Kultura

ALPAJ AZER

Jul 29, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božiodar Proročić, književnik i publicista

 

Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.

Alpaj Azer (azerbejdž. Alpay Azər) je rođen 1974. ugradu Baku. 1991. godine je upisao fakultet na odsjeku zaistoriju na državnom univerzitetu u Bakuu. Od 1994. godinenastavio je studije na Orijentalnom fakultetu Univerzitetau Sankt Peterburgu, na kom je diplomirao 1999. godine.2001. godine odbranio je doktorsku tezu, stekavši ste-penkandidata istorijskih nauka. Trenutno predaje na bakuanskom Slavonskom univerzitetu. Priče piše od 2010.godine, autor je knjige priča pod nazivom „Ponosni“,koja je 2013. godine dobila nominaciju „Najbolja proza“na konkursu koji je održao Savez pisaca Azerbejdžana.Njegova priča „Kapriciozna žena“ je 2014. godine osvojilaprvo mjesto na nacionalnom nivou, kao i drugo mjesto nameđunarodnom nivou na takmičenju za priču ,,MahmudaKašgarlija. “ Autor je tri knjiga: „Ponosni“ (priče), „Pisac injegova supruga“ (priče) i „Životna epizoda“ (roman)

 

PRIČA O ŽEDNOM ČOVJEKU

 

Pao je mrak, ali on je tu kuću pronašao gotovo bezpoteškoća. Pritisnuo je zvono, dva minuta kasnije otvorilasu se gvozdena vrata, na kojima su bili urezani ostaci uvelihruža.

- Uđite - punašna žena crne kose u ogrtaču sa cvjetićima, pustila je visokog, mišićavog Ramiza u dvorište, i zatvorila kapiju.

- Nešto si brzo pronašao ovu kuću ....

- Da, ranije sam ovdje bio često.

- Da li si došao da posjetiš nekoga?

- Da, ne, odgovorio je Ramiz nevoljno, razvlačeći svoje riječi. U ovoj ulici je nekada živio moj drug iz razreda.

- Zar se ne sjećaš imena?

- Hmm, ne, ne sjećam se, zaboravio sam, promrmljao je sebi u bradu.

Žena mu nije povjerovala, pretpostavila je: Ramiz neželi da razgovara o tome, odlučila je da više ne postavljapitanja. Ušli su u kuću, Ramiz je prišao sofi, a ona je otišlado jedne od mekanih stolica, vrlo sličnih onima koje suuzrokovale smrt turskog državljanina.

- Rekli su mi da si udata ... Da li je to istina?

- Pa, šta onda? - kao da je ovo pitanje čula hiljadu puta,pa je zato nevoljno reagovala.

- Onako samo pitam.

- A ti se uzalud trzaš. Moj muž je krenuo u noćnu smjenu.

- Negdje u blizini? Ili? - upita Ramiz sa primjetnim uzbuđenjem.

- Ne drhti. Prvo, daleko je odavde. Drugo, stići će tek sjutra uveče ... Mogu li da ti napravim čaj? - namjerno je postavila pitanje za čaj, plašeći se da će Ramiz nastaviti da je ispituje kako bi dobio precizan odgovor o tome kada će njen suprug stići sjutra uveče.

- Ne ... hvala.

- Počnimo onda?

- Da…

Ušli su u spavaću sobu. Na ženin zahtjev, Ramiz je izvršio„pretplatu“ tako što je na komodu stavio trideset dolara.Svukli su se, legli, ćaskali o sitnicama, pa prešli na tijelo ...Ramiz vodi malu prodavnicu cipela u Krasnodaru. Ugradu iznajmljuje dvosoban stan sa porodicom: suprugom Klizjeter i njihovim trogodišnjim sinom. Ljeti, jednomgodišnje, odlazi sa porodicom u domovinu, u Azerbejdžan.Ovog oktobra, suprotno ustaljenoj tradiciji, ostavioje suprugu i sina na čuvanje bliskim rođacima u bliziniKrasnodara, i sam je došao na nedelju dana u svoj regionalnicentar na vjenčanje svog prijatelja.Pored supruge, u Krasnodaru je imao i Ljudu,prodavačicu u njegovoj prodavnici.Ali sada je želio da se zabavi kod kuće sa ženom iste krvi,crnokosom, crnookom zemljakinjom. A da bi se osiguraood slučajnih susreta sa rođacima, bliskim prijateljima, on je, na preporuku novopečenog supruga, njegovog prijateljai makroa, uzeo ponuđeni broj prostitutke koja je živjela uudaljenom regionalnom centru.A kad ga je žena pustila u dvorište, ocjenio je zaslugeorijentalne žene i pomislio: „Dobro! Nije gore od Ljude. “Iako spolja, ta Ljuda, ta njena zemljakinja nije se mnogorazlikovala: ista debljina, ista visina.Pored toga, Ramiz je odavno izgubio interesovanjeza svoju suprugu, i za Ljudu, pa se činilo da ga privlačinepoznato ...

,,Svejedno, rizikujem“, pomislio je Ramiz sa određenimstrahom dok je ležao u krevetu: u kom je pored njega ležalažena koja je takodje u braku. „Rizikujem- nije prava riječ...Pitam se koliko muškaraca dolazi ovdje, dok njen muž orenoću? Stavlja čistu posteljinu za klijentima, da njen suprugne osjeti tuđi miris…Zašto ležim ovdje? Kaže da neće doći. Šta ako sepojavi, potpuno nesvjestan da je njegova žena ovdje podneznancem? Nikad ne znate šta se može dogoditi na poslu?Šta onda? Ali ništa: zgrabi kriglu i zgnječi o moju glavu! Inema mene.Inače, on radi sve kako treba - to je ono što mi treba.

Budalama poput mene treba. A negdje da se bježi ....Sakrije? Ali gdje?.... ”Pogledao je velike prozore sa zavjesama, koji gledajuna susjedno dvorište, gdje se šeta pas.„Šta je meni bilo potrebno da se petljam sa udatomkurvom? Još u Krasnodaru rekao sam Faigu da mi trebabroj razvedene žene ili, u najgorem slučaju, udovice.Ovo je isto: muž gotovo nikad nije kod kuće ... A ja sam budala, zašto sam došao ovdje, dođavola? ”Misli su mu ulivale strah, želio je da ustane i tiho seiskrade.S jedne strane, zaista je želio da ustane i da se iskrade.S druge strane, jako mu se svidjela domaćica, izvršena je„avansna isplata“, preostalo je samo dati još sedamdesetdolara, dio prethodno ugovorene cijene.Možda će moći da joj da polovinu novca zbog nje, i dapod bilo kojim izgovorom zbriše gdje ga noge nose. Ali niježelio da ode: želio je da to ponovi i drugi put…Stoga je počeo tiho da se smiruje: „Budući da kaže daje njen suprug daleko i da neće stići brzo, tako će i biti. Netreba da brinem. Ona zna o čemu govori. Njen muž prvo morada pokuca, prođe dvorište, imaću vremena da se obučem iizađem. Ne znam gdje, ali noge će mi to same pokazati ... ”-Sviđa ti se? - pitala je žena slatkim glasom, kao da muje stalna ljubavnica. Glas joj je bio topao i prijatan, a Ramizje pogledao na sat. „Teško je moguće da će se njen suprugpojaviti posle dvanaest “, uvjeravao je sebe, i strah ga jeostepeno počeo napuštati.

- Da, odgovorio je brzo nego što bi želio i glasno.

- Da li muž to uopšte zna ...?

- Ne, on ne zna - naglo ga je prekinula.

„Ako ti to kažes, ne zna. Komšije su, pretpostavljam,odavno prijavile, jer nisu slijepe. Jednostavno ne možeš dapriznaš da je tvoj muž rogonja, pomislio je Ramiz.„Živiš, obezbjeđuješ se sama“, želio sam da budemoriginalan, da kažem nešto poput komplimenta, ali nije bilo reakcije.

- Da li tvoj muž uvek radi u noćnoj smjeni?

- Ne.

- Da li se rekla…?

- Pa, ponekad se to dogodi. Trguje zelenilom u susjednom području, tamo često boravi kod sestre.

- Ali šta ako? - želio je da ustane, ali žena ga je uhvatila za ramena, nije mu dala da ustane.

- Slušaj, ti si, ispada, kukavica. Rekla sam da neće doći.

Stvarno ...

- Ne znam, pomislio sam, šta ako je tvoj suprug prodao svu robu. U redu, koliko godina ste u braku?

- Otprilike osam godina.

- Iz ljubavi? ..

- Ne, upoznali su nas.

- Rođak?

- Da,veoma daleki.

- Koliko djece imate?

- Jedno. Imamo sina.

- Koliko ima godina?

- Pet ... Po tvom licu vidim da se bojis.

- I našla si vremena da mi se podsmjevaš. Da li treba da se plašim djeteta? ...

- On je sa drugom bakom.

- Koja druga baka?

- Kod moje majke.

Njen mobilni telefon je zazvonio, pogledala je u ekran ipritisnula prst na usta: „Pst!“, kliknula je na „Da“.

- ... Dobro ... dobro ... Skuvaću. Sjećam se ... Dobro, - spustila je slušalicu. „Sad će kukavica pitati da li je to bio muž?“,dakle, - Ovo je muž, traži sjutra da mu skuvam dolmu.

- Vau, ona takođe kuva dolmu?!

- Da li te je mama naučila?

- Pa da…

Usledila je pauza. „Nešto se mora reći“, pomislio je, kao da nije došao radi tjelesnih zadovoljstava, već u Crveni ugao.

- Kažeš sinu je pet godina?

- Da - odgovorila je, tako umorna od njegovih pitanja. Aliprema klijentu ne treba biti bezobrazan, osim toga, čula je daje on biznismen i još uvjek se nadala da će dobiti prekomjernu napojnicu. Stoga se teško suzdržavala da ga ne napadnemriječima: „Pa, šta te briga koliko dijete ima godina!“

 - A u školu? ... O da, kažeš da ima pet godina.

- Ide na pripreme - odgovorila je, duboko udahnula i tromim glasom ga upitala, - možda još jednom?

- Pa da - kao da je to Ramiz očekivao.

Tijela su se ispreplela, bila su mokra, glasovi su bilihisterični, tiho stenjali, oboje su imali više zadovoljstva negoprvi put. Otprilike sedam ili osam minuta, on je rado ulazio iizlazio iz nje, zaboravljajući da ima muža, dok je osjećao kakose bliži vrhunac zadovoljstva, kad se iznenada iz susjednesobe začuo plač, a zatim i krik djeteta „Mama ! Maama !! ”

Oboje su se smrzli poput kipova u rimskoj fontani,Ramizov puls je počeo divlje da udara, odavajući brzeotkucaje srca. Oboje su ćutali, ali kada je dijete treći putpozvalo majku, Ramiz, koji je još uvjek bio unutra, pogledaoje ženu upitno i prekorno. Činilo mu se da se koleba -birajući između sina i tijela. „Evo kučke, slagala je da jesin kod babe“, pomisli ljutito. Napustila ga je, uzbuđena, neidući sve do kraja zadovoljstva.Drhtavica mu je prošla kroz tijelo, za nekoliko sekundistrast je isparila, kao da je uopšte nije ni bilo i nikada jeneće biti.„Šta ako dijete dođe ovdje?“, toliko se uplašio daje želio da se sakrije pod pokrivač ili da se uvuče ispodkreveta, što bi nesumnjivo izazvalo histeričan smijeh žene.Odlučio je da sačeka, a žena je preplašeno prošaptala:

- Budi tih.

- Dolazim, dragi moj, dolazim! - Polako je ustala i spustila noge iz kreveta.

- Hoću da pijem, donesi mi vode!

Ramiz je toliko zadrhtao: u djetetovom glasu bilo je toliko gorčine.

- Nosim, sine moj, nosim !

- Ramize, prestani da se treseš, sačekaj, daću mu da pije, i vratiću ti se.

Ramiz je počeo da se smiruje: „Dakle, dijete neće doćiovdje“. Žena je obukla ogrtač, zakopčala dugmad i, zamijeralasinu zbog velikog komada čokolade pojedenog uveče, oštroje pogledala Ramiza. Pogled je nedvosmisleno upozorio: nepokušavajte ponovo da me ispitujete, moja je stvar da umirimdijete. Pij vodu, spavaj. Vratiću se, završićemo zajednički posao, daćeš ostatak novca, a zatim idi dođavola. “Žena je ušla u kuhinju, a Ramiz je brzo ustao i počeona brzinu da se oblači. Iz džepa je pažljivo izvadio pedesetdolara i dvije desetice i stavio ih na komodu. Kada je naprstima došao do vrata, naletio je na ženu, u njenim rukamaje bila šolja vode za njenog sina, šapnuo joj je na uvo: -Pušiću u dvorištu i vratiću se – Žena klimnu glavom umjesto odgovora.Ramiz je izašao u hodnik, obuo cipele, i da ne bi pao,zaglavio je pertle u čarapama. Čuo je dječaka kako sazadovoljstvom pije vodu. Poludjeću, pomislio je Ramiz.Odluka da odmah krene bila je čvrsta, ali neka vrsta sileprivukla ga je zvukovima koji su dopirali iz sobe u kojojsu bili majka i sin: ne znajući zašto, ali želio je da vidi licejadnog dječaka, koji je žurno pio vodu.U isto vrijeme, Ramizu se činilo da bi, kad bi pogledaodječaka, nevino djetetovo lice zauvjek ostavilo svoj tužniutisak u njegovom sjećanju. Ramiz, uvijek previše osjetljiv,osjetio je kako mu se naježila koža i odmah je napustio tuideju.Kad je šolja ostala prazna, dijete je s užitkom poljubilomajku u obraz i jasnim glasom reklo:

- Mama, daj mi još ...

Ramiz nije želio da sluša ništa više. Već je znao da ćemu srećno dijete, koje pije vodu, njegov zvonki glas i slanipoljubac, ostati u sjećanju do kraja života ...

Izašao je u dvorište. Odlazeći, izdaleka je čuo: - Dosta sine...

– Pažljivo, bez buke, otvorio je gvozdenu kapiju, izašao na ulicu i nestao u noći ...

Posle tog incidenta, uvijek kada je Ramizov trogodišnjisin ustajao usred noći, plačući i podižući roditelje, jedinošto se Ramiz u ovih nekoliko minuta molio Boga, bilo je dadijete samo ne pita za vodu…A takođe je zabranio svojoj ženi da sinu daje čokoladuprije spavanja.„Osim toga, sve čokolade se sastoje od nekih hemikalija,bolje mu daj prirodne sokove“, rekao je svojoj ženi u duhuznalca koji je prošao kroz vatru i VODU ....

 

Decembar, 2010. Baku