Piše: V. St Kinjo

Hannover 2004 - 2021

Dana 31. maja 2004. na cetinjskom Dvorskom trgu, otvorena je prva DUHOVNA APOTEKA, solidno duhovno-farmakološki opremljena i opskrbljena ambulantom u kojoj će bit moguće (uspješno) izvoditi niže navedena terapije i operacije:

1. Otvaranje očiju

2. Oštrenje uma

3. Širenje vidika

4. Gledanje u ćikaru i tumačenje snova

5. Mudri savjeti (iz zaśede)

6. Razno

Čist prihod od ove jedinstvene akcije biće upotrijebljen za podizanje spomenika Petru I Petroviću Njegošu, koga je narod nazvao Svetim i Čudotvorcem a u čijoj stolici danas suvereno sjedi Njegova Svetost Mitropolit Amfilohije. Otvaranje ove jedinstvene apoteke, proteklo je u stilu uzrečice velikog pjesnika Duška Radovića, koji je neđe davno, otprilike ovako rekao :

                Ukoliko se očekivanja svedu na nulu, uspjeh je zagarantovan!

Postupajući u skladu ove izreke, ovog značajnog popodneva, natovaren drvenom skalamerijom provizornih štafelaja, doteturao sam na Dvorski Trg (do nedavno Maršala Tita) i nekako se smjestio na polovini turističke "Staze Slonova" između Muzeja (dvorca kralja Nikole - najveće socijalne ustanova u Cetinju) i Gradske kafane, koja je sada u privatnim rukama (Izdata pod najam, čini mi se).

Odmah se dogodilo ono što sam pretpostavljao; narod je očevidno zazirao, jer svaki namjernik, od onih rijetkih koji bi ovu moju skalameriju uopšte primijetio, za momenat bi zastao, bacio kratak pogled a onda   zatečen prizorom, stidljivo  osvrnuo i, ubrzavajući korak, nestao iza ćoška.

Najugodnije iznenađenje je bilo ponašanje djece od oko desetak godina koja su čoporativno tumarala trgom po kome su, istovremeno, neka dobra djeca vozila električne automobilčiće po cijeni od 1 EUR po vožnji. Došli bi do mog izloga tiskajući se među sobom ili stupajući zagrljeni i prvo  pažljivo pročitali tekst, da bi uz kikotanje i ne obazirući se, pobjegli u pravcu šetališta Njegoševom ulicom.

Kad sam se malo odmorio i opustio, pojavile su se dvije lijepe mlade đevojke, stidljivo se raspitujući o čemu se uopšte radi. Rekao sam im da se radi o jedinstvenoj, duhovnoj apoteci sa ambulantom, u kojoj svi oni koji žele mogu naći određene usluge, uz napomenu da su one dvije već uspješno položile test pod brojem:

                1. Otvaranje očiju

...samim tim što su pročitale izloženu firmu, dok je bezbroj slijepaca prošao a da je i ne primjete. Polaskane ovom primjedbom, malo su se ohrabrile i poželjele da im protumačim jedan od recentnih snova. Jedna od njih (od kuće Kapisoda) htjela je da zna što znači kad snijeva da gradom ide samo u čarapama i to u priličnoj žurbi.

Objasnio sam joj da je taj san posljedica (odnosno arhetip) osjećaja nepriznatosti u užem krugu prijatelja, drugova i poznanika, koji je muči i progoni, što je veoma čest slučaj u tom uzrastu. Mojim odgovorom je bila prilično zatečena jer je, zarumenjena i zbunjena, svoju prijateljicu uhvatila pod ruku i uz zahvaljivanje se udaljila prilično žurno. Dugo sam ih pratio pogledom dok su, spojenih glava, šapatom razmjenjivali svoje neobično iskustvo. Kasnije mi se pridružio jedno mlado i zgodno momče (Krivokapić) kome sam dosta dugo odgovarao na suvisla pitanja puna mladalačke svježine, tako da sam ovo zakašnjelo otvaranje doživio kao veoma uspješno,ovom mladom narodu se zahvaljujući na svesrdnoj i iskrenoj pomoći.

"govno na kiši"

Elem, noćas je udarila kiša i time me prinudila da uvedem uobičajeni ritam medicinske prakse, prema kome je srijeda dan kada se sređuju kojekakve prateće rabote i tako moradoh ovu svoju apoteku zatvoriti za klijente i pacijente. Kako se dan najavljivao da će bit dug i mokar, uzeh lumbrelu i izađoh na cestu (ka na binu) kako bih izigravao "Govno na kiši" što mi je uspjelo iznad svih očekivanja.

Na ovom potezu je cesta sa tri trake, te sam u očekivanju nekog od “dežurnih” kombija imao priliku da pratim trke limuzina visoke kategorije i to u otežanim uslovima, jer su se osim vode, cestom vukli pramenovi magle i jedva da se vidjelo išta dalje od stotinak metara. Čekanje se oteglo dosta dugo a moj status "govna na kiši" bio uveliko potvrđen prolaskom par autobusa, taksija i jednog kombija crvene boje sa CT registracijom. Taman kad sam se premišljao da li da se vratim doma, iz magle odjednom izbaulja nešto nalik na auto. Kretalo se sporo (takoreći jedva) i uz veliku buku. Ne samo da ga nijesam htio ustavljati nego se stadoh osvrtati da ufatim zaklon, kad ono, na moj užas, samo od sebe skrenu na proširenje na kome sam stajao, dok sam se ja još uvijek nadao da staje zarad neke svoje potrebe a ne da mene prihvati.

Odjednom, vrata se uz lomljavu otvoriše i jedan hrapavi glas izgraja nekoliko pozdrava i pitanja o mome dolasku, ostanku i namjerama. Svejedno, običaj je bio neumitan i ja shvatih da nijesam u prilici da odbijem ovu vožnju do grada, unaprijed znajući da će biti najskuplja iako je bila - besplatna. Tih nekoliko kilometara sam se preznojio barem tri puta, iako me vozač, moj nekadašnji školski drug i plemenik, ohrabrivao svojim pitanjima i odgovorima na date prilike. Koliko sam bio napunio gaće, umalo se ne zaputih u manastir da uždim svijeću zahvalnicu e se sve dobro svršilo. Nakon obilaska penzionerskih kafana, svratih da u obližnjoj igraonici obćinstvo internetom obavijestim o radu moje apoteke i ambulante tokom utorka 1. juna 2004. godine.

Dakle, utorak 1. juna, počeo je sunčano, te sam svoju skalameriju odnio na odabrano mjesto, pa pošto sam iz "Gradske kafane" donio sto i nekoliko stolica, zauzeo busiju na sredokraći turističke "Staze slonova" i pripremio za doček pacijenata koji su uskoro trebali da naiđu. Taman što sam rasporedio rekvizite (blok za crtanje, boje, bilježnicu i diktafon), jedan mlad i zgodan momak mi se uljudno obrati pitanjem; smije li sjesti na jednu od stolica. Malo zatečen, ponudih mu da sjedne te otpočesmo priču baš njegovim pitanjem; o čemu se zapravo radi?

Moj odgovor je bio nalik onome kosmonauta Armstronga, kad je rekao da je njegov prvi korak na Mjesecu mali za njega ali veliki za čovječanstvo, te i ja smatram da je ovaj moj (duhovni) korak mali za mene ali veliki za Crnu Goru, jer on, makoliko da je ništavan, očajnički i možda jedini, u svakom slučaju važi kao prvi lični akt za oslobođenje ovog jedinstvenog grada ispod duhovne opsade pod kojom grca evo više od decenije.

Naknadno se ispostavilo da je moj mladi i radoznali posjetioc, u stvari namještenik obližnjeg muzeja, koga su koleginice odmijenile na poslu kako bi ispitao o čemu se radi, jer svoju radoznalost više nijesu mogle obuzdati. Nakon par odlazaka u muzej, rekao mi je da ih je, ipak, ostavio u žestokoj nedoumici, jer je na njihova uspaljena pitanja odgovarao da je njegova terapija uspjela iznad svih očekivanja a što se njih tiče neka se same obavijeste. Momak je, inače, cetinjsko dijete sa specijalnim pedigreom, pošto mu je đed bo - Austrijanac - inače čovjek veoma častan i pošten, što znam iz prve ruke jer sam ga, kao dijete, dobro poznavao.

Nakon njega, došla je jedna zgodna gospođa - Sarajka - sa dvo-vjernim prezimenima - uz komentar da je njihovo razdvajanje ispravno, ma šta se pod tim podrazumijevalo. Ispostavilo se kao donekle problematičan pacijent, te sam joj preporučio tumačenje snova, na što mi je ispričala najnoviji san kako je u njemu vidjela najbolju prijateljicu - doktorku - smršalu dvadesetak kilograma kojoj je ljekarska uniforma ovoga puta zadivljujuće stajala a ona joj to ushićeno saopštila.

Odgovorio sam joj da se radi o projekciji sopstvenih osjećaja i da vjerovatno pati od onoga što vrijeme neumitno donosi, nakon čega mi ispiča da je na dijeti i više od dvadeset dana lipsaje od gladi a težina ostaje ista. Zbunio sam je groucho-marxističkim pitanjem; da li ona više vjeruje vagi ili svom razumu, na što mi je odgovorila da vagi vjeruje zato što mora...

-”Skrij je, bači... razvali”, rekoh joj najiskrenije što sam mogao, dok me je ona zbunjeno posmatrala. Vidijeći je onako bespomoćnu, rekoh joj da svoje gladovanje pretvori u naviku i prestane sebe terorisati vaganjem a sve to uz misli da svakog momenta može prestati sa tim mučenjem ali da ipak pokuša da vidi ko će duže izdržati. Otišla je zbunjena ali uz vidno olakšanje uz kompliment meni, da stvarno treba imati hrabrosti za akciju kao što je moja.

Uskoro je na obližnju klupu otsjela jedna vremešna, ali veoma fina dama - Parižanka - vjerovatno i ne sluteći da je ušla u apoteku sa dimenzijom viška stvarnosti. Najuljudnije što sam mogao, zpočeh priču u kojoj se ispostavi da je ona udovica pariskog poštara već dvadeset godina i da čak ima i praunučad, nakon čega se otkravila i razgovor završila gomilom komplimenata o ljepotama Crne Gore i Dubrovnika da bi se, zatim, poštapajući, polako pridružila grupi koja ju je očekivala.

Nakon toga, uz žagor i dovikivanje, nagrnule su ekskurzije iz tzv. Republike srpske (Srbinje, Mrkonjićgrad i dr.) Iskustvo sa ovim ekskurzijama je jedinstveno, jer se baš radi o predpubertetskim uzrastima, koji predstavljaju pravu sirovinu budućeg podaničkog tijela jedne zemlje.

Bio sam začuđen modernom odjećom i ostalom opremom, te sam se odmah raspitao odakle dolaze. U čoporima su nadirali iz pravca manastira, bez izuzetka okićeni sa po jednim i više krstova i plastičnim kesama u kojima su se nazirale ikone, razglednice, posteri i ostali suveniri a na moju postavku su se jedva osvrnuli osim trojice desetogodišnjaka od kojih je jedan prokomentarisao napise na njemačkom i francuskom, riječima:

                - Gledaj, bolan, ovo je sve prevrnuto napisano.

Bilo je, ipak i onih koji su prilazili ali da pitaju đe ima sladoled da se kupi i koliko košta jedna vožnja malim električnim automobilima po trgu, na što sam im ofrlje odgovorio 1 EUR, što se ispostvilo kao tačno. Uskoro je trgom nastala takva jurnjava i jedva podnošljiva buka da me je cijela rabota neodoljivo podsjetila na odlučujuću tenkovsku bitku kod ruskog grada Kurska iz II Svjetskog rata.

Bio sam itekako začuđen očevidnom činjenicom da je svako od te djece tu, pred mojim očima, za veoma kratko vrijeme potrošilo. u prosjeku, najmanje 10 (i slovima: deset Eura), ne računajući ulaznice u manastir i muzeje, koje su vjerovatno bile ranije uplaćene.

Uskoro se naoblačilo i ja se već pripremao da zatvorim apoteku, kad se oko mene sjatila gomila djece ali upadljivo drukčije. Za razliku od predhodnika, bili su obučeni mnogo skromnije da ne rečem sirotinjski, praznih ruku a izgleda i džepova, jer nijedno nijesam vidio sa sladoledom ili bilo čim drugim u rukama, ali su se, zato, pristojno i povučeno ponašali. Njihovu suzdržanost i prirodnu radoznalost primijetio sam odmah i veoma rado odgovarao na njihova pitanja, s mukom tražeći pojmove za nešto što je bilo neshvatljivo i za odrasle. Konačno sam ih upitao odakle dolaze, već unaprijed očekujući (srpsko) ime nekog od gradova novostvorene republike, kad mi ona tiho i kao da se izvinjavaju rekoše da dolaze iz - Plužina.

Zatečen ovim neočekivanim saznanjem, ponovo sam ih osmotrio i neočekivano osjetio veliku odgovornost. Bio je to pravi izazov, kako ovoj djeci široko otvorenog uma i očiju, pokloniti (duhovni) suvenir koji bi, umjesto svih onih krstova, ikona i postera mogli da odnesu u svoj zabačeni zavičaj. Napregao sam razum i dušu da bih im objasnio kakvi su ljekovi iz moje apoteke i ozareno izdeklamovao, siguran da će shvatiti njihovu suštinu: 

Utjeha, poštenje, ljubav, dobrota....

...a da bi ih malo zabavio, upitah neke od njih što misle o tome kako bi se proveli da pođu do apoteke u Njegoševoj i od apotekarke zatraže da ih npr.: poljubi, pogladi, utješi, zagrli...

Uz suzdržani smijeh, dječaci su se pogledivali, dok su se zarumenjene djevojčice kikotale i skrivale jedna iza druge… U svakom slučaju, jedan nezaboravan dan, posebno kad se sjetim koliko toga sam još izostavio...

Elem, već i prije otvaranja apoteke, znao sam da moji zemljaci po izboru i sudbini - Njemci - svoju okolinu posmatraju kao kroz tenkovski prorez, te me nije iznenadilo da se malo ko od njih osvrnuo na moju firmu a osim toga znao sam da je isto, kao i tenku, za proširivanje vidika potreban, ništa manje no (duhovni) - panzerfaust!

No, ipak, iznenadno se iz jedne disciplinovane grupe, koju su pratili mali Cigančići sa harmonikama na gotovs, odvoji jedan vitalan šezdesetogodišnjak, priđe onome štafelaju i na brzinu pročita napisano, nakon čega žurno nastavi za već odmaklom grupom, dobacujući mi u trku:

                - Što mu znači ovo o savjetima - "iz zasjede"!'

- A, bravo - odgovorih iz mjesta - konačno da neko primijeti i u skladu sa porukom pruži jedinstvenu priliku da mu baš - iz zasjede - i dobacim jedan mudar savjet uz pitanje: Možeš li ti sebi uopšte dozvoliti da bez moga savjeta nastaviš put i život?

- Kako da ne - doviknu - tek mi je šezdeset godina pa ima nade...

- Ima nade, ima nade...- doviknuh za njim - a tvoj zemljak i veliki Mislioc Nitzsche je neđe rekao da je nada najgori ljudski osjećaj, zato je kao jedini i ostao u Pandorinoj kutiji... A sad u *****! (Ovo zadnje naški, jer u jeziku ove kulturna evropska nacije, na veliku žalost, ne postoji jedinstven pojam za ovu našu izuzetno značajnu riječ - *****! Odnosno (i slovima- kurac!)

Elem, u petak 29. juna imao sam obavezu da odem na jedno pokajanje na podgoričko groblje - Čepurci - đje sam stigao dosta rano i našao pred trima kapelama, ispred kojih su se protezali dugački redovi. Pošto je ono pokajanje na koje sam došao, bilo na kraju, nakon izjave saučešća, bilo mi je sasvim normalno da svratim i na saučešće Dušku Jovanoviću, jer je za mene žrtva ubijena iz zasjede uvijek iznad svih ljudskih podjela.

Začudio sam se što je red bio veoma kratak, ali mi je odmah postalo jasno da je to zbog toga što su ispred mene bili svi lideri opozicije: Bulatović, Žižić, Bojović i još par nekih koje nijesam poznavao. Moja izjava saučešća je bila i primljena kao iskrena, što sam mogao primijetiti u pogledima osjenčenim dubokom tugom. Nakon izlaska iz kapele, primijetio sam da se red naglo odužio do izvan avlije.

Nakon toga prišao sam i odru jedne mlade žene u susjednoj kapeli gdje je vladala jednako duboka tuga i napokon izašao na veoma prometnu ulicu oivičenu cvjećarama i ostalim uslužnim radnjama, kao i neizostavnim kafićima od kojih je jedan, u pogledu uslužnih djelatnosti koje zahtijeva ova opšteljudska potreba, imao veoma neobično ime koje je glasilo:

                -"LA BUONA VIDA"  a  na naški: "DOBAR ŽIVOT"

Bio sam iskreno začuđen, pitajući se da li je to samo iz neznanja, gluposti, nevaspitanja ili, nedajbože, zluradosti i zajebancije...

Pošto me ova kiša nagrdi,  odoh danas  do Podgorice kako bih uzeo  rent-a-car, jer sam bez vozila ka kauboj bez konja. Uzeo bih ga ja i ranije, ali sam sebi dao u zadatak da tri neđelje provedem u okolnostima prosječnog CG građanina i mogu reći da sam se osjećao poput slavnog - Sizifa - na balkanski način.

Dok je onaj legendarni, onako gospodski ćerao nekakvu valuticu uz zadatu glavicu a da bi mu se ona, svaki put, otela i skotrljala u dolinu, crnogorski Sizif pokušava da nekako ispuzi iz septičke jame ovdašnje stvarnosti i kad mu se učini da mu je konačno uspio, oklizne se pa onda nanovo kreće da bi se nekako izvukao iz govana.

Ove zadnje četiri dana, odlučio sam da se odmorim i ujedno vidim u kojoj mjeri mogu ispuniti svoje zapadnjačke prohtjeve za koje sam osigurao solidan budžet. Prvi znaci su veoma ohrabrujući.

Jedva čekam da se vrijeme stabilizuje, kako bih ponovo otvorio svoju apoteku i spremno dočekao nekog sa  CDM foruma. Mislim da ću to moći da ostvarim u poneđeljak i utorak, dok sam danas i sjutra ostavio da učinim posjete nekim prijateljima.

                 Gledaj, bolan, ovo je sve prevrnuto napisano.

Evo me nanovo na sjeveru Njemačke, đe u vlažnoj toploti ranoga ljeta mogu natenane sređivati utiske iz cetinjske Duhovne Apoteke. Ovu gornju izjavu, citirao sam zato jer sam, naknadno, njen smisao  u potpunosti shvatio, tek kad sam sam se sjetio prošlogodišnjeg (pro)putovanja kroz Republiku Srpsku, sve se čudeći i pitajući se kako će strani turisti pronaći svoju destinaciju, kad su svi putokazi bili ispisani iskljucivo - ćirilicom!

Ovo, na prvi pogled trivijalna činjenica, naknadno me je podsjetila koliku težinu bi mogla imati ova uzgredna primjedba jednog desetogodišnjaka, čiji smisao, sjećajuċi se ċirilicnih putokaza kroz RS, shvatam tek sada a to je; da se u ovoj novostvorenoj državi, isto tako, uči i primjenjuje, iskljucivo - ćirilica!!!

Zbog toga sam (laboratorijski) nastavak rada moje apoteke započeo bas podsjećanjem na ovu djetinju primjedbu, koja otkriva ne baš djetinje uzroke i posljedice političkih i istorijskih prekompozicija na Brdovitom Balkanu.

Osim ove primjedbe, sjetio sam se da su grupe djece uglavnom navirale iz pravca manastira ne ulazeći ni u muzej ni u Biljardu a kad su mi ponosno pokazivali postere vladike Rada, primijetio sam da se radi o portretu vladike sa crnom kamilavkom. No da ne prećerujem, jer se možda radi o tzv. dukljanskim fantazijama jednog Matufa, koji u svemu vidi prijeteće fantome - Veljesrpstva.

Nakon više od deset kišnih dana, 08. juna je konačno granulo sunce te sam nanovo otvorio svoju apoteku, više kako bih je dokumentovao sa par fotografija nego li što sam imao volje da taj lijepi dan potrošim zadijevajuċi narod koji je, očevidno, zazirao od ove neobične ustanove.

Međutim, izgleda da se po Cetinju prosula priča o ovoj neobičnoj ustanovi, pa to nije mimoišlo ni paravojne organizacije u sastavu Srpske Pravoslavne Crkve a koje više od decenije predstavljaju (duhovne) okupacione snage, stacionirane u objektima nekadašnje Kraljevine Crne Gore.

Nije trebalo dugo čekati da se pojave grupe golobradih pripadnika obliznje Bogoslovije, ciji odlučan nastup nije ostavljao mjesta bilo kakvoj sumnji...

- Sto ste po nacionalnosti? - odlučno upita glavni među njima.

- Crnogorac! - jednako odlučan odgovor učinje da se kao, po komandi okrenuše i odoše.

Pošto sam znao da ovo neće biti jedina, nastavih sa (duhovnim) pripremama, kako bih spremno prihvatio sljedeću posjetu. Nijesam čekao dugo, jer se ubrzo primače nova grupa od njih nekoliko, koji pomno prostudiraše moju terapijsku ponudu. Jedan od njih mi se okrenu i odlučno reče:

- Ja ovo ne vjerujem!

- Koje? - upitah zainteresovano...

- Ovo gledanje u ćikaru...!

- Da li ti vjeruješ da ne vjeruješ? - krenuh u zbunjivanje kontrapitanjem.

- Ne vjerujem jer je to praznovjerica!

- Dobro sad to, ali vjerovanje da u nešto ne vjerujem je isto vrsta vjere...

- Da li vjerujete u Boga? - okrenu on priču u drugom pravcu.

-Vjerujem! - odgovorih tako spremno da ih zbunih đuture i potpuno, tako da se, cutke, pogledaše…-... vjerujem u sve što me okružuje, jer su sve to aspekti Boga u koga ja vjerujem, uključujući i vas.., umjesto popovskih priča kojima su izloženi svi oni koji ni u sebe ne vjeruju

Ovo je, izgleda, bilo mimo očekivanja jer jedan pokuša sa pitanjem da li vjerujem u Sveto Pismo i njegove poruke, na što odgovorih da sam se itekako pitao kako je moguće da prorok Jakov ne prepozna ženu (Lea) koju su mu podmetnuli a za koju je dirinčio deset godina, vjerovatno iz razloga što mu je od dugog čekanja "...pao mrak na oči". Smatrajući da moja diskusija postaje neozbiljna, spremahu se da odu kad mi pade na pamet da oni u stvari ne predstavljaju pacijente već, štaviše, moj potencijalni kolegijum.

Zato okrenuh priču u tom pravcu, opominjući ih da je njihovo polje rada itekako nalik na ovu moju ustanovu jer i kod njih dolaze ljudi kako bi se ispovijedili i našli utjehu u molitvama, tako da bi se obližnji manastir, ukoliko bi bio ustanovljen na stvarnim postulatima njihove vjere, mogao s pravom nositi naziv i funkciju - Duhovnog Sanatorijuma.

Na kraju ih opomenuh da će, kad postanu pastiri svojih stada, svojoj pastvi odredjivati slične ili istovjetne terapije koje se mogu naći u mojoj apoteci (utjeha, oproštaj i dr.) i ambulanti, te ne bi bilo zgorega da se udružimo ali oni, izgleda, nijesu mislili tako...

U stvari, bilo je očevidno da i ne moraju misliti, jer - vjeruju...

Elem, taman što sam napravio istorijske snimke koji će mi poslužiti kao dokumentacija u budućnosti, kad će otvaranje ovoga objekta predstavljati vremensko ishodiste jednog novog koordinatnog sistema istorijskih nužnosti, iznenada sam bio okružen grupom sredovječnih ljudi i žena veoma sportski odjevenih i opremljenih kao da idu na nekakav (osvajački) pohod.

Isprva se bjeh ponadao da su se tu okupili zbog zanimanja za moju apoteku, čija firma je bila jasno ispisana na njihovom (francuskom) jeziku, ali se ubrzo uvjerih da to ne stoji jer nakon sto im se obratih na čistom francuskom, svi oni kao po komandi ustuknuše, gledajući me podozrivo i s nepovjerenjem.

Da bih otpočeo bilo kakvu priču, stadoh ih propitkivati, nakon čega se ispostavi da putuju u zatvorenoj grupi, koja pripada poznatom koncernu - THOMPSON - što me inspirisa na zajedljivu primjedbu:

- Ah, dakle zato me Messieurs-Dames gledaju sa tolikim nepovjerjenjem... Pa da, stvar konkurencije. Znam da je i vaša firma poznata po tome što narodu diljem svijeta uvaljuje raznorazne kozmetičke preparate, pa nije čudo što zazirete i od ove moje butige...

- A ne, monsieur, naš koncern se ne bavi samo kozmetikom nego upravo metalurgijom i ostalom prerađivačkom tehnologijom. - pokuša da me prosvijetli gospodin u šorcu sa rancem na leđima.

Pomirljivo pokušah da ih pridobijem za neku od ponuđenih terapija, ali se odmah vidjelo da za to nemaju nimalo volje. Istoremeno, sjetih se svog boravka u njihovoj lijepoj domovini i njihovog malograđanstva ušuškanog u svom sređenom svijetu situirane osrednjosti, te se ne mogadoh uzdržati a da ne primijetim, zajedljivo:

-Messiers/Dames, veoma sam impresioniran vašim držanjem.. Velika je to stvar, ostati u nepokolebljivom uvjerenju da ama baš ničeg posebnog ne može biti u tome što vam se neko obratio na korektnom francuskom u ovom gradiću izgubljenom Bogu iza leđa.Čestitam!

Uz proteste i tihi žagor, nesigurno odoše u pravcu muzeja, dok ja ostadoh preispitujući ovu moju (ne)namjernu bezobraštinu.

A sad prilog iz moje bilježnice:

- Čim se očiste kapije opažanja, čoeku se prikaže sve onako kako jeste: beskrajno. (William Blake)

Marx je neđe rekao da je religija (vjera) opijum za narod, pa kako su me komunisti svojim naprednim vaspitanjem učinili otpornim na njeno "šmrkanje", moradoh se okrenut drugim sredstvima kojima se "....otvaraju kapije opažanja...". Ko god je pomnije čitao one moje tekstove koji prelaze duhovne prostore opštenarodnog metanisanja,  shvatio bi odmah da sam odavno razvalio neke od kapija na beskrajnom zidu prenaviknute stvarnosti, nehotice zalutao u nepoznate prostore, spotakao preko (kvadratnog i inog) korijenja novih dimenzija, da bi se zbunjen i isprepadan vratio u dvodimenzionalnu stvarnost kojom vladaju spodobe (naprednih) umova od valjanog sukna.

Ovoga puta, čeznjivo i punim plućima, sam i konačno "ušmrknuo" vazduh grada u kome sam odrastao, dok mi se drob prevrtao od muke, kad sam vidio svoje drugove iz mladosti kako pokušavaju da u sveopštoj bijedi sačuvaju ono malo dostojanstva i opstanu u gradu koji stenje pod duhovnom i materijalnom opsadom. Pod dejstvom ovog sudbonosnog "šmrkanja" cetinjskog vazduha, mnogo što sam shvatio "iz prve ruke" sve se diveći (zlokobnoj) maštovitosti svih onih bezličnih moćnika, koji su dobili zadatak i koncesiju da ovaj grad i konačno unište i pretvore u ropotarnicu istorije onih kojima treba a nijesu bili u mogućnosti da je sami stvore. Zato se ne treba čuditi, što mi se kohorte bjelosvjetskih i domaćih turista, pričinjavaju osvajačkim i u meni bude odbrambeni instikt predaka, koji je mnoge aspekte stvarnosti znao podrediti nesmiljenoj logici pukog preživljavanja.

Uostalom, turistički pohodi su ionako mirnodopska zamjena za ratne, a sve na polzu svjetskog kapitala koji gospodari svijetom, što sam zapazio još davno, dreždeći po evropskim autobahn-ima i posmatrajući kolone motorizovanih turista koje su mi neodoljivo nalikovale na osvajačke kolone Wermachta sa sve tenkovima, kamionima, topovima… a umjesto kojih su, ovoga puta, to bile prikolice, brodići, zmajevi, ronilačka oprema i sve ostalo što treba da se osvoje (tuđi) prostori.