U isto vrijeme, kao da se na ove Pesoine poetske poruke nadovezuje i Vito sa, maloprije citiranim, izvanredno sugestivnim stihovima naslućene velike simboličke, misaone, bivstvujuće i univerzalne snage i konotacije, da ne treba žaliti nijedno biće niže prirodne, životne i duhovne moći (čija je životinjska paradigma, za razliku od Pesoinog bika, ovđe kamila), više od čovjeka i pjesnika, već upravo njega ponajviše, jer mu je i najteže da opstane i “preživi” sa svojim poetskim poslanjem, sazdanjem i saznanjem – sa, dakle, duhovnom supstancom svog bića neuporedivom i teško održivom na toliko i tako zahtjevnom nivou u odnosu sa teškom, sirovom i surovom materijalnom zbiljom zemnog svijeta – u duhovnoj suši puste duše i bezdušju velike pustinje u kojoj je sve umrlo. Zato je smrt za ovakve “duše blagorodne” Božiji blagoslov, đečja uspavanka: “Ovo je smrt. I kad je došla, ona kao da je bila manje strašna od bezdušne recitatorske konvencije koju je živeo, od smrti u životu” (Vladimir Pištalo). Tolstoj u noveli “ Ivan Iljič” piše: “A bol? Šta se desilo s njim? Potražio je svoj raniji, navikli strah od smrti i nije ga našao. Znači to je to. Kakva radost! Smrt je završena. Nema je više.”

Potpisao bi Vito mnoge Pesoine, kao i Pesoa mnoge Vitove stihove, to je sigurno. I jedan i drugi nijesu napravili “ulaznicu za život”, pa uviđajući, blago rečeno, nepripadnost i nesinhronizovanost sa svijetom i životom, jetko i bolno žele da odgode stvarnost, da Planeta stane, da ovakav život (za)stane makar i na tren. Pesoa pjeva: “Velike su pustinje, i sve je pustinja. / Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja. / Pripaljujem cigaretu da odgodim put, / Da odgodim sva putovanja, / Da odgodim cio svemir. / Vrati se opet sutra stvarnosti! / Dosta za danas ljudi! / Odgodi se posvemašnja sadašnjosti! / Bolje je ne biti, nego biti ovako”. (Iz pjesme “Velike su pustinje”). I Vito, poput Pesoinog “Vrati se opet sutra stvarnosti!” poručuje: “Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, / gubi se natrag pa pristojno svani...”. I on, kao i Pesoa, hoće da stane Planeta, hoće da siđe sa nje, da je ‘’zaustavi” i ‘’odgodi” – odgodi, ponovi i povrati posvemašnju stvarnost, posvemašnji dan, posvemašnju sadašnjost i posvemašnji život! Vito je pjesnik slobode i to apsolutne slobode. On nije samo slobodan u personalnom, egzistencijalnom, društvenom i antropološkom, već, kao Pesoa, i u kosmičkom smislu. On hoće kako smo viđeli da ode “iz ovog gnijezda”, da izađe sa “ove matore planete”. On ne napušta samo konvencionalnost svakidašnjice, on nije samo “skitač” po “bjelim drumovima”, on poručuje:”Hej, / zaustavite planetu, / ja hoću da izađem, / idem u vječnu skitnju između zvijezda.”

Vitov lirski subjekt je ne samo protiv svakog apsolutizma, već je on kao strastveni, nepokolebljivi borac za pravdu i istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka, bez obzira što je zemaljski i nebeski, zvijezdani skitač “bez lijeka”, ipak duboko ubijeđen da “lijeka” ima za svaku vrstu ograničenja, za svaku vrstu neslobode i za svaku vrstu nepravde što napadaju čovjeka, u skladu sa Njegoševim “Neka bude što biti ne može”, pa i onu vrstu koje se tiče ontološkog bivstvovanja čovjeka, iliti prirodnog, kosmičkog, gotovo biološkog, maltene se to tiče i dotiče čak i smrti, “lijepe smrti”, “lijepog umiranja”, u čemu se vlastitim i autentičnim utopijskim stihovima pridružuje sličnim stavovima čuvenog njemačkog utopijskog filozofa Ernsta Bloha o potrebi, nužnosti, urgenciji i prostoru produžetka ljudskog života i pojmu smrti, odnosno o mogućnostima njenog nadvladavanja, makar njene užasno ograničavajuće i strahotne konsekvence oličene u strahu od smrti “što ne da i steže”, kako piše Vito, koja “steže” i život pa imamo “strah sa raskršća” i sputanost i blokadu “ILI-ILI”, tj. ni život ni smrt! U pjesmi “Rođendan” čitamo: “...ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka, / pa znam da će morati, / lijepim il bunom, / da padne taj jogunasti / što ne da i steže, / dosta je samo da neko vrisne: / “Dolje apsolutizam zemljine teže!”

Nasuprot ovim utopijskim stihovima i tako ljudskim željama i nadanjima, molitvama i kricima, za koje i njihovi autori znaju da su neostvarivi i uzauludni, Heraklit “mračni” je poručio: “Ne možeš dva puta ući u istu reku. U protoku vremena, izgubljena prilika, izgubljena je zauvek.” To isto kaže sa stihom “Broda nema za te, niti jedne ceste” – koji bi svakako potpisao i Vito – i njegov zemljak Konstantin Kavafi, jedan od rodonačelnika moderne grčke poezije: “Ti govoriš: ’Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom drugom moru / i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj. / Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo / i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano. / Koliko će ovdje mojih misli još rasut se? / Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam / vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu / gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći.’ // Al' ne, drugu zemlju, -drugo more ti pronaći nećeš, / Ovaj grad će zauvijek te pratit. / Istim ćeš ulicama hodit, stareć / u susjedstvu istom, u istim oronut kućama. / Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom. / Broda nema za te, niti jedne ceste. / I svoj život kojeg si ništio ovdje / uništio u cijelom si svijetu.”

                                           Nastavlja se