Škrinja

PROF. DR SC. MILORAD NIKČEVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET J.J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

KNJIŽEVNO-ISTORIJSKI, KULTUROLOŠKI I METODOLOŠKI PROMAŠAJI U LEKSIKONU CRNE GORE ( 2006) – II nastavak

Sep 15, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

U kojoj mjeri i na koji način je sve to naučno obavljeno u Istorijskom leksikonu Crne Gore, nadam se da će pokazati velikijem dijelom i današnja dobronamjerna rasprava sa željom da cjelokupna izložena građa ovoga petosveščanog naučnoga djela bude objektivno i bez kritizerstva osvijetljena, upotpunjena, istorijski i kritički valorizovana i sagledana na nivou današnjega povijesnog razvoja i naučnoga saznanja savremenijeh istorijskih nauka i njezinijeh pomoćnih disciplina, a sve s ciljem kako bi se dao dalji doprinos u ukupnosti i objektivnosti povijesne i kulturološke slike i misli u Crnoj Gori.

         S obzirom na to da se u svom radu ne namjeravam baviti svijem naprijed naznačenim aspektima i širokijem rasponima problema, dimenzijama i otvorenijem pitanjima Istorijskog leksikona Crne Gore  (to će vjerovatno učiniti, prije svega, istorijski sustručnjaci!), moja je  namjera i želja, kao jednoga od učesnika ovoga simpozija[1], da unutar cjelokupne građe Istorijskog leksikona Crne Gore razmrsim i prozborim, kako sam to i najavio u naslovu ovog rada, samo o nekijem metodološkim nedośljednostima i pristupima izrade Istorijskog leksikona Crne Gore, aplicirajući naznačene propuste i određene nedośljednosti, na primjerima i propustima, kako u samome metodološkom postupku, tako i na kulturnopovijesnoj i književno-kulturološkoj ravni koja je, istina, u Istorijskom leksikonu Crne Gore sporadično tretirana, nedovoljno i neadekvatno analizirana i donekle proskribovana.  Dakle, pokušaću iznijeti moje poglede i analizirati one probleme Istorijskog leksikona Crne Gore koje ulaze u najuži interes moga naučnog poziva – univerzitetskoga profesora metodologije naučno-istraživačkog rada i filologije, to jest istorije jezika i književnosti[2].

         Prvo metodološko pitanje u vezi sa predmetnijem djelom otvara i nameće analiza samoga sintagmatskog naziva: «istorijski leksikon». Pogledajmo što se pod semantičkijem pojmom leksikona krije. Bratoljub Klaić pod tom odrednicom lȅksikon grč. (léksikon) smatra 1. rječnik; 2. knjigu u kojoj su abecednim redom poredani i protumačeni različiti pojmovi. Dodatno Klaić upućuje i na značenje konverzacioni leksikon kojega objašnjava priručnikom znanosti i umjetnosti koji spada u opću naobrazbu[3]. Slično tumačenje dao je i Milan Vujaklija u djelu Leksikon stranih reči i izraza[4]. Shodno tumačenju ovijeh leksikonskih pojmova, autori i urednici ovoga djela, iako ne objašnjavaju u svojoj uredničkoj riječi što su pod sintagmatskijem terminom istorijskog leksikona podrazumjeli, svaki neupućeni čitalac njihova višesveščanog djela, očekivao bi da će u njemu naći upravo samo sažete opise građe, da će u njemu biti zastupljena opšta znanja o istorijskijem zbivanjima, istorijskim ličnostima i istorijskijem pojmovima Crne Gore. Ovo tijem prije što se i takva sumarna znanja odavno smatraju dijelom dobre izobrazbe i solidne kulture svakog obrazovanog čovjeka. Takva sumarna znanja se «traže», kako od čitalaca, tako i od učenika stanovite dobi, ali i od studenata istorijskijeh, pa i drugih srodnijeh nauka. Takvo znanje, naravno, ne može biti u svakoj zgodi temeljito, već je upravo sumarno, a u pojedinostima podložno svojevoljnome izboru i slučaju. Ono se dalje upotpunjuje specijalističkijem istorijskim studijama i sličnim monografijama koje trebaju biti, iz praktičnijeh razloga, fiksirane i navedene u samijem ovakvim istorijskijem leksikonima. Međutijem, za razliku od brojnijeh leksikonskih priručnika, uglednijeh i sličnih takvijeh edicija, đe će čitalac podatke koji ga zanimaju, i o kojijema unaprijed zna površnu odrednicu, naći po abecednom ili nekom drugom mehaničkom rasporedu, ovi razgranati Istorijski leksikon Crne Gore je zamišljen i pri/vidno pretenduje u pojedinijem leksikonskim jedinicama na izuzetnu opširnost faktografske građe; nudi, dakle, leksikonsko štivo koje će čitalac «željeti» ili ne/željeti da čita u dokolici, ne samo kao trenutnu informativnu obavijest, već i u cjelovitijem djelovima. Stiče se utisak da su autori nastojali stvoriti u Leksikonu privid enciklopedijske studioznosti, impozantnosti ovijeh edicija, bez obzira na to što su već u svojoj uvodnoj riječi priznali da su ga napisali u kratkome vremenskom periodu od svega nekoliko mjeseci. Dakle, nastojali su u kratkom dahu pronaći, sakupiti, ekserptirati, «proučiti» i prezentovati anotativno i u cjelosti istorijsku građu Crne Gore; iznijeti rezultate rada autora i saradnika i utemeljiti ih «jednim dijelom, na sopstvenim istraživanjima autorâ, ali i na rezultatima rada generacija crnogorskih istoričara – od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića » (?!)[5]. Na žalost, zbog ovako neodmjerenoga odnosa i pristupa prema cjelovitoj dijahronijskoj istorijskoj građi, ovđe se uočava i otvara autorska i urednička nedośljednost, neusaglašenost njihova metodološkog postupka i  kriterijuma, prije svega oko količine (sažetosti), ali i autorstva i dužine svojijeh bibliografskih leksikonskijeh odrednica. Stoga će se u Istorijskome leksikonu Crne Gore naći golemi nesrazmjer i proporcija ne samo u prikazanijem anotativnim sadržajima leksikonskijeh jedinica, već i u onijem povijesnim cjelinama koje tendiraju prezentovati širi povijesni kontekst u odlomcima, a oni daleko više ulaze i po opsegu, sadržaju i analizi u strukturne istorijske prijeglede, enciklopedijske edicije i jedinice, a manje u sintetičke lesikonske prijeglede i rječnike kao što su ovi. Takvi neopravdan nesrazmjer autorima je poslužio kako bi u Istorijskom leksikonu Crne Gore prezentovali ne samo «rezultate rada od Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića (?!)»[6] već, prije svega, kako bi parcijalno afirmisali svoje autorske naučne uratke, studije i vlastita autorska istraživanja bez kriterijuma i mjere, koja su, istina, ostala, kao i sve druge jedinice u Istorijskom leksikonu Crne Gore, autorski nepotpisane. Pobliže kazano, svaki dobronamjerni čitalac Istorijskog leksikona Crne Gore ne može na prečac, bez detaljnije i dublje naučne provjere odgonetnuti što se to u njemu pojavljuje kao autentična i izvorna autorska građa potpisnika leksikona, a što je od te kompilirane građe plod ekscerptiranja povijesnijeh vrela i upotrijebljene građe od «Dušana Vuksana do Dušana J. Martinovića (?!)»[7], koja je naprosto preuzeta iz drugijeh istorijskih knjiga , izvora i vrela. Ovo tijem prije, kao što rekoh, što su svi tekstovi ostali nepotpisani od svojijeh autora i saradnika, pa su takvijem postupkom priređivači vjerovatno željeli da odgovornost za sadržajne i metodološke propuste Istorijskog leksikona Crne Gore ukriju, preture ili prenesu na nekog kolektivnog, nepostojećeg i nepotpisanoga autora. No, nije rijedak slučaj da se takvijem neodgovornim postupcima zamagljuje i problem samog njihova autorstva, premda je istaknut na koricama u višesveščanijem djelima Istorijskog leksikona Crne Gore!? Zapravo, ono što može zasmetati svakom dobronamjernom naučniku i/li stvaraocu u pristupu i koncepciji ove višesveščane edicije, jeste neuobičajen metodološki odnos sastavljača prema brojnijem autorima istorijske i povijesno-kulturološke misli. Jasnije rečeno, nigđe se zapravo u svijetu, pa tako i kod nas na prostorima bivše Jugoslavije, na takvijem leksikonskim edicijama ne mogu sresti imena priređivača i urednika koji su ujedno, velikijem dijelom, i autori i sami urednici tijeh lesikonskih djela[8]. Već sam nešto ranije kritički napisao u knjizi Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima[9] o autorizovanju i korišćenju kolektivnoga kritičkog uma kao svojega djela, pa sam konstatovao da je izgleda to «uobičajeno u crnogorsokoj kulturnoj, naučnoj i izdavačkoj praksi»[10]. Takvi ne/etički i neprofesionalni postupak primijetio sam i kod drugijeh autora, u nekoliko kolektivnijeh knjiga u Crnoj Gori. U svijem tim slučajevima hrestomatičnijeh tipologija su više autora u djelu, radi se o «neshvatanju» pojmova autorstva i redaktorstva kolektivnijeh djela. U modernome civiliziranom svijetu takve bi se pojave žigosale činom posvajanja, kompiliranja i plagiranja tuđega intuitivnog uma i rada, pa se sve to smatra najvećijem ljudskim beščašćima. U svijem iole sličnijim i ozbiljnim leksikonima koje sam konsultovao[11] u ovakvijem slučajevima dati su razrađeni detaljni metodološki uputi, kako u odnosu na samo autorstvo djela, tako i oni kriterijumi koji preciznije osvjetljavaju principe odabira same leksikografske, to jest povijesne građe, njezine metodološke strukture i svijeh drugih principa koji se moraju ispoštovati do detalja kako bi djelo dobilo svoj naučni dignitet, naučnu objektivnost, društveni i institucionalni značaj i slično.

(Nastavlja se)