Zarija Vukašinović je jedini živi učesnik čuvene Bitke na Ljubinom grobu, borac slavne Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade. U januaru je napunio 98 godina, ali mu ovih majskih dana nije trebalo postavljati dodatna pitanja da evocira sjećanje na okršaj na prevoju na Zelengori koji je ostao zapamćen i po poruci koju su borci poslali Vrhovnom štabu: ,,Dok god na Ljubinom grobu budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera".

– Bitka se odigrala 12. i 13. juna 1943. godine i naš omiljeni komandant Vasilije Vako Đurović bio je teško ranjen. Drug Tito pitao je koja smo mi jedinica i kad je dobio odgovor rekao je da Ljubin grob mora da se brani – po cijenu života. Mi smo tu njegovu naredbu primili zdravo za gotovo, riješili da se pobijemo, pa ko pretekne...

Srce jače od oružja

O borbi od koje je prošlo 77 godina Zarija priča u jednom dahu, ubjedljivo i emotivno – sjeća se imena saboraca, toponima, detaljno opisuje kretanja jedinica i akcija, živo navodi pojedinosti bitke čiji je jedini živi svjedok.

– Znali smo da po cijenu života moramo obezbijediti prolaz ranjenicima i Vrhovnom štabu. Na Ljubinom grobu zauvijek je ostalo 27 proletera, nas 13 je preživjelo... Zadatak je bio najpreči i mi smo ga izvršili. Bila je to borba prsa u prsa, Njemci jesu imali jače oružje, ali mi smo imali bolje srce. Nije im uspio nijedan napad, a nama su pri kraju bitke stigli u pomoć drugovi iz Druge dalmatinske – sjeća se Vukašinović dramatičnih ratnih vremena, kada su ,,dva dana gorjeli nebo i zemlja".

Za „istaknuti masovni heroizam u borbi protiv narodnih neprijatelja i besprimjerno junaštvo", kako piše u obrazloženju odluke za dodjelu Ordena zasluga za narod, Četvrta crnogorska udarna brigada odlikovana je 20. decembra 1951. godine.

Svjedok istorije

Prekaljeni borac Vukašinović s posebnim pijetetom i biranim riječima sjeća se svojih saboraca, kako on kaže div-junaka. Nabraja imena Peka Dapčevića, Mitra Bakića, Špira Mugoše, Vaka Đurovića, Vlajka Đuranovića, zatim Blaga Radovića, Šćepana Stijepovića, Vojina Stijepovića, Todora Rašovića i mnogih drugih.

Hrabro partizansko Zarijino srce ima dugi staž na frontu, istinski je svjedok istorije. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka, vojevao je u bitkama na: Pljevljima, Livnu, Duvnu, Kupresu, Prozoru, Neretvi, Sutjesci...Svugdje je stizao, a kad danas podvuče crtu nema dilemu da je fašizam najveće zlo i da se svi zajedno moramo boriti protiv njega. Ističe da vjeruje u našu omladinu, te da je siguran da bi i oni bili hrabri i neustrašivi kad bi bilo stani-pani, ali je najbitnije da nikad više ne dođe do rata.

– Najveća mi je želja da još jednom odem na Ljubin grob! Jeste da ne mogu na noge baš najbolje, ali to bih baš volio – kaže Vukašinović, ističući da je srećan što je u Podgorici podignut spomenik Maršalu Titu.

– Kad se poslije bitke spustila noć na Ljubin grob, a pored naših položaja prošao Vrhovni štab i grupa ranjenika, obuzele su me dvostruke emocije – iskren je naš domaćin. Bio sam srećan što smo obavili povjereni zadatak i omogućili probijanje neprijateljskog obruča, a istovremeno tužan što je na bojištu zauvijek ostalo mnogo naših drugova – sjeća se Vukašinović.