Novinar BudimirBućin

             Ima li u Jugoslaviji stadiona na kome je igrala Budućnost, a da nisi bio na njegovim tribinama?

            Slobodno napištite -nema. Od Ljubljane do Skoplja, od Subotice do Splita, svuda sam pratio Budućnost za ovih skoro će 60 godina.

            Kad je počela da se na taj način iskazuje ljubav prema Budućnosti ?

      Ne mogu se tačno sjetiti koja je bila prva utakmica, ali bilo je to negdje 1962. godine. Budućnost je tada imala odličnu generaciju, možda i jednu od najboljih. Pomenuću neka od tih imena: Mišo Folić, Božo Dedović, Drago Vučeković, Branko Rašović, Milan Stanić,Vojo Gardašević, Gano Ćerić, Dragan Šaković....... Šteta što nije bilo i adekvanih rezultata. Najteže mi je palo izgubljeno finale Kupa 1965. godine sa Dinamom iako smo protiv moćnog Dinama bili ravnopravan rival. Tih godina  Dinamo je i u Evropi važio kao velika ekipa, a mi drugoligaši. Jerković, Zambata, Bellin Ramljak,Lamza ,Matuš, kakvi su to samo bili igrači. I te godine nakon izgubljenog finala Budućnost ne ulazi u Prvu ligu, poražena  je od Radničkog u Beogradu.

          Što ti je još teško palo ?

      Bilo je tu svega. Da ne zaboravim kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu. Protiv Slobode u Tuzli smo odigrali 1:1, sjećam se da je Dimo Mitrović dao gol i potom doma 0:3. Pa sljedeće godine penali sa Slogom. Ko će se više sjetiti koliko ih je izvedeno, Kajganiću se toga dana nije mogao dati gol. Pa u Subotici Dragan Šaković iz penala pogadja stativu, pa u Mariboru penal drama. Kao da je to bila baksuzna generacija.

           Pa još jedno izgubljeno finale Kupa sa Hajdukom.Opet smo naletjeli na fenomenalni tim iz Splita koji je 5 puta uzastopno osvajao trofej.

             Kako si mogao odsustvovat toliko vremena sa posla ?

           Ja sam bio vozač u Bolnici u Titogradu, kasnije u Insitutu za javno zdravlje, ravno 42 godine. Bilo je razumijevanja, jer Budućnost je tada za ovaj grad bila više od fudbala.

             Nije lako bilo ni novac nabaviti za ta putovanja

           Ja sam molio da mi omoguće da istovaram ugalj u Bolnici da bih imao za putovanja. Možete zamisliti najteži fizički rad da bih  išao na utakmice. Ali to nije bila ljubav to je bila i bolest. Zamislite u onim vremenima koliko je trebalo putovati recimo do Ljubljane i nazad, Banjaluke, Rijeke.  Najneobičnije putovanje ipak je bilo jednom u Skoplje. Bila je važna utakmica (mada je meni svaka bila važna) vremena nije bilo previše i procijenimo da je najbolje ić taksijem. I na taj način odemo.

               Šta se jednom desilo u Čačku sa novcem ?

      Vraćali smo se iz grada i kada smo ušli u sobu, nakon nekoliko sati vidimo da smo izgubili pare. I mi nazad i zamislite ispale su u liftu. Na našu sreću nadjemo ih.

              A jesi li se jednom bos vratio sa stadiona Budućnosti ?

          Iznervirao me sudija i ja ga gadjam cipelom. Uleti policija opkoli nas i lako je bilo utvrditi ko je bacio cipelu, kad je nije bilo na mojoj nozi. Vratili su mi cipelu i prošao sam što bi rekli sa opomenom, žutim kartonom.

             Kad je umro drug Tito Budućnost je igrala sa Partizanom, jesi  li bio tada na JNA ?

         Jesam, ma nema gdje nijesam bio.

       Djoka ja sam prenosio utakmice punih 40 godina. Koliko si slušao radio-prenosa ?

           O vama kao reporteru znam iz priče drugih. Kako da slušam radio prenos kad sam stalno na utakmicama?

             Gostujuće navijače ne vole, kako si ti prolazio ?

      Bilo je teških trenutaka. Pamtim posebno Mostar. Bilo bi i tu dosta toga da se ispriča. Što ne priznati bilo je i bježanja i po koji udarac da se dobije, ali sve se to brzo zaboravi.

             Kad je po tebi Budućnost najbolje igrala ?

             Usudti ću se da kažem, u vrijeme Marka Valoka.

        Ovih poslljednih 15 godina manje se pututje, to je uglavnom po Crnoj Gori ?

        Nemam mira da ne idem na te utakmice, sad manje. A i umorio sam se . Imam 71 godinu , od toga 60 po raznim stadionima. Budućnost je uvijek imala za mene razumijevnje. Obostrana je to ljubav. Meni su vrata tog kluba uvjek otvorena.

        Djoka,lijepo je bilo ovih godina ali na žalost porodična situacija te  baš dotukla.

         Jeste, prvo je umrla supruga, prije dvije godine i sin.

         Znam da teško živiš (i tu je Djoka zaplakao)

        Ja ću Djoka iskoristiti ovaj prostor da saopštim da ti je ostalo da vraćaš kredit od bezmalo 11 hiljada eura. A penzije primiš, kad se odbije rata, 69 eura.

      Od čega živiš?

         Ne znam. 

        Znamo da ima dobrih ljudi, pa ću ostaviti tvoj žiro račun i zamolit da pomognu.

      Znam da navijanje nije posao, znam da si sve u fudbalu  radio iz ljubavi. Pa zbog svih tih silnih putovanja, besanih noći i svega što te pratilo, mislim da si zaslužio pomoć. A i mala pomoć  tebi bi bila velika .

           Budo, hvala ti veliko.