bili naredni da svojijem izbjegličkim prknom zapośednu šefovska, upravnička i direktorska mjesta, i šporke rabote obave, primjerice – da nađu način i iz službe ośedočene Crnogorce i Crnogorke otpuštaju (po zadatku ondašnje vlasti(!)).

Naravno, znadem za konkretne ovakve slučajeve u mojoj okolici.

Sporad svega ozgor navedenoga, glede zapošljavanja Srbalja uteklica etc., želim i ovđen da zablagodarim DPS-u, i da ih priupitam:

Biste li sa sadanjom pameti ovakve greške (i doste druge), da se vrnete u ono vrijeme – opetovali?!

Eee, da se kralju Nikoli s onom pameti potlje 1916., iz Italije ili Francuske bilo vrnut jedno 50 godina unazad i u drugu polovicu 19. stoljeća – kapio bi se u glavu, i tadijer ne bi izvodio brojne avetluke; i ne bi Crnogorce alaburde (na silu) ”prevodio” u Srbalje itd. – pa bi svima nama u 20. i 21. stoljeću nekoje sasma drugojače tice pojale po Crnojzi Gori, i ne bismo danas imali – srbaljske:

• zlonamjerne crnomantijaške vrane;
• antihrišćanske rukopoložene gavrane;
• litijaške izdezvijane sinje tice-kukavice;
• svakojake ”sorte” obrlaćene svrake-cake;
• brojne srednjevjekovne bazdeljave lešinare;
• srbočetničko-klerofašističke crnoglave supove;
• pestokupljevinske a safre punane seocke pop-iće
• razne poprilično maloumne jadovčiće rurarne car..iće;

Inače, jako volim prave tice – može bit, ponajviše građanske jarebice.

Daklen, za vas DPS-ovce (e, već – ne volim ni prave ni krive ovce) – važi ona narodna, koja veli:

”Potlje smrti nema kajanja.”

A, ni Lucije Anej Seneka (Lucius Annaeus Seneca) nije slučajno reka’:

”Niko se nije slučajno opametio, …”

Pričina druga:

Na referendumu 2006. godine, ogromna višina Srbalja izbjeglica-uteklica (s pravom glasa) – glasali su protivu nezavisnosti Crne Gore!

Bagra je to!

Treba za takvu ”saobraznost” imat tri-četiri prsta debeo obraz – ka’ bugar iz obora ili iz slobodnoga uzgoja.

Za one kojizi ne znadu regionalni naški (riječko-crmničko-katunsko-brajićko-mainsko-grbaljsko-paštrovski): bugar se zborilo za dobro užirenoga prakca ili vepra.

Srbalji izbjeglice-uteklice (litijaši, ka’ i glasači PROTIVU nezavisnosti Crne Gore, a ZA ovu srbočetničko-klerofašističko-anticrnogorsku zbojnu na vlasti) prosto zbiljski mrze Crnu Goru, odnosno – mrze sve crnogorsko što je dukljansko i, naravno – nije srbaljsko.

Samo mimogred – a to ”srbaljsko” u Crnoj Gori je ”postalo” ili proglašeno takvim, uz:

• nehajan odnos Posrbica (i bratije im okolo Brodareva, pa naviše) spram povjesnih činjenica (tokom tisuću i kusur godina);
• zlonamjernog i selektivnog tumačenja dokumenata;
• podmetačinu;
• otimačinu;
• falsifikate;
• lažavine;

Znademo, da i oni bugar kad se narilja splačina prevrne korito, ali – ako još i đavoliše korito, pa te tirinte od korita razbača ili raznese po oboru – e, ondar je đavo izio šalu.

No, oće ta osvetoljubivost ili, od više kompleksa ide takvo prnjacanje, koje sobom doniješe iz vlastite im domovine, i povjesnice.

Bogomi, lako ne pada ni to što su im pretke (ovijema iz BiH vukojebina i sa albanskoga Kosova) put 500 godina Turci karali (kritikovati, prekorijevati, grditi, ružiti), naravno – i njihove deke i one znamenite im bake.

Što drugo nako ”oduhu” dočekati od Srbalja izbjeglica, koji u tuđoj državi – u koju iz svoje domovine posramljeni utekoše, potom godine inferiornoga statusa provedoše, uz nagomilane davnašnje i novonastale kompleksa itd., znači – nakon mučnoga razdoblja neizvjesnosti i ośećaja poniženosti – pravo glasa i/ili odlučivanja nenadano dobiše?!

Naglašavam – u ničemu im od svega ovoga u potonjem pasusu nabrojanoga, Crna Gora nije doprinijela u smislu – otežavanja situacije i stanja, no taman suprotno – glede na okolnosti, ama baš sve im je bilo do najviše moguće mjere – olakšano !!!

Da se povrnem.

Ne, ništa drugo nako ”oduhe”, nako liječenje frustracija i jarosti svoje, kroz kontriranje ili taman osvetu spram te (nove im) države, da ne daj Bože ne reknem i, daleko se kazalo – nove domovine.

Doduše, moglo se ovo (kod višine nijih) hudo stanje i srdnja – preobrnut u zahvalnost Crnoj Gori (pripadnici nekih drugih naroda tako funkcionišu), a ne obrnut u doslovice kažnjavanje Crne Gore!

Ali, za takvu zahvalnost potrebito je imat neki sasma drugojači pedigre ili, barem zeru čojstva!

Kad se tomu pridodadne da je – u odnosu na nas Crnogorce,  taj tamo-njihov ukupan kolektivni mentalni kod (samijem tijem i individualni mentalni sklop), formiran od konca Srednjega vijeka pa do začetka 20. stoljeća – tipično aistorijski ili dosljedno nedržavotvorni, ondar – tu više nema ničesovoga zbora niti razgovora u smislu: ko su Srbalji izvanjci (onijeh preko 90%), i – zašto nam se od takvijeh neke stvari izdešavaše!?

Ni na jedan tren ne pozabite (viđet prijevod ove riječi u drugom dijelu teksta od onomadne) – na činjenice i pričine koje me naćeraše da o svemu ovom prozborim, a to je – da su u pitanju isključivo onizi kojizi su se:

• litijama bavili (grobove naše i dobra kulture nam oteli);
• protivu crnogorske nezavisnosti glasali (itd.)!

No, ne leži vraže – nekizi se pomeđu tamo-njih još i ponose tijem da su utekli iz, recimo – Hercegovine.

Daklen, naglasak daju na ovo da su, čoče, iz Hercegovine (ka’ da to nešto bajagi ”značajno” zvuči), a o tomu – da su podvili rep i utekli ka’ potonji jadovi i pizduni (mnim na punoljetnu zdravu ”muškadiju”) – ni abera, vala.

Neka, fala raznijema a čuvenijema: ”pičetamA” i ”guzinamA” (inače, prvim suśedima), ”kenjalimA” (ovi potonji su ogranak ”guzinA”) itd. – komotno sve vaše zadržite za sebe i u sebi.

E, pa, baš ono ”jaki” višestogodišnji pedigre imaju – da bi se ovudijen njime veljali (da ne napišem ono nešto drugo a pečobrazno).

I to se još veljaju po (za tamo-njih) preuzvišenoj Crnoj Gori, i pred nama Crnogorcima i Crnogorkama – koji pośedujemo veličanstvenu povjesnicu.

Veljaju se među nama ovđen đe ti izvanjci ni slova ”s” od ovdašnje CRNOGORSKE SLAVE ni pojmit ne mogu.

Imati TISUĆU godina: sjajne povjesne slave i, veličanstvene državotvorne, kulturne i vjerske tradicije – to su za Srbalje uteklice španska sela – i mogu ovđen samo (glede te činjenice) blenut ka’ telad u šarena vrata.

Mimogred, da se skupa podśetimo – crnogorsko: državno, kulturno, religijsko, jezičko i vaskoliko tadicionalno nasljeđe se je, na vandalski način i nesojski, razaralo – počev, prije 830 i kusur godina i od onoga zlikovca i krvnika našijeh predaka Dukljana, Stefana Nemanje (takozvanoga ”svetoga” Simeona – krvavijeh rukah do ramenah); pa – uz različite okolnosti tokom povjesnice: bestragavalo, potiralo, preinačavalo, prisvajalo ili otimalo – sve do dana-danjega.

U potonjijeh 30 godina (posebice kad je tradicionalna sakralna arhitektura u pitanju – dobra kulture):

• na banditski način;
• na evropskom kontinentu;
• u mirnodopskim okolnostima;
• na prijelazu II na III Mileni(j)um,

učinjen je kulturocid!

To, i još dosta drugih apsolutno antihrišćanskih nepočinstava – dogodilo se u doba lanik odapeloga moračkoga Sotone.

Teke da je dosta priđe njegove odapeo papke,

da Posrbice lelečući svoje pobačaju šapke!