Podgorički oriđinali
Piše: Goran Sekulović
Ah, podgorički oriđinali! Prošli, sadašnji, budući. Neprolazni autentični likovi bez kojih grad ne bi imao dušu.
Siromašak, višedecenijski nosač, poguren, onizak, fetke robe, sav prašnjav i bijel od brašna, bez porodice, uvijek u društvu sa jednim jedinim drugom, isto nosačem, pripit, stalno nešto mrmlja i priča više za sebe no za okolinu, svađa se i viče na đecu koja ga začikuju sa ulica, balkona, prozora, kivan na brata koji ga je ostavio bez nasljedstva na zemlju, imovinu, i otjerao od rodne kuće, zelenaš, pričao da se partijske pare federalista potkradaju, pristalica i poštovalac dinastije Petrović, po vascijeli dan pjevao unuku kralja Nikole: „Bog da te živi Mihaile”, umro 1942., zelenaši ga ispratili svečano, himnično i uz „talambase”, više formom, pozerstvom, manje sadržajem, ljuckošću, samo da je bar malčice od pažnje i poštovanja, dostojanstva i solidarnosti sa te raskošne sahrane imao u stvarnom životu.
Tajanstveni, dugovjeki kuvar, prije Drugog Svjetskog rata vlasnik kafanice „Bijela ruža” u glavnoj ulici u kojoj su se hranili oficiri, činovnici i boljestojeći đaci, čiji je specijalitet bio srce na žaru, bez porodice, u ratu prihvatio i pomogao ženu i đecu podgoričanina koji je bio u logoru u Italiji, poslije rata radio u đačkom domu, u mladosti preobišao golemi dio svijeta, drugovao i sa budućim carem Abisinije (Etiopije) Hailem Selasijem od koga su mu do smrti dolazile „vizitke” sa pozdravima, Italijanima pisao da će propasti u Etiopiji i nudio da im za vojsku besplatno šalje mrtvačke sanduke iz mrtvačnice preko puta njegove kafanice, pred kraj života strahovao da ga „ne otruju i opljačkaju”, šuškalo se da ima „silne pare”, među prvima poslije rata zamjenjivao dinare za stranu valutu zbog čega je, pošto je to bilo komunističkim zakonom zabranjeno, više puta i zatvaran, ali ga je uvijek spašavao jedan udbovac sa Cetinja, koji je, uz đake i porodicu u kojoj je boravio tokom rata, jedini i prisustvovao sahrani, kada je uprava doma u kojem je i umro saopštila da je novac volšebno ispario, jer nijesu pronađeni ni dinari, a nekmoli devize.
Sijedi, mršavi, ispijeni pośetilac svih javnih priredbi – od sportskih do kulturnih – bez stalnog zanimanja a zanima se za sve što se dešava u gradu, jedinac, bez porodice, roditelji nesrećno završili, ostao sam u ogromnoj kući čiju fasadu i lice prema ulici stalno „uređuje” neobično i maštovito – mijenjajući „dizajn” svakodnevno i zahvatajući i trotoar, sve do ulice – donoseći zemlju, cvijeće i travu, odbačene manje predmete i sitnice, sve to „miješajući” i izlažući pogledima znatiželjnika, pretežno sam, daje gotovo kultni smisao i karakter – i svojim kratkim, prepoznatljivim, milozvučnim nadimkom – svemu čemu prisustvuje i šta se dešava, ako ne kao učesnik, uvijek kao posmatrač u neposrednoj blizini, posebno in događanja, pozdravlja, dobacuje i komentariše neusiljeno, prirodno, kao da je čak smisaono i organski dio svega toga, nikada napadno i bez mjere, ponajmanje nekulturno i sirovo, govorio, učestvovao, pa čak i vodio radio-emisije, uvijek u pokretu, u žurbi, u hitnji, kao u strahu da će neđe zakasniti, a bez razloga, jer svuda stiže, pa i tamo đe ga ponajmanje očekuju.
Višedecenijski hotelski vratar, nezaboravna faca, nevjerovatno nalik – u pitanju su bili nos i visoko čelo – na jednog od najvećih državnika (inače, generala) u istoriji svijeta što je posebno dolazilo do izražaja i zbog stalnog nošenja hotelske, službene uniforme, ikona glavnog gradskog hotela, za mnoge bio prvi susret sa Crnom Gorom, rafiniranog, kulturnog stila ponašanja, radoznao, komunikativan, kao penzioner i dalje je dolazio u hotel svakog dana, iako zašao u duboku starost bio je redovni pośetilac prvih „hard corn” pornića (čuda neviđenog za jednu patrijarhalnu i konzervativnu sredinu kojeg su dolazili da vide ne samo, doduše u većini, usamljeni muškarci ili pak u grupi, već i parovi, uglavnom bračni i sredovječni) u ponoćnom terminu sa stalnim mjestom na balkonu renoviranog i nekada savremenog (kasnije zapuštenog i na kraju balade porušenog) najstarijeg bioskopa u gradu „Kulture” u nekadašnjoj zgradi „Sokola” (Gimnastičko-sportskog društva prije Drugog svjetskog rasta), pošto je odgledao jedan takav film naprasno umro.
Nonšalantni, opušteni gradski gospodin od prve vrste, uredno, besprekorno obučen, u odijelu, s kravatom, svakodnevna, bez obzira na vremenske prilike, prijepodnevno-podnevna i poslijepodnevno-večernja šetnja pjacom-korzom-glavnom ulicom „Slobode” sa bezbroj krugova u rasponu između dvije tačke: od ćoška Hotela „Crna Gora” do posljednjih oniskih kuća prema Gorici i stadionu „Budućnosti” – od kojih su ostale tek nekolike a đe su sada moderne poslovne i stambene zgrade koje su „progutale” i nekadašnju piceriju „Ćošak” (preseljenu u ulicu Balšića) – na jednoj, te do višedecenijske (nekada gotovo jedine) frizerske radnje, poslije smrti vlasnika pretvorene u trgovinu koja često mijenja asortiman glavne robe, na drugoj strani, sa obaveznim novinama pod miškom, redovno svraćanje do glavnog gradskog hotela, sporo, ritualno ispijanje kafe, ljeti u bašti, zimi u kafani, solidno obaviješten o svim svjetskim temama od politike do kulture, niko nije siguran od čega živi (reklo bi se od ustaljenog ritma, dnevnog reda življenja i dugih, dugih šetnji, postoji priča da je u ranoj mladosti boravio u inostranstvu i stekao izvjesne pare, ono što se zna jeste da živi sa sestrom koja ga, svojom skromnom platom, biće sva prilika, i izdržava i omogućava mu lagodan i bezbrižan život, tipičan predstavnik jednog ne tako rijetkog Crnogorca: spreman da visoko umuje – i zaista mu i priliči! – o svim globalnim pitanjima i problemima čovječanstva, ali nije spreman da tome da ma i najmanji doprinos u vidu nekog svog sopstvenog konkretnog rada, koji, sva je prilika, odbacuje sa najdubljim prezirom i nipodaštavanjem.
Potomak crnogorskih glasovitih junaka i uglednih prvaka-glavara, izdanak visokointelektualne porodice od nekoliko pasova pripadnika građanskog sloja što je u siromašnoj Crnoj Gori bilo izuzetno rijetko, rođenjem ili od najranijeg djetinjstva usmjeren na nižu ravan životnih zahtjeva, aspiracija, želja i očekivanja, decenijski pokušaji školovanja nijesu urodili plodom, navikli se bili na njega takav kakav je i ukućani i okolina, obavljao poslove redovne dnevne kupovine, opśednut sa nekoliko svojih hobija, ostalo vrijeme provodio kraj televizora i u dugim šetnjama, izvanredno snabdjeven podacima različite vrste, u toku sa svim aktuelnim zbivanjima, gegao se u hodu, zastajao, kao da pokušava da održi ravnotežu, bez sposobnosti da sebe materijalno izdržava, okrenut planinama, zvijezdama i daljinama, od kojih mu je došla i gromovita smrt sa svetljećom najavom.
Visok, koščat, nervoznih pokreta glave i tijela, mršav, ispijen, redovni pośetilac iz svog prigradskog toposa uglavnom prostora oko Autobuske stanice i frizerske radnje prekoputa u kojoj je uvijek u centru pažnje, đe mu kupe sok, sendvič, sladoled, tu se izjada, izžali, na sve u ovom bezośećajnom svijetu, od najbližih, preko hitne pomoći i policije do psihijatrijske bolnice, porodici je izgleda još teži teret jer su svi ostali u njoj „na svom mjestu”, a neki i pri vrhu društvene ljestvice, služi za uveseljavanje, razbibrigu, opuštanje, svuda đe naiđe, zbog toga ga, na mjestima đe ga znaju, svi željno iščekuju, čudeći se što ga nema ako zakasni par ili više dana, a tada je najčešće sklonjen na sigurno u Dobroti.
Bivši podoficir, vodnik, ne odvaja se od vučjaka preuzetim sa lagera pasa bivše JNA, đe god on uđe (a ulazi svuda), uđe i njegov četvoronožni ljubimac, za vrijeme „pośeta” priče ne hvali, nepovezane, metafizičke, zemaljske i nebeske, i njega i psa tjeraju, posebno pripadnici obezbjeđenja ispred državnih institucija, đe ih ponekad i grublje odstranjuju i udaljuju, najkomotnije se ośeća na sportskim priredbama na otvorenom, na stadionu, đe se na njih manje obraća pažnje i đe i oni učestvuju slobodno, svako na svoj način, čovjek uvijek istom pričom kao sa nepromijenjene ili pokvarene ploče, a pas tužnim pogledom i – šutnjom, čim čovjek krene, kreće i pas, ovaj drugi kao neprimjetna, tiha, nenamjetljiva śenka onog prvog, jedna linija koja se sve više tanji i gubi u obrisima grada.
Otac i sin, najuredniji šetači i poznavaoci grada, kao da od njihovih života postoji samo to da se pojave svakog dana i da obiću grad uzduž i poprijeko bez ikakvih drugih obaveza, kao da su vantjelesna i bestjelesna bića, čista duhovnost, nematerijalnost kojoj i ne treba ništa drugo do samo i jedino šetnja, kao jedini oblik fizikusa i stvarnog, vidljivog događanja, niko ne zna odakle dolaze i kuda se vraćaju, tek se nađu u gradu kao prirodna pojava, sin nešto visočiji od oca, isturenog nosa, nježnog lika, i jedan i drugi pogleda strogo uprtih u, samo njima znanu, neku ciljnu tačku na horizontu ka kojem se kreću, a to su uvijek ulice i samo ulice, kojima špartaju sa jednog na drugi kraj grada, izuzetno brzo, izdresirano, uvježbano, bez obzira na vremenske prilike i doba doba, u rano jutro, poslije podne, naveče, po kiši, suncu, vjetru, uvijek obučeni prema potrebi, uredni, nikada u razgovoru, kao da je sve već odavno riješeno, svi i njihovi i svjetski problemi, i kao da sada pošto sve ima svoj cilj i smisao, blaženstvo i raj, ostaje samo njihov jedini i trajni, veliki i univerzalni, poštovanja i uvažavanja dostojni, veličanstveni, svakodnevni krug gradom, kao jedina potreba, i njihova sopstvena i života svih nas u cjelini, kojoj se predaju bez milosti, bez objašnjenja, povoda, motiva, ali i bez ostatka, bez daha, bez riječi, do kraja, do sudnjeg časa, njihovog i svijeta.
Majka i sin, oboje zašli u godinama, uvijek zajedno na ulici, u autobusu, u kupovini, na pijaci, u šetnji, sin od mladosti dobio nadimak po prezimenu čuvenog svjetskog državnika jer prilično liči na njega, te ga svi tako zovu zaboravivši ne samo ime mu, već i prezime, i ne samo njegovo, već i ime i prezime i njegove majke, pa i nju znaju samo tako zovući je kratko (jer je i ime državnika kratko), po sinovljevom „imenu”, a i liče se prilično i kako godine i decenije odmiču još i više, pa i imena im imaju opravdanje!, tako se vremenom sve u vezi njih slilo, izbistrilo, očistilo i sačuvalo u te dvije (za njega) i tri (za nju) riječi kao identifikacija, smisao i opravdanje njihovih života i postojanja u vrtlogu svijeta, vremena i promjena, koji kao da ne dotiče njih dvoje, jer oni i dalje sami, zajedno, uvijek sami i zajedno šetaju, kupuju, kreću se, rađaju i umiru svakog dana i svake noći sa jedinom svrhom u njihovoj obaveznoj pojavi na ulici, šetnji gradom i volšebnim nestankom na kraju do sljedeće runde, do sljedećeg izlaženja, a sve pod pečatom njihovog nadaleko poznatog, šifriranog, gotovo s oreolom lozinke, imena, tako shvatljivog i svima razumljivog dvorječitog i u isto vrijeme i dvosložnog svjetskog prezimena.
Dobroćudni nezgrapanko, nesrazmjerne, odveć velike i nakrivljene glave, korpulentan, sporijeg i nešto mutnijeg, ne baš uvijek lako razmljivog govora, stalno na ulici, kratkog nadimka poznatog svuda unaokolo, zbog svoje meke prirode i lakośenosti popularan i rado viđen u društvu, iz okoline stadiona „Budućnosti” pod Goricom đe je najviše i provodio vremena, uz neizbježnu u blizinu ulicu Slobode i nezaobilazni korzo, u rijetkim, vrlo rijetkim trenucima bi se znao uistinu razgoropaditi poput najljuće zvijeri i tada bi se teško umirivao i vraćao u normalno stanje, ako bi uzrok žestini bunta bio neke lične prirode, nepravda koja mu je po njegovom shvatanju bila učinjenja, znao je da i fizički napadne onoga ili one (bez obzira koliko ih je i koje mogu biti posljedice) koji su ga povrijedili, a ako je bila u pitanju opštija stvar koja se ticala određenog kolektiviteta, ljudskog roda u cjelini ili samog čovjeka kao pojma, tada bi na konkretnu nejednakost, neravnopravnost, nepravdu, na bilo kakvo zlo ili neodgovarajuće stanje koje je bilo udar na humanost i plemenitost, reagovao dugotrajnim izlivanjem verbalnog bijesa, vikom, galamom, pravilnim, ritmičnim ponavljanjem njegovog čuvenog: „Ne može, ne može to tako, ljudi smo, ljudi…”, izgledalo je kao da je sve do tada živio u nekom sasvim drugom, za sve nas, osim za njega!, nepoznatom i nepostojećem svijetu, u kome nema ni nepravde, ni zla, ni bola, ni tame, i da je tek sada, upravo tog trenutka, saznavši za sve to, postao svjestan u kakvom svijetu zapravo on, eto, sada živi ili će morati da živi, ili još bolje, postao svjestan da jedan takav, naš, ljudski svijet, uopšte i postoji i da može postojati, jer odmah iza toga, iza svog izliva ogorčenja i zastida nad svim neljudskostima i sramotama ovog svijeta (ma koliko teško prevladavanog i uz pomoć njegovih najbližih i drugova, i to ne za tako kratko vrijeme), on bi se vraćao u svoju ušuškanost, u svoje pređašnje mirno, obično, rajsko, prirodno!, njegovo najintimnije, najličnije, najdičnije!, stanje, koje nije dopuštalo i propuštalo, ili on to sam nije htio da se dešava, ništa od prevrtljive i nepostojane vreve i kovitlajuće magme ovog uzburkanog i uvijek na tragičnosti spremnog, povodljivog i provodljivog! svijeta, naravno, sve do tada kada bi ga opet uzela pod svoje njegova vulkanska preośetljivost na svaki jad i čemer čovjekov.
Omanji čovjek sa nadimkom od svega tri slova stranog porijekla i mutnog i nejasnog značenja, prenesenog i naslijeđenog od poodavnih dana pa mu niko više i ne zna niti se trudi da sazna tačan smisao i povod rođenja i imenovanja, kratkoća nadimka – koji mu je potpuno zamijenio ne samo ime i prezime, već i stvarni identitet, prekrivajući ga u tolikom stepenu da je sasvim dovoljan kod svih za njegovo momentalno prizivanje i prepoznavanje – u potpunosti odgovara njegovoj ličnosti, prije svega zato što nikada ne izgovara duže riječi, što je za njega jedno od najbitnijih obilježja, pa je u ovom slučaju, što se, mora se priznati, ne dešava često, ona savršeno pogodila i njegov fizikus i psihikus, obučen u fetku odjeću sa karakterističnim, grubim licem, jako isturene brade, sa obaveznom, nikada skidanom crnom maramom na glavi, vezanom tik iznad očiju, tjelesno pokretljiv u širem, globalnom prostoru, ali kada stigne na jedno mjesto kao da se za njega prilijepi i postaje njegov rob, riješen da ga upozna prije svega čulno, šutljiv, gotovo nijem, kao da ga je bilo sramota i stid da priča, svaki razgovor je bio za njega luksuz, višak iznad sasvim dovoljne stvarnosti i realne proizvodnje samodovoljnosti i samozadovoljstva golog, elementarnog, gotovo životinjskog, osnovno-biološkog ciklusa življenja, nepotrebno gubljenje vremena kojeg je, inače, imao za izvoz, kada bi, izuzetno, ipak, nešto rekao, to je ličilo na pokušaj formulisanja sentenci, izreka, aforizama, u svakom slučaju neke kratke mudrosti, no, uglavnom, čuvao je u sebi riječi kao da su od najskupljeg i najdragocjenijeg, lako lomljivog i strašno, nevjerovatno kvarljivog materijala, u strahu da ma i najkraću riječ, time što je izgovori i pusti u etar, odmah osuđuje na smrt, ništenje, nestajanje i uništenje, kao da su riječi ispunjene prokletstvom i samodestrukcijom kada treba da pređu prag čovjekovog bića, kao da je sav njihov smisao unutar njih samih, u unutrašnjem misaonom procesu koji dovodi do njihovog formulisanja na nivou pojma i jezika kao uslova, uzroka ili pak, u isto vrijeme, kao posljedice ljudskog mišljenja i kao da svijet i riječ, biće i jezik, ne pripadaju istom redu i zakonu postojanja i dešavanja, obuhvata svega što egzistira i za što čovjek može i treba da zna, što mu je dosuđeno i dato kao smisao i cilj življenja, reklo bi se duhom nezainteresovan za bilo šta, osim za gledanje i slušanje, utvrdnut i skvrčnut na svojoj fiksiranoj lokaciji kao svemogući i sveznajući posmatrač koji je odlučio da svoje enciklopedijsko znanje ostavi jedino za sebe samog, poput biljke ili nekog, spolja gledanog, krutog, neośetljivog predmeta, bića, dospjelog i nađenog na obali mora, u svakom slučaju bačenog, izbačenog u svijet bez njegove volje i dozvole, đe on pomno posmatra i izučava mjesto i ljude kamo je prispio, očekujući da ga ponovo, gotovo bez njegove volje, kao što ga je prethodno i dovela, određena viša sila, nužno posljedično, usljed neke prirodne katastrofe, prebaci neđe drugdje, do nove adrese i lokacije, đe će se nastaviti njegovo gotovo beztežinsko, lako, lahorasto, u duhovnom, psihološkom, bolje reći čulnom smislu, leptirasto postojanje i čijukanje najbliže okoline, pejzaža, stvari, prizora, događaja, ljudi i kroz njih, kroz njihove poglede, riječi, poruke, kroz njihova lica i naličja, prodiranja i dopiranja do nekih novih-starih saznanja, pojava, suština, značenja i svrha, samo njemu shvatljivih, pojmljivih, slućenih ili dobro znanih, ovjekovječen za sva vremena na filmskom platnu kao naturščik kod čuvenog crnogorskog reditelja koji je, baš kao i on, bio okrenut vizuelnom mnogo više nego verbalnom, pridodavši ga kao nezamjenljivog i zapravo prirodno-elementarnog dijela pejzaža i pozadine priče i događanja, što je on suštinski i bio.
(Iz romana ''Soba za umiranje'')
0 Komentara