Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XXIII): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
U isto vrijeme, kao da se
na ove Pesoine poetske poruke nadovezuje i Vito sa, maloprije citiranim,
izvanredno sugestivnim stihovima naslućene velike simboličke, misaone,
bivstvujuće i univerzalne snage i konotacije, da ne treba žaliti nijedno biće
niže prirodne, životne i duhovne moći (čija je životinjska paradigma, za
razliku od Pesoinog bika, ovđe kamila), više od čovjeka i pjesnika, već upravo
njega ponajviše, jer mu je i najteže da opstane i “preživi” sa svojim poetskim
poslanjem, sazdanjem i saznanjem – sa, dakle, duhovnom supstancom svog bića
neuporedivom i teško održivom na toliko i tako zahtjevnom nivou u odnosu sa
teškom, sirovom i surovom materijalnom zbiljom zemnog svijeta – u duhovnoj suši
puste duše i bezdušju velike pustinje u kojoj je sve umrlo. Zato je smrt za
ovakve “duše blagorodne” Božiji blagoslov, đečja uspavanka: “Ovo je smrt. I kad
je došla, ona kao da je bila manje strašna od bezdušne recitatorske konvencije
koju je živeo, od smrti u životu” (Vladimir Pištalo). Tolstoj u noveli “ Ivan
Iljič” piše: “A bol? Šta se desilo s njim? Potražio je svoj raniji, navikli
strah od smrti i nije ga našao. Znači to je to. Kakva radost! Smrt je završena.
Nema je više.”
Potpisao bi Vito mnoge
Pesoine, kao i Pesoa mnoge Vitove stihove, to je sigurno. I jedan i drugi
nijesu napravili “ulaznicu za život”, pa uviđajući, blago rečeno, nepripadnost
i nesinhronizovanost sa svijetom i životom, jetko i bolno žele da odgode
stvarnost, da Planeta stane, da ovakav život (za)stane makar i na tren. Pesoa
pjeva: “Velike su pustinje, i sve je pustinja. / Velik je život, i ne
zavrjeđuje muku življenja. / Pripaljujem cigaretu da odgodim put, / Da odgodim
sva putovanja, / Da odgodim cio svemir. / Vrati se opet sutra stvarnosti! /
Dosta za danas ljudi! / Odgodi se posvemašnja sadašnjosti! / Bolje je ne biti,
nego biti ovako”. (Iz pjesme “Velike su pustinje”). I Vito, poput Pesoinog
“Vrati se opet sutra stvarnosti!” poručuje: “Dane, đubre jedno, ne sviće se
tako, / gubi se natrag pa pristojno svani...”. I on, kao i Pesoa, hoće da stane
Planeta, hoće da siđe sa nje, da je ‘’zaustavi” i ‘’odgodi” – odgodi, ponovi i povrati
posvemašnju stvarnost, posvemašnji dan, posvemašnju sadašnjost i posvemašnji
život! Vito je pjesnik slobode i to apsolutne slobode. On nije samo slobodan u
personalnom, egzistencijalnom, društvenom i antropološkom, već, kao Pesoa, i u
kosmičkom smislu. On hoće kako smo viđeli da ode “iz ovog gnijezda”, da izađe
sa “ove matore planete”. On ne napušta samo konvencionalnost svakidašnjice, on
nije samo “skitač” po “bjelim drumovima”, on poručuje:”Hej, / zaustavite
planetu, / ja hoću da izađem, / idem u vječnu skitnju između zvijezda.”
Vitov lirski subjekt je
ne samo protiv svakog apsolutizma, već je on kao strastveni, nepokolebljivi
borac za pravdu i istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka, bez obzira što je
zemaljski i nebeski, zvijezdani skitač “bez lijeka”, ipak duboko ubijeđen da
“lijeka” ima za svaku vrstu ograničenja, za svaku vrstu neslobode i za svaku
vrstu nepravde što napadaju čovjeka, u skladu sa Njegoševim “Neka bude što biti
ne može”, pa i onu vrstu koje se tiče ontološkog bivstvovanja čovjeka, iliti
prirodnog, kosmičkog, gotovo biološkog, maltene se to tiče i dotiče čak i
smrti, “lijepe smrti”, “lijepog umiranja”, u čemu se vlastitim i autentičnim
utopijskim stihovima pridružuje sličnim stavovima čuvenog njemačkog utopijskog
filozofa Ernsta Bloha o potrebi, nužnosti, urgenciji i prostoru produžetka
ljudskog života i pojmu smrti, odnosno o mogućnostima njenog nadvladavanja,
makar njene užasno ograničavajuće i strahotne konsekvence oličene u strahu od
smrti “što ne da i steže”, kako piše Vito, koja “steže” i život pa imamo “strah
sa raskršća” i sputanost i blokadu “ILI-ILI”, tj. ni život ni smrt! U pjesmi
“Rođendan” čitamo: “...ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka, / pa znam da će
morati, / lijepim il bunom, / da padne taj jogunasti / što ne da i steže, /
dosta je samo da neko vrisne: / “Dolje apsolutizam zemljine teže!”
Nasuprot ovim utopijskim
stihovima i tako ljudskim željama i nadanjima, molitvama i kricima, za koje i
njihovi autori znaju da su neostvarivi i uzauludni, Heraklit “mračni” je poručio:
“Ne možeš dva puta ući u istu reku. U protoku vremena, izgubljena prilika,
izgubljena je zauvek.” To isto kaže sa stihom “Broda nema za te, niti jedne
ceste” – koji bi svakako potpisao i Vito – i njegov zemljak Konstantin Kavafi,
jedan od rodonačelnika moderne grčke poezije: “Ti govoriš: ’Otići ću nekoj
drugoj zemlji, nekom drugom moru / i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj. /
Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo / i moje srce, poput mrtva trupla,
leži pokopano. / Koliko će ovdje mojih misli još rasut se? / Kamo god da
okrenem se, kamo god da gledam / vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu
/ gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći.’ // Al' ne, drugu
zemlju, -drugo more ti pronaći nećeš, / Ovaj grad će zauvijek te pratit. /
Istim ćeš ulicama hodit, stareć / u susjedstvu istom, u istim oronut kućama. /
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom. / Broda nema za te,
niti jedne ceste. / I svoj život kojeg si ništio ovdje / uništio u cijelom si
svijetu.”
Nastavlja se
0 Komentara