Istorija

Sto godina od donošenja nelegalnog i nelegitimnog akta regenta-kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Aleksandra Karađorđevića: Kako je ukinuta utokefalna Crnogorska pravoslavna crkva

Srpska crkva u Crnoj Gori mora se ponašati kao i svaki drugi pravni subjekat (X)

Maj 06, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Akt o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve nije bio baziran na Ustavu Kraljevine Crne Gore, Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve i zakonitim već na nelegalnim odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ te falsifikovanim i, kao takvim, bezvrijednim aktima Sv. Sinoda Crnogorske crkve i na golom nasilju srpske vojske

Dr  Goran Sekulović

 Istorijski posmatrano, sveto oslobodilačko trojstvo – slobodan narod, slobodna država i slobodna vjera (crkva), održalo je Crnu Goru i presudno učinilo da se, na tolerantan i civilizacijski način, naša država tokom dužeg vremenskog procesa osavremeni i prožme multikulturalizmom i interkulturalizmom, svjesna da su i pravoslavlje i katoličanstvo i islam, kao i sve druge religije, uz zajedničku i univerzalnu kulturnu baštinu, neprocjenjivo blago koje nas spaja i povezuje sa čitavim čovječanstvom. Ovo je od osobite važnosti u savremenom globalizovanom svijetu.

Crna Gora je obnovila državu, izgradila kuću, zidove i krov, ali (još) ne i dom, kako nedavno reče akademik Radoslav Rotković.  U tu svrhu neophodno je bilo konstatovanje najviših državnih organa, Vlade i Skupštine, da se van snage stavljaju odluke tzv. Podgoričke Skupštine i dekret regenta Aleksandra kojim je ukinuta autokefalnost Crnogorske crkve. To nije samo bila obaveza zbog našeg doma, već i međunarodne zajednice. A iskustvo nas uči, da bez ove posljednje, na čitavom prostoru bivše SFRJ ne samo da se ne bi mogli urediti domovi, već ni elementarno izgraditi kuće.

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović često ističe da śedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog, državotvorca moderne Crne Gore, jednog od njenih ujedinitelja i najvećih istorijskih ličnosti, zakonodavca, prosvjetitelja, pravnog i državnog reformatora. Ali, jedno su riječi, a drugo su djela. Nije lako premostiti provaliju između pomiritelja Svetog Petra Cetinjskog i razoritelja Crne Gore mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija Radovića. Pogotovo kada od prvog časa dolaska u Crnu Goru prije više od dvadeset godina mitropolit Radović sve čini suprotno od Svetog Petra, unoseći nemir i razdor negirajući, obezvređujući i vrijeđajući, prije svega, crnogorstvo i antifašizam, civilizacijski i demokratski korpus evropskih vrijednosti i ljudskih prava i  sloboda. Voljeli bismo da čujemo od mitropolita Amfilohija Radovića riječi koje snaže i mire Crnogorce i Crnu Goru, našu državu i naciju, prepoznatljivu u svijetu, a na ničiju štetu. Naprotiv. Ali, što se tiče Crne Gore, složio bi se mitropolit Amfilohije Radović sa stihovima poznatog srpskog i jugoslovenskog pjesnika Branka Miljkovića ‘’Uzalud je budim’’, jer ne postoji ono što se u srcu ne nosi. 

Iz dosadašnjeg teksta jasan je red poteza koji se povlačio da bi se Crna Gora razbaštinila svoje suverene države, crkve i naroda-nacije. Isti red poteza sada treba ‘’vući’’ suverena, samostalna i međunarodno priznata država Crna Gora da bi povratila u punom kapacitetu ono što joj pripada. Ali, sada, demokratski i u interesu svih svojih građana, a ne kao nekada, kada se to radilo nasilno, nelegalno i ‘’u njeno ime’’. Crnogorska suverena država je povraćena i obnovljena, obnovili su je i povratili Crnogorci i svi građani države Crne Gore, njeni lojalni i privrženi državljani. Crnogorska država je dužna obnoviti autokefalnost svoje Crnogorske crkve, jer se zna pravilo u pravoslavnoj tradiciji da su suverene državne granice ujedno i granice nezavisne, autokefalne vjerske zajednice, organizacije i uprave. Nadasve, tako će pravnim i legalnim sredstvima, crnogorska država povratiti ono što joj je u identitetskom, državnom, nacionalnom, vjerskom, kulturnom i imovinskom pogledu, nasilno oduzeto nelegalnim odlukama tzv. Podgoričke skupštine i nelegalnim dekretom regenta Aleksandra. 

Nakon donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija stvorili su se svi neophodni ustavni i zakonski uslovi da se obezbijedi i da se Srpska crkva u Crnoj Gori ponaša kao i svaki drugi pravni subjekat, podređen zakonima crnogorske države, od finansija do zaštite kulturne baštine, što do sada nije bio slučaj. Naprotiv. Imamo drastičnih kršenja crnogorskih zakona počev od ekonomske do kulturne sfere upravo od strane Srpske pravoslavne crkve. Na stranu to što ova Crkva negira sve što je crnogorsko, počev od imena, nacije, jezika, kulture, pa do države i crkve. Sada je sve to dovedeno s pravom u pitanje, prije svega obnovom nezavisne crnogorske države, međunarodnom afirmacijom crnogorskog nacionalnog i državotvornog bića, te nepobitnim naučnim, istorijskim i činjeničnim dokazima da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna i da je činila neraskidivi, prirodni i sastavni dio crnogorskog autentičnog istorijskog, državnog i nacionalnog bića.

Da se dugogodišnja a i sadašnja situacija oko pravoslavno-crkvenog ’’pitanja’’ u našoj zemlji, neće promijeniti sama od sebe, tj. bez ‘’miješanja’’ i posredovanja države, crnogorski državni organi su konačno shvatili i na kraju prošle godine donijeli Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Time su obezbijedili ključni argument, sredstvo i pravno i civilizacijski valjan način da riješe ovo krucijalno konfliktno žarište. Ovđe nije u pitanje konzervativno, patrijarhalno i prevaziđeno tradicionalističko-kolektivističko osjećanje potrebe za državnim intervencionizmom u svim, pa i u ovoj sferi društva. Naprotiv. Shvatilo se zapravo da je država dužna posredovati u sporu između dvije crkve i obezbijediti jednak tretman i Crnogorske i Srpske crkve iz razloga stvaranja u praksi svih pretpostavki neophodnih da baš svi crnogorski građani (naravno, oni koji to žele u bilo kojem obliku civilizacijskog participiranja kada je u pitanju vjerska, odnosno religijsko-duhovna sfera) mogu u potpunosti ostvarivati ljudska prava i slobode, u ovom slučaju vjerske slobode. Time će se omogućiti, zaokružiti i ojačati civilizacijski i evropski identitetski korpus ljudskih prava i sloboda kao conditio sine qva non ukupnog legitimiteta i stabilnosti crnogorske države i njenog demokratskog društva. Vlada je dužna ne da se povodi za arhaičnim i nazadnim modelima ponašanja, već da, kao jedan od ključnih dijelova političke i društvene elite, inicira, osmišljava, predvodi i omogući (iz)gradnju civilizacijske, demokratske i progresivne državne i društvene opcije i alternative. Vlada je u obavezi da iskoristi jasne proevropske signale crnogorskog javnog mnjenja i da na osnovu njih adekvatnim civilizacijskim, pravnim i demokratskim riješenjem spora između Crnogorske i Srpske crkve konsoliduje i osnaži sada još uvijek krhki i nedovoljno stabilni, posebno unutrašnji, državni legitimitet Crne Gore. Za to je bila potrebna još isključivo politička volja državotvorne koalicije na vlasti, budući da je opozicija, nažalost, i dalje nereformisana od starog unionističkog i negatorskog odnosa prema crnogorskoj državi. Isključivo, jer sve ostale potrebne pretpostavke su na strani države Crne Gore, a to znači i pravne, i političke, i državne, i etičke, i one koje se, vidimo, tiču jedne u osnovi dominantne proaktivno-pozitivno-kritičko-lojalne, demokratsko-evropske, kulturne i civilizacijske podrške javnog mnjenja. Svako kašnjenje može skupo da košta, jer je na djelu ‘’blokada’’ u kojoj Srpska crkva u Crnoj Gori drži u raljama i Crnogorsku crkvu i suverenu državu Crnu Goru. Svemu tome je došao kraj, ili bi trebalo da je došao – donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija, tj. njegovom dosljednom primjenom.

Agonija koja održava i produbljuje razdor u crnogorskom narodu i kod građana crnogorske države djelovaće sve dok se državni organi ne odluče da završe svoj dio posla, a to sada znači da primijene Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija. Država Crna Gora je dužna da se umiješa u riješavanje ovog problema izmedju dvije Crkve, tj. Crnogorske i Srpske crkve, jer je na to obavezuju međunarodne Konvencije o ljudskim pravima. Presudom Evropskog suda u Strazburu sličan problem je već obrađen. Povraćena je, naime, autokefalnost Mitropolijske crkve Besarabije u Moldaviji. Crnoj Gori ostaje da izvuče pouku iz tuđeg iskustva, kako ne bi napravila istu grešku. Nadati se da će, sada kada za to postoje svi pravni uslovi donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pavnom položaju vjerskih organizacija, političke odluke Vlade i Skupštine Crne Gore u ovoj oblasti i dosljedna primjena Zakona stvoriti pretpostavke da država Crna Gora funkcioniše po svim ovim pitanjima u svom punom kapacitetu, a to znači da njeni građani mogu u praksi nesmetano demokratski ostvarivati svoja Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantovana ljudska prava i slobode. Pravo i pravna nauka, kako piše srpski akademik Živojin Perić, moraju biti efikasni protivnici ‘’svakom…nasilju i gruboj sili i uopće svemu onom, što može da prouzrokuje elementarnu borbu i nered među ljudima.’’ A upravo do kraja još uvijek nesređeno stanje u pogledu tzv. identitetskih pitanja crnogorskog naroda, crnogorske države i crnogorske crkve, tipičan je primjer ove vrste. Na državi kao suverenom nacionalnom i međunarodnom pravnom subjektu i sistemu zato je velika i nepodijeljena odgovornost u ovom pogledu pred njenim građanima, sadašnjim i budućim generacijama i njihovom pravu na mir, bezbjednost, slobodu, pravednost, duhovni i materijalni prosperitet i razvoj.

Da su državno i crkveno pitanje Crne Gore i Crnogoraca jedinstvenog i univerzalnog karaktera u civilizacijskom, humanističkom, kulturnom, prosvjetiteljskom i demokratskom smislu, pokazuju i sljedeći argumenti akademika Perića: ‘’Slično Kršćanstvu, koje je podloga i njemu, pravo znači mir i bratstvo među pojedincima. Pravnik jest, i treba da bude, jedna vrsta kršćanskog svećenika, a kršćanski svećenik jedna vrsta pravnika. Može se desiti i dešava se, da nasilje ima uspjeha tako i, toliko, da i pravnici moraju pred njim da se poklone – ne etički, naravno, nego samo faktički – moraju, jer stanje stvoreno nasiljem nemaju mogućnosti da otklone drugačijim nego drugim nasiljem, što im njihova nauka o pravu kao i vjera kršćanska zabranjuje, ali nikada, ni tada, neće pravnik odobriti protupravne, nelegalne radnje, tj. radnje nasilja ma odakle one dolazile, od strane organa vlasti (odozgo) ili pojedinaca (odozdo). Jer, ako bi odobravao takve radnje, pravnik bi bio ravan jednom kršćanskom svećeniku, koji bi se odrekao Krista: takav pravnik ne bi više bio ni pravnik ni kršćanin. Osuđujući nelegalne radnje i nasilje, pravnik će vršiti time blagotvoran utjecaj na duhove u smislu njihove evolucije u pravcu sve jače i jače pravne svijesti, i tu će pravnik potpomoći vjersku akciju kršćanskih svećenika, a ovi, opet, tom svojom akcijom akciju pravnika. I koliko god bi to tek bilo porazno po ideju prava i pravosuđa, dakle i po ideju države kao jamca mira i reda među ljudima, bez čega nema ni duhovnoga napretka, ako bi i sami pravnici ustali da brane nepravo i nasilje! To bi bilo kao kada bi kršćanski svećenik veličao na pr. ubijstvo (i ovo navodimo, jer je, kod nas, i tu skoro, bilo i takvih žalosnih primjera).’’(podv. Ž. P.) Bilo je ovih ‘’žalosnih primjera’’ i devedesetih godina kod Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kada su u Cetinjskom manastiru boravili i optuženi od strane Suda u Hagu za ratne zločine i genocid, kao i vođe srpskih paravojnih formacija.  

Perićeva razmatranja se mogu u potpunosti primijeniti na crnogorske pravnike, tj. na crnogorsku državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Zadatak prvih je da obezbijedi sigurne i valjane, dugotrajne i bezbjedne temelje međunarodno priznate crnogorske države, da jačaju pravnu svijest o istorijskoj suverenosti i samostalnosti Crne Gore, a drugih iste takve temelje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i da jačaju ukupnu društvenu svijest o njenoj viševjekovnoj istorijskoj samostalnosti i ulozi u duhovnom i državnom životu Crne Gore. Crnogorski pravnici, ustavotvorci i država na ovaj način pomažu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a ova svojom djelatnošću i pozicijom u isto vrijeme pomaže i osnažuje suverenu crnogorsku državu. Bez sumnje, radi se o dvije strane jednog jedinstvenog procesa, jednog jedinstvenog istorijskog i civilizacijskog zadatka crnogorskog društva i crnogorske države.   

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je uspostavljena na nasilju i goloj i gruboj sili. Kao takva ona ne može, sve i da hoće, da svoje  mjesto, ulogu, djelatnost, misiju, pravo, dužnost i odgovornost utemelji na legalnosti i legitimnosti, na pozitivnim zakonskim odredbama, jednom riječju na – pravu. Da bi to mogla, ona bi se prethodno morala suočiti sa nasiljem i protivpravnim i nelegalnim aktima koje je nekadašnja država-kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, njen regent-kralj Aleksandar, nelegalna i nelegitimna tzv. podgorička ‘’Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori’’ i ona sama, tj. Srpska pravoslavna crkva,  počinila nad državom Crnom Gorom i autokefalnom Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Pošto ona to neće i ne želi, jer se ne može uzdići iznad sebičnih, nacionalističkih, šovinističkih, politikantskih, totalitarističkih, velikodržavnih i imperijalnih, porobljivačkih i asimilatorskih, necivilizovanih, ne-modernih i arhaično-konzervativnih interesa, država Crna Gora je dužna da to učini, odnosno da sva ova pitanja uredi dosljednom primjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih organizacija na pravno valjan, legalan i legitiman način, onako kako to predlaže akademik Živojin Perić. Država Crna Gora, obnovom svoje suverenosti i svog međunarodnog priznanja, te upravo ovim svojim Zakonom kojega su podržale čak i takve međunarodne najuglednije pravne institucije kao što je Venecijanska komisija, sada ima sve pravne i političke mogućnosti da stanje stvoreno nasiljem otkloni i promijeni ne novim, nekim drugim nasiljem, već mirnim, civilizovanim, demokratskim, ustavnim i zakonskim, legalnim i legitimnim aktima i odlukama. Njena je to i unutrašnja i međunarodna obaveza, a iznad svega prema svojim građanima i prema samoj sebi, jer se upravo u njenim rukama nalazi zaštita prava i zakonitosti. Ona time štiti mir, bezbjednost i sigurnost ne samo građana i zemlje, već i regiona, Evropske unije i međunarodne zajednice u cjelini. Jer, kako piše  akademik Perić – ’’država je pravo, a pravo je država.“ Mi ćemo reći,  demokratija je poštovanje zakona ili pred zakonom moraju biti svi jednaki.

     (Nastavlja se)