Škrinja

PROF. DR SC. MILORAD NIKČEVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET J.J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

KNJIŽEVNO-ISTORIJSKI, KULTUROLOŠKI I METODOLOŠKI PROMAŠAJI U LEKSIKONU CRNE GORE ( 2006) – IV nastavak

Sep 21, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

Nema u Leksikonu niti jedne riječi o petnaest pjesnika koji su  poginuli u NOR-u, socijalističkoj revoluciji i španskome građanskom ratu: Radoslava Ljumovića, Mijata Maškovića, Vukajla Kukolja, Đorđija Lopičića, Krsta Krivokapića, Vladimira Milića i drugijeh. Ovo tijem više postaje čudnim i neodgovornijem prema novijoj istorijskoj tradiciji što su autori Istorijskog leksikona Crne Gore uvrštavali i neke od autora čiji su spjevovi, poeme ili naratološka proza sazdani na granici «poetske fikcije i povijesne stvarnosti», kao što je uostalom to činio i genijalni hrvatski književnik Ivan Mažuranić u epu Smrt Smail-age Čengića (1846) o čijem će djelu biti više  riječi.

Nema ni savremnoga crnogorskog pisca, akademika Jevrema Brkovića u Istorijskom leksikonu Crne Gore koji je trebao ući u leksikon, ako ne po svojoj istoričnoj savremenoj (ratnoj) poeziji[1], a ono bar po svom Glosariju i romanu – Monigreni, jer se i u jednome i u drugom djelu prožimaju asocijativni povijesni nizovi, prelijevaju se istorijski žanrovi i  tipološki narativni modeli istorijskoga diskursa. O Glosariju sam svojevremeno napisao:

U Glosariju Jevrema Brkovića se sadržajna i metodološka orijentacija ostvaruje na tri razine: esejističko-sintetičkoj, istorijskoj te književno-publicističkoj i analitičkoj. Gledano u cjelini, knjiga Glosarij je nešto 'slobodnija' jer dopušta interpretativni zahvat u kome ima ponajviše osobnog piščeva viđenja i asocijativnih (istorijskih) nizova; svoju intelektualnu znatiželju usmjerava na brojne probleme iz osobnog iskustva, ali i na središnje figure književnog, istorijskog, političkog, duhovnog i kulturnog života u crnogorskoj i hrvatskoj sredini (...)[2].

          U Monigrenima su u širokijem rasponima dominantni istorijsko-lirsko-impresivni motivi, romaneskni diskursi s tehnikom transformisanja vremena; realno-povijesnoga vremena u vrijeme i tkivo romana, aktuelnog vremena u povijesno vrijeme, esejističko-retorički povijesni diskursi (polemika s ideologijom vremena) i slično.

          Književna kritika je upravo za taj roman Jevrema Brkovića utvrdila da se u njemu ispoljava nacionalno-povijesni diskurs, ili napor traganja, prepoznavanja u magmama vremena vlastitih, individualnih i zajedničkih korijena, napor preispitivanja, prevrednovanja, povijesnog pounutrivanja nacionalnog samooblikovanja[3]. U istom duhu piše i književni istoričar i kritičar Borislav Jovanović o tom romanu . On kaže:

           Roman “Monigreni” je knjiga koja je promijenila tokove crnogorskog književnog iskustva na početku devedesetiih godina. Riječ je o romanu dokumentarne fikcije (... ). Najveći dio onoga što će se 90-ih pisati našlo je svoje uporište u faktografskom, višežanrovskom, fikcijskom, metaistorijskom i drugim obilježjima “Monigrena” (...). “Monigreni” su mega-model valorizacije nacionalnog, istorijskog i kulturnog nasljeđa u kontekstu modernih književnih strategija[4].

          6. Otvara se ovđe i śljedeće pitanje: đe su autori postavili gornju dobnu granicu za uvrštavanje savremenijeh istorijskih i kulturološkijeh zbivanja i istorijskijeh ličnosti? Vjerovatno su je postavili sa godinama rođenja samijeh autora i urednika Istorijskog leksikona Crne Gore jer su svoje povijesne odrednice (kako za same tvorce, tako i za neke svoje anonimuse, minorne i nepoznate crnogorske i muslimanske/bošnjačke autore) brižno unijeli i oblikovali u Istorijski leksikon Crne Gore[5]. Dakle, ne vidi se da su se autori u svemu tome služili dośljednijem principom profesionalne i objektivne uključivosti, već su nedośljednom primjenom principa restriktivnosti, proskribiranosti i principom svojevoljne ograničavajuće autorske moći, unosili samo pojedine povijesne i kulturološke i književne osobnosti. Svoj animozitet i neutralitet iščitava se u Istorijskom leksikonu Crne Gore ponajviše prema onijem savremenim avangardnijem pregaocima crnogorske kulture, jezika i književnosti, pa i samijem istoričarima, koji su se decenijama svoga upornog naučnoga rada zalagali za crnogorsku samobitnost i koji su često u pojedinijem etatističkim i totalitarnijem režimima nazivani «crnogorskim nacionalistima». Stoga nije čudno što ih je nedavno jedan od autora Istorijskog  leksikona Crne Gore (dr. sci. Živko M. Andrijašević) nazvao čak «najobičnijim metalnim otpadom»[6]. Učinio je to iz razloga svog umišljenog «akademizma» kako bi se vjerovatno dodvorio institucionalnim beogradskijem i inim političkijem moćnicima koji ga, nesebično, i na ovi način «nagrađuju»!? Za njegov odnos prema njima najindikativnija je odrednica u Leksikonu: Istraga poturica[7]. U njoj autor ispravno tvrdi da je istraga poturica u Njegoševu djelu «izmišljeni događaj», ali nigđe u tome Leksikonu i odrednicama ne spominje knjige Istraga poturica u Njegoševu Gorskom vijencu (1991) i Istraga poturica - mit ili stvarnost (2000) književnoga istoričara Vojislava P. Nikčevića koji je prvi to nepobitno naučno dokazao. Ovo postaje tijem više simptomatično što je Živko M. Andrijašević u drugoj knjizi Vojislava P. Nikčevića, Istraga poturica  -  mit ili stvarnost[8],  napisao umjesto predgovora te knjige, svoju opsežnu studiju Istoriografija o «istrazi poturica» u kojoj kaže: Najnovija knjiga Vojislava Nikčevića Istraga poturica – mit ili stvarnost (...) još je jedan značajan i pažnje vrijedan napor da se ozbiljnim naučnim pristupom doprinese rješavanju postojećih kontraverzi u vezi sa istoričnošću ovog događaja, kao i da se napokon razobliči jedan od najpostojanijih i najuspješnijih tvorevina crnogorske nacionalne mitomanije[9]. Poslije ovoga ne treba više trošiti ni riječi na odiozne  pervertite!

          7. Pojam «istoričar Crne Gore» ili «crnogorski istoričar» takođe je trebalo detaljnije objasni jer su ti pojmovi semantički polivalentni. Pojmove je trebalo distingvirati i objasniti:  jesu li to oni autori koji su pisali svoja istorijska djela varijantama «srpsko-hrvatskog, hrvatsko-srpskog» ijekavskog ili ekavskog srpskog jezika ili nekoga drugog jezika, kakvi su se upotrebljavali u jezičkoj dijahroniji i u cijeloj povijesnoj teritoriji Crne Gore ili su primat dobili autori povijesnijeh žanrova koji su u najvećemu dijelu bili sudionici istorijske tradicije Crne Gore i koji su djelovali unutar crnogorskoga povijesnog kulturnog kruga. Dakle, sve same nedoumice i dileme!

          8. Ne vidi se ni jasan odnos sastavljača Leksikona ni prema onijem povjesničarima i kulturolozima koji su eksplicite iskazivali svoju vlastitu pripadnost crnogorskoj povijesti i kulturi, ali najčešće ni prema onijem autorima koji po tematici i jeziku pripadaju nekoj drugoj nacionalnoj provenijenciji, poput bošnjačke[10], srpske, hrvatske...i slično.

          9. Ne vidi se ni autorski stav urednika i sastavljača Leksikona u odnosu na one povijesne autore koji su pisali istorijska djela na nekom drugom stranom jeziku koji su takođe postali sastavni dio crnogorske povijesne misli (npr. latinisti, romanisti, anglisti, germanisti  i slično[11]).

          10. U Leksikon su uvrštavani i oni autori koji ne pripadaju crnogorskoj povijesti ili se kod nekijeh očituje dvojna (ili čak trojna!) pripadnost, ali se ne objašnjavaju principi po kojijema su ti autori uključeni u Istorijski leksikom Crne Gore. Tako je u četvtom svesku Leksikona donijeta odrednica o Ivanu Mažuraniću (1814 – 1890) «hrvatskom pjesniku i političaru»[12]. Iako su autori nepotpuno objasnili njegovu građansku, stvaralačku i političku osobnost[13], na samome kraju te odrednice pišu: «Pored aktivnog zanimanja i bavljenja politokom, Mažuranić je bio i pjesnikom. U almanahu Iskri objavio je 1846. svoje najveće i najznačajnije djelo Smrt Smail-age Čengića«. Nakon  ovakve opšte konstatacije, svaki bi se učenik srednje škole zapitao: pa kakve veze onda ima Ivan Mažuranić «hrvatski pjesnik i političar» sa istorijom Crne Gore? Međutijem, odgovor će svaki učenik ipak naći u srednjoškolskijem priručnicima i udžbenicima iz istorije i čitankama za crnogorski jezik i književnost osnovne i srednje škole. Pobliže rečeno, Mažuranić je u svom ingenioznom djelu Smrt Smail-age Čengića u periodu ilirskog pokreta ispjevao apoteozu Crnoj Gori i njezinijem istorijskim junacima. Poslije Mažuranićeva djela u kojemu je opjevao, kao što rekoh, nacionalni otpor i borbu crnogorskoga naroda protiv tuđina, nasrtaja zla i tirjanstva, a napose poslije revolucionarnijeh zbivanja u Hrvatskoj 1848. godine, Petar II. Petrović Njegoš i njegova djela, osobito Gorski vijenac (1847) i Luča mikrokozma (l845) hrvatski listovi, serijski časopisi, a i kao posebna izdanja, sve ih više štampaju. U tome ne treba viđeti samo dokaze sveslovjenske uzajamnosti, karakteristične za vrijeme iliraca, nego i uočavanje Njegoševa opštejužnoslovjenskoga opredjeljenja. On je «svojim idejnim usmjerenim prilozima u Danici i Kolu (...) hrabrio Hrvate, a nuđenjem oružane pomoći (banu Jelačiću!) stavljao im je do znanja da nijesu sami».   Zašto su onda autori Istorijskog leksikona Crne Gore zatomili da objasne centralnu temu i apoteozu slobodi Crne Gore Ivana Mažuranića? I to nije teško pretpostaviti i odgonetnuti. U tome istorijskom epu Smrt Smail-age Čengića autori Leksikona su na tradicionaln način iščitali (kao što je to bio ranije slučaj i sa Njegošem i njegovijem Gorskim vijencem!) da je Mažuranićev ep usmjeren prema Turcima, turskoj konfesiji i islamu. Premda se u Mažuranićevoj poetskoj viziji Smail-aga Čengića zaista doživljava inkarnacijom feudalnoga turskog sistema čiji se sistem zasnivao na: sili, strahu, zebnji, brutalnom nasilju, neravnopravnosti, teroru i krvološtvu, on je ipak u Mažuranićevoj idejnoj poetskoj viziji i slici dignut do njavećega stupnja simbolike: iščitava se, dakle,  «simbolom svjetla i tame i općeljudski odnos tiranstva s jedne strane i slobode s druge strane», s vizijom i humanom porukom o propasti zla koje mora doživjeti istu sudbinu kao Mažuranićev glavni lik – Smail-aga Čengić iz njegova djela. Prema tome, autori su bez ikakvog ukrivanja trebali odgonetnuti što je to što u Mažuranićevom djelu funkcionira kao poetika fikcije, poruka i poetska vizija, a o Smail-agi Čengiću kao istorijskoj ličnosti trebali su kazati da se radi o krupnoj povijesnoj figuri koju je uostalom opisao istoričar Ferdo Šišić na ovaj način: Pogledati Smail-agu dosta ti je bilo, pa si odmah znao da gledaš junačinu i plemenita čovjeka. Bio je srednjeg rasta, krut, smeđ, a velikih zelenih očiju, koje su ti pogledom svojim odavale svu njegovu dušu. Nadasve resila ga je mirnoća i trijeznost, a rijetko kad bi planuo gnjevom[14].

 

(Nastavlja se)