Marijan Mašo Miljić
O romanu ,,Soba za umiranje’’ Gorana Sekulovića
Knjiga ’’Soba za umiranje“, sa podnaslovom: Uloga Udbe u razvoju jugoslovenske kulture ili: prolaze političari i
vlasti a služba ostaje, vrlo je složeno i netipično književno djelo, žanrovski ne baš lako
odredivo. Po mome osjećanju i poznavanju savremene književnosti Soba za umiranje je roman, kako po sadržini tako i po formi, u
njihovom koherentnom jedinstvu.
Roman Soba za umiranje je strukturiran iz deset segmenata, djelova koji čine cjelinu, koji su
u polifonom odnosu prema njoj i u interaktivnim odnosima međusobno.
Odmah da kažem da se radi o
originalnom, estetski vrijednom i složenom književnom djelu. Ali i da dodam,
navedeni podnaslov uz naslov romana je suvišan, čak i za cjelinu romana i
njegovu estetsku, umjetničku suštinu štetan, jer baca sjenku na estetsko polje
ove lijepe književne tvorevine. Za to nije bilo razloga pošto je drugi dio
(poglavlje) romana imenovan navedenim podnaslovom. Ali, to je moj lični osjećaj
i sud estetski, pa autora, molim da mi ne zamjeri.
Radi se o modernom,
savremenom posmodernističkom romanu, koji se oslanja na najbolja iskustva
novije crnogorske književnosti i savremenih evropskih književnih tokova.
U njemu je demonstriran
neobičan stvaralački postupak u kome su do izražaja došli autorova vještina
pripovijedanja, široko filozofsko obrazovanje, životno i književno iskustvo,
ali i publicistička oštrina i jezičko bogatstvo.
Po formi Soba za umiranje se može svrstati u prstenaste romane i, donekle, romane toka svijesti,
koju prati i čitaocu prenosi i tumači skriveni narator. Glavni junak, njegov
život i sudbina su središte romana oko kojih nastaje, koncentrično, cijela
struktura, arhitektonika djela, kao i njegovi semantički, aksiološki i estetski
slojevi, sa metafizičkom pozadinom.
Glavni junak, čije ime se
ne navodi, a za prezime Soko saznajemo tek na samom kraju knjige, jeste
Crnogorac iz Bratonožića, filozof i književnik, univerzitetski profesor,
intelektualac koji se ne miri sa stanjem u društvu, a sebe preispituje,
uspješan u svemu, a tragičan u sebi.
Čovjek je kojega prati neko
drevno prokletstvo svojih predaka, kao antički hibris, čiji prestup se mora
„slomiti“ na nekome od njihovih potomaka, uz svukoliku tragiku koja prati u
životu i porodici, i bratstvo i pojedinca.
Roman, u stvari, počinje
kada glavni junak saznaje da boluje od raka,
da su mu dani odbrojani i da će skoro umrijeti. Suočen sa tim saznanjem,
životom i smrću, on odlučuje da vozom otputuje u Crnu Goru i umre u zavičaju –
tamo đe je rođen đe su svi njegovi, a on se, pošto nije mogao imati poroda,
vraća kao posljednji iz svoga roda. I tu se životni krug sastavlja. Osim od
bolesti i bliske smrti glavni junak je, pri samom polasku, nesrećnom okolnošću,
napravio i zločin od koga bježi.
Naime, pošto su mu ranije
ljekari konstatovali da ne može imati đece, pa se i sa suprugom razdvojio,
iznenada se pojavljuje žena sa kojom je skoro bio u vezi i saopštava mu da nosi
njegovo dijete. Glavni junak je u nastupu bijesa i očajanja odgurne, tako da
ona glavom udari o sto i na mjestu ostane mrtva. Na putu do željezničke stanice
on uzima taksi i u razgovoru sa mladim, radoznalim taksistom, izgleda
informisanim i obrazovanim, dok prolaze ulicama koje su zakrčene demonstrantima
na nekom mitingu počinje priča o UDBI – kao državno-bezbjednosnoj službi u
svakoj državi i koja, u svakom vremenu, kod nas i u svijetu, pogotovo u
totalitarnim društvima, određuje ili utiče na život i sudbinu naroda i pojedinaca.
Tako se ljudski život kreće između nužnosti i slučajnosti ili, kako su stari
Grci mislili, između boginje Ananke i boginje Ate, mada je čovjeku ostavljena
sloboda izbora i odgovornost za svoje potupke i činove.
Roman je, kao i svako
umjetničko djelo, svijet po sebi i za sebe i pogrešno ga je tumačiti
izvanknjiževnim sredstvima i mjerilima.
U tom pogledu Soba za umiranje Gorana Sekulovića je vrlo zanimljivo i estetski uspjelo književno
djelo, vrlo slojevito, tako da zaslužuje poseban pristup, književno-teorijsku
analizu, zahvalno za tumačenje i promišljanje.
U širem smislu, roman Soba za umiranje otvara, u sebi, oko sebe ili povodom sebe, brojna pitanja, a najviše
ona, takozvana „prokleta“, kao što su: pitanje života i smrti, Erosa i
Tanatosa, pitanje ljudske slobode, čovjekovog mjesta u društvu, odnos pojedinca
i kolektiva, odnos prirode i ljudske prirode, te smisla borbe, života i
postojanja, čovjekovog mjesta u univerzumu, odnos Boga i čovjeka, duše i
tijela, kao i drugih problema i pitanja savremene civilizacije.
Ključna riječ u naslovu
romana jeste soba, kako u doslovnom tako i u proširenom, simboličkom
značenju. Soba je u običnom značenju jedna od prostorija za stanovanje ili za
obavljanje nekog posla u kući, ili kancelarija, a može biti spavaća, gostinska,
bolnička, radna, sa zasebnim ulazom itd.
Ovdje je u pitanju „soba za
umiranje“, mjesto đe se život završava. Soba je simbol za kosmos, za Zemlju, za
neki predio.
Probijajući se, na samom
kraju romana, prema ušću Male Rijeke u Moraču, po izlasku iz voza, po užasnom
nevremenu, uz sijevanje munja i tutnjavu gromova, grad i kišu, strašnu huku i
jeku, idući za svojom sudbinom, glavni junak je pomislio: „Crna Gora je moja
soba za umiranje – to je u bolnicama posebna prostorija u koju donose one kojima
je preostalo samo još nekoliko sati života“. A glavnom junaku još manje. A sve
ga je i ranije, a pogotovo sada, na samom kraju života vodilo ka Crnoj Gori,
tački svoga nastanka i nestanka. To je, po autoru romana, bilo „sudbinsko
posezanje za Crnom Gorom kao spasonosnim rješenjem u datoj situaciji“, što se
nije moglo izbjeći „iako je i proteklog ljeta boravio na njenim morskim obalama
i u zavičaju“. Nije znao da se sa ljetom gasio i njegov život.
U vozu počinju njegova
sjećanja na ono što mu se dešavalo u životu, što je lično vidio i doživio, na
ono što je pročitao ili od drugih čuo. Smrt je „nezaustavljivo nadirala i
napredovala“. Približavala sve bliže. Njena sjenka je bila i nad njegovim životom
i nad sjećanjem. Knjiga Soba za umiranje je i roman sjećanja ili o
sjećanju. Ono se odmotava sa nekog velikog kalema u svijesti ili na tabletu
(kompjuteru), zabilježeno i sačuvano, svoje ili tuđe. Pomiješale su se prošlost
i sadašnjost, ali prošlost je nemoguće izbrisati a sadašnjost je nepodnošljiva.
U njoj se, kako kaže narator, „miješaju utvare i sadašnjost, pa nema ni čistog
sjećanja ni čistog života. A morao se, uprkos svemu, i dalje sjećati“.
Svaki dio predstavlja priču
za sebe, zajedno sa uvodnom i završnom. Drugi dio kao što sam već istakao,
ističe ulogu Udbe u razvoju jugoslovenske kulture, uz autorovu napomenu: „Prolaze političari i vlasti a služba ostaje“. To nije klasični
politikološki ili publicistički traktat o tome problemu već promišljanje pisca,
intelektualca i čovjeka o delikatnom fenomenu, o moći te službe u svakom
društvu i njenoj upotrebi i zloupotrebi pojedinaca i kolektiva. Pandan njoj su
sloboda i demokratija. U romanu se postavlja pitanje njene uloge u kulturi.
Njeni saradnici bili su čak veliki pisci, akademici, kritičari…
Drugi dio je, u stvari,
priča o dva vršnjaka (ili vrsnika) rođenih čak istoga dana, koji su simboli dva
crnogorska suprotstavljanja „politička i svjestonazorska i vojna pokreta od
čije pobjede je zavisila dalja sudbina zemlje i njen državni, društveni i svaki
drugi hod i put u budućnost“. A poticali su iz istog plemena, zajedno odrasli i
stasavali, a kasnije ih život, politika, rat i ideologija razdvojili i
suprotstavili. Jedan od njih je bio vanbračno dijete, koga je majka ostavila, a
podigla ga je majka njegovog druga-vrsnika… Prvi je postao crnogorski
komunistički vođa, a drugi četnički komandant. Autor daje presjek i tragiku
njihovih sudbina, ali i apoteozu prijateljstvu i ljudskosti. Obojica su
vitezovi u čojstvu.
U četvrtom dijelu
glavni junak se sjeća kako je odgurnuo trudnu ženu koja je nosila njegovo
dijete, udarila o ivicu stola i na mjestu ostala mrtva. Bježeći od toga
saznanja i sjećanja glavni junak, kako stoji u romanu: „U tom trenutku želio je
samo da juri vozom, i to ka Crnoj Gori, kao da juri u novi život ma što to
stvarno bilo i moglo uopšte značiti. Samo je pruga ka njegovom zavičaju, zemlji
zmija, spasonosnog divljeg bilja i pustinjskih i neprohodnih kanjona i klisura,
bila kao da se direktno stropoštavaš sa vrha na dno, sa visokog nebeskog trona
u mrak vječnog podzemlja iz kojega izranjaš u neuporedivo svjetlosno
blještavilo morskog beskraja što obećava uvijek neki novi početak, neku novu
mogućnost, poput neizbrojivih i beskonačnih valova“. Sjetimo se Rilkeovih
riječi: „O more, more, uvijek isponova!“, i tako teku sjećanja sve do imena
ulica i reminiscencija na one ličnosti po kojima su ulice ili varoši u
Podgorici dobile imena, što sve ima svoju funkciju u strukturi i sadržaju
romana. Ali tu su i sjećanja na život Podgorice između dva rata, kao i sjećanje
na profesore Podgoričke gimnazije nakon Drugog svjetskog rata i na druge
podgoričke oriđinale, poznate i manje poznate, anonimne, ali vrlo
upečatljive.
Posebno mjesto u ovom
romanu ima razgovor umjetnika i zločinca na Golom otoku, koja semantički i
aksiološki otvara pitanje odnosa dobra i zla, Boga i đavola i njihove prirode i
odnosu čovjeka prema drugim ljudima.
U šestom dijelu
romana, između ostalog, govori se o životu, tradiciji Crnogoraca, predaka i
potomaka, njihovom identitetu, između istorije i tradicije, mita i stvarnosti,
sudbini, mentalnosti i karakterologiji uopšte, kroz događaje, fenomene i
ličnosti. U narednom dijelu autor, odnosno njegov narator, dok se željeznička
kompozicija udaljavala od Beograda i približavala Crnoj Gori, kazuje
razmišljanja o smrti glavnog junaka, kako uopšte iz literature tako i iz ličnog
iskustva ili saznanja. U mašti on stvara razne varijante svoga životnog kraja –
koje vode ka samoubistvu.
„Njegova razmišljanja su ga
vodila ka smrti, a voz ka Crnoj Gori. Smrt ga nije mogla zadesiti van i mimo
Crne Gore, jer mu je Crna Gora bila sudbinski predodređena za čas smrti. To mu
je sve više postajalo jasno…“
Dalje se u romanu pita ima
li sa one strane života, mada je Šekspirov Hamlet kazao da se otuda „još
nijedan putnik vratio nije“. Glavni junak se pita đe su granice čovjekove i ona
granica između dva svijeta.
Pretposljednje deveto poglavlje prikazuje približavanje glavnog junaka Crnoj Gori, uz razne
reminiscencije, sjećanja i utiske. A sve mu je bilo jasnije da su mu sati
odbrojani. Dramu u njemu pratila je drama u prirodi kad je izašao u mrklu,
olujnu noć. Poslije lutanja kroz vrleti i pustoši svoga zavičaja, u kanjonu
Male Rijeke, nekako je stigao do ateljea velikog crnogorskog slikara. Razbio je
prozor i ušao unutra. Bio je zabezeknut da se sva drama prirode i tragika
ljudska nastavljaju i prelamaju i na platnima – slikama velikog majstora. Time
se ističe i pitanje odnosa umjetnosti i prirode, estetskog, prirodno lijepog i
uzvišenog.
To kao i drugi autorovi
književno-teorijski stavovi ističu elemente njegove imanentne poetike.
Napustivši slikarev atelje
glavni junak uputio se u kanjon Platija, ka iskonu – kanjonu Male Rijeke „đe
ljudska noga rijetko kad kroči, zadivljen veličanstvenim vatrenim urnebesom“
shvativši šta je čovjek spram prirode“. Ili kako veli narator: „Apsolutno
nezaštićena, neprimjetna i nemoćna natrunjena čestica u okeanu kosmičkog
bezmjerja“. I tu je bio kraj. Jer …“posljednje što je vidio od života bila je
duga vijugava, blještava elegantna linija koja se iznenada pojavila i zmijoliko
nezaustavljivo sjurila niz litice u bijesnoj pomami i jurnjavi hvatanja noćnog
bezdna.“ Ali to je bio samo nagovještaj
kraja. U posljednjem poglavlju pod naslovom Čukunđed koji je htio da leti i uzjaše oblake ili Crna Gora kao dobra
soba za umiranje, u kasno
jesenje doba, po velikom kijametu, svode se svi završni računi. Ovaj dio daje
cijelom romanu metafizičku dimenziju, ontološku osnovu, genealošku i ličnu
tragiku glavnog junaka.
Njemu se činilo da se diže
u visinu a on je, bez šansi za spasenje, tonuo u „neizmjernu i beskonačnu
dubinu“, u ništavilo.
Ili, kako to autor u
završnoj rečenici kaže:
„Dok je, koraknuvši i
strmoglavivši se sa jedne isturene stijene, naglavačke padao u ogromnu
provaliju kao nekad i njegov daleki predak, kroz mozak mu prostruji da je
znalački odabrao dobru sobu za umiranje“.
2 Komentara
injuche Postavljeno 20-06-2024 17:47:49
levitra cetirizine albert heijn But above all, RiveraГў s proudest role was being a mother to her five children Chiquis, Jacquie, and Michael from her first marriage to Jose Trinidad Marin, and Johnny and Jenicka from her second husband Juan Lopez buy cialis online uk
Odgovori ⇾ensusty Postavljeno 17-03-2023 03:42:46
However, typical side effects may include buying cialis online usa C Overall survival for patients with HR MBC by TP53 mutation status
Odgovori ⇾