Tito ih se nije plašio
Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
Na fotografiju koju gledate i tekst Luke Kordića o njoj pažnju mi je skrenuo Tonči Valentić, junske večeri u Ulcinju, nakon što smo zapalili po Montecristo kupljen u zagrebačkoj prodavnici cigara “Havana”.
Snimljena je 1971. tokom Titove posjete Sjedinjenim Američkim Državama. Niksonu je, reklo bi se, u Titovom društvu neugodno. Jasno je i zašto. Tito pali cigaru. Pušenje u Bijeloj kući, dakako, nije dozvoljeno. U Titovom bi činu ovdašnji građanin koji vjeruje u demokratiju, liberalni kapitalizam i nas kao toga nedostojne (mi smo, to je istina, bili nedostoji socijalizma u kojem smo živjeli – kapitalizma je dostojan svako, pa i mi: toga se ne može biti nedostojan) mogao bi prepoznati ovdašnju bahatost i, jel’te, primitivizam. Ali nije o tome riječ. Titovo paljenje cigare pred Niksonom politički je čin, ako je takvoga bilo. Tito, naravno, zna za zabranu, ali mu je stalo pokazati kako zabrana za njega ne važi. Još važnije: cigara koju pali je kubanska, a kubanske su cigare u Americi u tom trenutku zabranjene. Još: cigara je poklon od Kastra, kojem Nikson bezuspješno pokušava doći glave.
To što je Tito učinio nezamislivo je za današnje lidere postjugoslovenskih država. Prvo, najviše što oni mogu dobaciti u vašingtonskoj hijerarhiji je susret sa državnim sekretarom i, iznimno, potpredsjednikom. Nikoga od njih, pa da vladaju još 100 godina, neće sa najvišim državnim počastima primiti američki predsjednik. Male su, nepostojeće, šanse da će se neko od njih američkom predsjedniku suprotstaviti, a još manje od toga da će se usuditi provocirati ga.
Za razliku od današnjih naših vlastodržaca, Tito u Bijelu kuću nije išao na raport i po uputstva. Tamo je bio kao lider moćne zemlje i snažnog Pokreta nesvrstanih, organizacije koja je ovdje, nakon njegove smrti, bila čest predmet poruge. Tako je to: sa Pokretom nesvrstanih, koji nam je donosio dobre pare, valja se zajebavati, a o MMF-u i Svjetskoj banci, koji će nam sve pare odnijeti, valja ćutati i biti im pokoran.
Da vidimo šta je o Titovoj posjeti u oktobru 1971. pisao The New York Times.
Nan Robertson u tekstu koji u naslovu Tita opisuje kao “srčanog i zabavnog” piše kako je jugoslovenskog lidera tokom posjete bilo praktično nemoguće vidjeti – tako je ozbiljno obezbjeđenje bilo. “Pompa i zaštita” su riječi kojima The New York Times opisuje tu posjetu.
NYT piše o stotinama policajaca na ulicama tokom Titovog sastanka sa liderima Kongresa i Senata.
“Zašto su američke vlasti smatrale da je takvo – mnogo snažnije od onoga koje je dodijeljeno samom američkom predsjedniku – obezbjeđenje bilo neophodno”, pita se NYT.
Izvori te novine iz američke vlade rekli su: zbog nevolja koje su pratile Titov posjet Njujorku, osam godina ranije.
Što će reći da je Tito, kada je pred Niksonom zapalio Kastrovu cigaru, zavalio gol iz voleja na teškom gostovanju.
Najvažnija novina na svijetu Titov humor opisuje kao “ironičan i brz”. Vele da mu je engleski manje loš kada priča anegdote i šali se nego kad čita pripremljene govore.
Pred novinarima je pohvalno govorio o “duhu američkih poslovnih ljudi”, ali je na američku demokratiju imao primjedbe. “Kod nas je demokratija za sve. Osim za destruktivne elemente. Ne trudimo se da demokratiju učinimo dostupnom i njima”, rekao je.
Saznajemo još i da je Tito 20 minuta zakasnio na večeru čiji je domaćin bio Nikson. Koji je, uprkos tome i cigari, ili baš zbog toga, izjavio kako je Tito “lider sa bojom, humorom i odličnim pamćenjem”, uz to i čovjek koji “odlično sudi o drugim ljudima”.
A kad mi kažemo da je Tito odlično sudio o ustašama i četnicima, naše nas države udare po glavi novom rehabilitacijom jednog od onih kojima je on presudio…
Potom Nikson – i to je kraj citata iz The New York Timesa – o Titu kaže: “On nas se ne plaši”.
Da ponovim: on nas se ne plaši.
Ta vremena, kada se lideri balkanskih nacija nisu bojali američkog predsjednika i onih koji su ga izabrali, daleko su iza nas. Oni su uplašeni. Itekako uplašeni.
Pogledajte još jednom fotografiju iz Bijele kuće. A onda pogledajte video koji nam pokazuje kako Donald Tramp gura crnogorskog premijera Duška Markovića koji mu stoji na putu.
Da, kako bi rekao Toma Marković da veli Bojan Tončić, u nedostatku boljih autora citiram sebe: u ta dva prizora leži ne samo mnogo toga, ili sve, što treba da znate o razlici između Tita i današnjih “lidera” naših zemalja, nego i o razlici između tih zemalja i one države.
0 Komentara