Popoljubi i njihove „svete“ krađe
Slavko Mandić
Od kakvog je to materijala načinjen ovaj čojek današnje Crne Gore?
Popoljubi i njihove „svete“ krađe
Kad imate premijera koji slaže dok trepne, njegovog zamjenika a prije nadčinjenog mu Kurthija, ili tako nekako, ministre lažove, skupštinske lažove, neznalice i bijedne kopije po svim resorima, onda je jasno da od takve družine možete očekivati sve što nije svojstveno čovjeku normalnih nadzora. Baš zbog toga nije nikakvo čudo današnja spoznaja o klasičnoj nezakonitoj otimačini, sramnom lopovluku zbog koga će neko, nekada kada se upriličimo kao država, morati na pravnu giljotinju.
Privremeno je otet Cetinjski manastir.
Prepisali su ga izdajnici roda svoga na Srpsku pravoslavnu crkvu i tu državu, koja ne krije da bi sve da nam otme, i otima uz pomoć pogani koja joj sve što zaište na tacnu servira. Znalci bi kazali da je to klasičan čin veleizdaje, jer niko nema pravo po Ustavu i zakonima davati tuđinu ni pedalj naše Crne Gore. Ali, to su pravila rađena za ljude. Odavno ona kod nas ne važe. Što mislite, zbog čega? Ako baš ne možete da se śetite, kazaću vam da je neznanje u akciji najopasnija radnja od čije se reakcije stropoštavaju u bezdan svi mogući društveni principi i norme. Demokratiju zamjenjuje anarhija, bezvlašće, tačnije onaj oblik vladavine prava koji odgovara ovdašnjim karakondžulama, sposobnim samo za jeftinu prodaju svojeg uslugarskog materijala. Zbog toga danas imamo na djelu vladino činodejstvovanje u raznorodnim oblicima, na zadate teme velikocrkvenih mantijaša, koje odrađuje domaći popoljubić uredno i onoliko koliko on može i zna. A naš nije rođen ni da zna ni da može, što ne znači da upravo zbog te činjenice nije sposoban, a oran jeste, da svojoj zemlji nanese ogromnu štetu i pośeče je tako jako da će iz nje krv točiti dugo godina još nakon njega.
Dadoše Cetinjski manastir, istina privremeno, jer trajno to nikako nije moguće, je crnogorski i pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Sve drugo je pljačka nasilnika, siledžija i otimača. A njima vijek nikada nije dug, koliko god jaki bili. Ipak je njihova snaga samo iluzija u nekom drugom vremenu.
Ali, ti potezi neviđenika, kojima su pravdali postojanje njihovih tvoritelja i postavljača trenutne političke scene, su učinjeli dobro djelo crnogorskoj svijesti da promisli. Da se śeti kako je Ernst Bloh znameniti govorio da nužda uči misliti. E pa ovo je ta nužda i ona ište novu URU, onu iz koje mora da izađe prethodna i suoči se sama sa sobom. Ura nepočinstva da pruži ruku trenutku kada nužda uči ljude da misle i odlučno promisle. I to će se dogoditi, jer to jednostavno tako mora.
Naravno, prethodno je potrebno očistiti gubu iz torine. Za to trebaju jaka sredstva dezinfekcije i ništa više.
Nalogodavci ovima koje su postavili da u ime njihovo krčme Crnu Goru ogorčeni su neznanjem i neumijećem svojih štićenika. Jer, što oni „sagrade“ za dan, ovi apostolski neimari za noć sruše. Zato šalju potrčkala da se razmeću glupostima po zemljama okruženja, da tumače ono što im je tutnuto u mali mozak, a što je čista glupost i istorijska neistina i laž. Pa čak i po nešto od današnje zbilje, što je golim okom vidljivo.
Tako je prvi do prvoga bio gost jednoj albanskoj TV prije nekoliko. Ne može biti bolji tumač srpskih interesa od Albanca, to je valjda jedino on mislio, presrećan što može gledateljstvu u susjedstvu da objasni da je u Crnoj Gori skoro 80% stanovnika vezano za Srpsku pravoslavnu crkvu. U isto vrijeme, pojasniće ovaj novoistorijski molitvenik SPC notornu neistinu da postoji samo neki mali, beznačajni dio naroda koji pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Taj koji kroji kapu Crnoj Gori, makar i privremeno, ne pomenu ni Bošnjake, ni njegove Albance a ni Hrvate. Nikoga ko sa njim nije.
Slagao je dopresedatelj. Baš je krupno slagao, jer on zna da je to što je slagao ustvari narudžbenica u kojoj je sve napisano a on bio dužan samo da izgovori napisano. Jer, da je tako, a znamo da nije, on bi se pozvao na izvor, grafikone, podatke i saopštio ko ih je i kojom metodom radio. Ali, onda bi se pokazalo da je nešto manje od 43% pravoslavnog stanovništva Crne Gore za Srpsku pravoslavnu crkvu, što se može tumačiti stogodišnjom asimilacijom i nedovoljnom, prije minimalnom učenju crnogorske istorije u domaćim obrazovnim ustanovama.
Podaci ozbiljnog istraživanja, rađenog prije nekoliko mjeseci, će dalje saopštiti da 21% preferira crnogorsku pravoslavnu crkvu a da 35% ne želi da bira.
Dakle, ponoviću da je dopredsjednik slagao javnost. Svjesno, ako o svijesti, kada je on u pitanju, uopšte možemo govoriti. Jer, upravo je on taj koji je saglasan da Crnogorcima ne dozvoli da koriste vjerska prava po Ustavu garantovana svima, bez obzira kojoj vjerskoj organizaciji pripadali.
Valja se pośetiti da je ovaj karakondžule drug, slagao i o pripremljenom atentatu snajperskom puškom na Prvoja Perića, prvog popa Srpske crkve kad je sa domaćim Jovanom sletio tokom helikopterskog desanta na livadu pred Cetinjski manastir. Slagao je i da je organizator građanskih protesta na Cetinju preśednik države. Slagao je i da je bivši šef ANB-a napao policiju, i slagao je sve u vezi ove priče, što je progovorio.
On je bio jedan od nalogodavaca sramnog napada jakih policijskih snaga na mirne građane prijestonog grada, posmatrajući zadovoljno kako po njima padaju stotine suzavaca i šok bombi.
Slagao je da nije bilo gumenih metaka i bezobrazno tražio, kad ga je istinom zalijepila predsjednica nikšićkog odbora Liberalne partije Jelena Marković, da mu ih donese ona na koju je pucano i koja je povrijeđena, aktivistkinja Snežana Lakić.
Nije se mogao nesnalažljivi snaći pred odlučnom Liberalkom, koja mu je sasula bujicu istine u lice.
Jedino što je mogao je da utekne sa megdana.
I to je prisilni silnik učinio.
Slavko Mandić
0 Komentara