Kultura

Marijan Mašo Miljić

O romanu ,,Soba za umiranje’’ Gorana Sekulovića

(15 riječi)

Knjiga ’’Soba za umiranje“, sa podnaslovom: Uloga Udbe u razvoju jugoslovenske kulture ili: prolaze političari i vlasti a služba ostaje, vrlo je složeno i netipično književno djelo, žanrovski ne baš lako odredivo. Po mome osjećanju i poznavanju savremene književnosti Soba za umiranje je roman, kako po sadržini tako i po formi, u njihovom koherentnom jedinstvu.

Roman Soba za umiranje je strukturiran iz deset segmenata, djelova koji čine cjelinu, koji su u polifonom odnosu prema njoj i u interaktivnim odnosima međusobno.

Odmah da kažem da se radi o originalnom, estetski vrijednom i složenom književnom djelu. Ali i da dodam, navedeni podnaslov uz naslov romana je suvišan, čak i za cjelinu romana i njegovu estetsku, umjetničku suštinu štetan, jer baca sjenku na estetsko polje ove lijepe književne tvorevine. Za to nije bilo razloga pošto je drugi dio (poglavlje) romana imenovan navedenim podnaslovom. Ali, to je moj lični osjećaj i sud estetski, pa autora, molim da mi ne zamjeri.

Radi se o modernom, savremenom posmodernističkom romanu, koji se oslanja na najbolja iskustva novije crnogorske književnosti i savremenih evropskih književnih tokova.

U njemu je demonstriran neobičan stvaralački postupak u kome su do izražaja došli autorova vještina pripovijedanja, široko filozofsko obrazovanje, životno i književno iskustvo, ali i publicistička oštrina i jezičko bogatstvo.

Po formi Soba za umiranje se može svrstati u prstenaste romane i, donekle, romane toka svijesti, koju prati i čitaocu prenosi i tumači skriveni narator. Glavni junak, njegov život i sudbina su središte romana oko kojih nastaje, koncentrično, cijela struktura, arhitektonika djela, kao i njegovi semantički, aksiološki i estetski slojevi, sa metafizičkom pozadinom.

Glavni junak, čije ime se ne navodi, a za prezime Soko saznajemo tek na samom kraju knjige, jeste Crnogorac iz Bratonožića, filozof i književnik, univerzitetski profesor, intelektualac koji se ne miri sa stanjem u društvu, a sebe preispituje, uspješan u svemu, a tragičan u sebi.

Čovjek je kojega prati neko drevno prokletstvo svojih predaka, kao antički hibris, čiji prestup se mora „slomiti“ na nekome od njihovih potomaka, uz svukoliku tragiku koja prati u životu i porodici, i bratstvo i pojedinca.

Roman, u stvari, počinje kada glavni junak saznaje da boluje od raka,  da su mu dani odbrojani i da će skoro umrijeti. Suočen sa tim saznanjem, životom i smrću, on odlučuje da vozom otputuje u Crnu Goru i umre u zavičaju – tamo đe je rođen đe su svi njegovi, a on se, pošto nije mogao imati poroda, vraća kao posljednji iz svoga roda. I tu se životni krug sastavlja. Osim od bolesti i bliske smrti glavni junak je, pri samom polasku, nesrećnom okolnošću, napravio i zločin od koga bježi.

Naime, pošto su mu ranije ljekari konstatovali da ne može imati đece, pa se i sa suprugom razdvojio, iznenada se pojavljuje žena sa kojom je skoro bio u vezi i saopštava mu da nosi njegovo dijete. Glavni junak je u nastupu bijesa i očajanja odgurne, tako da ona glavom udari o sto i na mjestu ostane mrtva. Na putu do željezničke stanice on uzima taksi i u razgovoru sa mladim, radoznalim taksistom, izgleda informisanim i obrazovanim, dok prolaze ulicama koje su zakrčene demonstrantima na nekom mitingu počinje priča o UDBI – kao državno-bezbjednosnoj službi u svakoj državi i koja, u svakom vremenu, kod nas i u svijetu, pogotovo u totalitarnim društvima, određuje ili utiče na život i sudbinu naroda i pojedinaca. Tako se ljudski život kreće između nužnosti i slučajnosti ili, kako su stari Grci mislili, između boginje Ananke i boginje Ate, mada je čovjeku ostavljena sloboda izbora i odgovornost za svoje potupke i činove.

Roman je, kao i svako umjetničko djelo, svijet po sebi i za sebe i pogrešno ga je tumačiti izvanknjiževnim sredstvima i mjerilima.

U tom pogledu Soba za umiranje Gorana Sekulovića je vrlo zanimljivo i estetski uspjelo književno djelo, vrlo slojevito, tako da zaslužuje poseban pristup, književno-teorijsku analizu, zahvalno za tumačenje i promišljanje.

U širem smislu, roman Soba za umiranje otvara, u sebi, oko sebe ili povodom sebe, brojna pitanja, a najviše ona, takozvana „prokleta“, kao što su: pitanje života i smrti, Erosa i Tanatosa, pitanje ljudske slobode, čovjekovog mjesta u društvu, odnos pojedinca i kolektiva, odnos prirode i ljudske prirode, te smisla borbe, života i postojanja, čovjekovog mjesta u univerzumu, odnos Boga i čovjeka, duše i tijela, kao i drugih problema i pitanja savremene civilizacije.

Ključna riječ u naslovu romana jeste soba, kako u doslovnom tako i u proširenom, simboličkom značenju. Soba je u običnom značenju jedna od prostorija za stanovanje ili za obavljanje nekog posla u kući, ili kancelarija, a može biti spavaća, gostinska, bolnička, radna, sa zasebnim ulazom itd.

Ovdje je u pitanju „soba za umiranje“, mjesto đe se život završava. Soba je simbol za kosmos, za Zemlju, za neki predio.

Probijajući se, na samom kraju romana, prema ušću Male Rijeke u Moraču, po izlasku iz voza, po užasnom nevremenu, uz sijevanje munja i tutnjavu gromova, grad i kišu, strašnu huku i jeku, idući za svojom sudbinom, glavni junak je pomislio: „Crna Gora je moja soba za umiranje – to je u bolnicama posebna prostorija u koju donose one kojima je preostalo samo još nekoliko sati života“. A glavnom junaku još manje. A sve ga je i ranije, a pogotovo sada, na samom kraju života vodilo ka Crnoj Gori, tački svoga nastanka i nestanka. To je, po autoru romana, bilo „sudbinsko posezanje za Crnom Gorom kao spasonosnim rješenjem u datoj situaciji“, što se nije moglo izbjeći „iako je i proteklog ljeta boravio na njenim morskim obalama i u zavičaju“. Nije znao da se sa ljetom gasio i njegov život.

U vozu počinju njegova sjećanja na ono što mu se dešavalo u životu, što je lično vidio i doživio, na ono što je pročitao ili od drugih čuo. Smrt je „nezaustavljivo nadirala i napredovala“. Približavala sve bliže. Njena sjenka je bila i nad njegovim životom i nad sjećanjem. Knjiga Soba za umiranje je i roman sjećanja ili o sjećanju. Ono se odmotava sa nekog velikog kalema u svijesti ili na tabletu (kompjuteru), zabilježeno i sačuvano, svoje ili tuđe. Pomiješale su se prošlost i sadašnjost, ali prošlost je nemoguće izbrisati a sadašnjost je nepodnošljiva. U njoj se, kako kaže narator, „miješaju utvare i sadašnjost, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. A morao se, uprkos svemu, i dalje sjećati“.

Svaki dio predstavlja priču za sebe, zajedno sa uvodnom i završnom. Drugi dio kao što sam već istakao, ističe ulogu Udbe u razvoju jugoslovenske kulture, uz autorovu napomenu: „Prolaze političari i vlasti a služba ostaje“. To nije klasični politikološki ili publicistički traktat o tome problemu već promišljanje pisca, intelektualca i čovjeka o delikatnom fenomenu, o moći te službe u svakom društvu i njenoj upotrebi i zloupotrebi pojedinaca i kolektiva. Pandan njoj su sloboda i demokratija. U romanu se postavlja pitanje njene uloge u kulturi. Njeni saradnici bili su čak veliki pisci, akademici, kritičari…

Drugi dio je, u stvari, priča o dva vršnjaka (ili vrsnika) rođenih čak istoga dana, koji su simboli dva crnogorska suprotstavljanja „politička i svjestonazorska i vojna pokreta od čije pobjede je zavisila dalja sudbina zemlje i njen državni, društveni i svaki drugi hod i put u budućnost“. A poticali su iz istog plemena, zajedno odrasli i stasavali, a kasnije ih život, politika, rat i ideologija razdvojili i suprotstavili. Jedan od njih je bio vanbračno dijete, koga je majka ostavila, a podigla ga je majka njegovog druga-vrsnika… Prvi je postao crnogorski komunistički vođa, a drugi četnički komandant. Autor daje presjek i tragiku njihovih sudbina, ali i apoteozu prijateljstvu i ljudskosti. Obojica su vitezovi u čojstvu.

U četvrtom dijelu glavni junak se sjeća kako je odgurnuo trudnu ženu koja je nosila njegovo dijete, udarila o ivicu stola i na mjestu ostala mrtva. Bježeći od toga saznanja i sjećanja glavni junak, kako stoji u romanu: „U tom trenutku želio je samo da juri vozom, i to ka Crnoj Gori, kao da juri u novi život ma što to stvarno bilo i moglo uopšte značiti. Samo je pruga ka njegovom zavičaju, zemlji zmija, spasonosnog divljeg bilja i pustinjskih i neprohodnih kanjona i klisura, bila kao da se direktno stropoštavaš sa vrha na dno, sa visokog nebeskog trona u mrak vječnog podzemlja iz kojega izranjaš u neuporedivo svjetlosno blještavilo morskog beskraja što obećava uvijek neki novi početak, neku novu mogućnost, poput neizbrojivih i beskonačnih valova“. Sjetimo se Rilkeovih riječi: „O more, more, uvijek isponova!“, i tako teku sjećanja sve do imena ulica i reminiscencija na one ličnosti po kojima su ulice ili varoši u Podgorici dobile imena, što sve ima svoju funkciju u strukturi i sadržaju romana. Ali tu su i sjećanja na život Podgorice između dva rata, kao i sjećanje na profesore Podgoričke gimnazije nakon Drugog svjetskog rata i na druge podgoričke oriđinale, poznate i manje poznate, anonimne, ali vrlo upečatljive.

Posebno mjesto u ovom romanu ima razgovor umjetnika i zločinca na Golom otoku, koja semantički i aksiološki otvara pitanje odnosa dobra i zla, Boga i đavola i njihove prirode i odnosu čovjeka prema drugim ljudima.

U šestom dijelu romana, između ostalog, govori se o životu, tradiciji Crnogoraca, predaka i potomaka, njihovom identitetu, između istorije i tradicije, mita i stvarnosti, sudbini, mentalnosti i karakterologiji uopšte, kroz događaje, fenomene i ličnosti. U narednom dijelu autor, odnosno njegov narator, dok se željeznička kompozicija udaljavala od Beograda i približavala Crnoj Gori, kazuje razmišljanja o smrti glavnog junaka, kako uopšte iz literature tako i iz ličnog iskustva ili saznanja. U mašti on stvara razne varijante svoga životnog kraja – koje vode ka samoubistvu.

„Njegova razmišljanja su ga vodila ka smrti, a voz ka Crnoj Gori. Smrt ga nije mogla zadesiti van i mimo Crne Gore, jer mu je Crna Gora bila sudbinski predodređena za čas smrti. To mu je sve više postajalo jasno…“

Dalje se u romanu pita ima li sa one strane života, mada je Šekspirov Hamlet kazao da se otuda „još nijedan putnik vratio nije“. Glavni junak se pita đe su granice čovjekove i ona granica između dva svijeta.

Pretposljednje deveto poglavlje prikazuje približavanje glavnog junaka Crnoj Gori, uz razne reminiscencije, sjećanja i utiske. A sve mu je bilo jasnije da su mu sati odbrojani. Dramu u njemu pratila je drama u prirodi kad je izašao u mrklu, olujnu noć. Poslije lutanja kroz vrleti i pustoši svoga zavičaja, u kanjonu Male Rijeke, nekako je stigao do ateljea velikog crnogorskog slikara. Razbio je prozor i ušao unutra. Bio je zabezeknut da se sva drama prirode i tragika ljudska nastavljaju i prelamaju i na platnima – slikama velikog majstora. Time se ističe i pitanje odnosa umjetnosti i prirode, estetskog, prirodno lijepog i uzvišenog.

To kao i drugi autorovi književno-teorijski stavovi ističu elemente njegove imanentne poetike.

Napustivši slikarev atelje glavni junak uputio se u kanjon Platija, ka iskonu – kanjonu Male Rijeke „đe ljudska noga rijetko kad kroči, zadivljen veličanstvenim vatrenim urnebesom“ shvativši šta je čovjek spram prirode“. Ili kako veli narator: „Apsolutno nezaštićena, neprimjetna i nemoćna natrunjena čestica u okeanu kosmičkog bezmjerja“. I tu je bio kraj. Jer …“posljednje što je vidio od života bila je duga vijugava, blještava elegantna linija koja se iznenada pojavila i zmijoliko nezaustavljivo sjurila niz litice u bijesnoj pomami i jurnjavi hvatanja noćnog bezdna.“  Ali to je bio samo nagovještaj kraja. U posljednjem poglavlju pod naslovom Čukunđed koji je htio da leti i uzjaše oblake ili Crna Gora kao dobra soba za umiranje, u kasno jesenje doba, po velikom kijametu, svode se svi završni računi. Ovaj dio daje cijelom romanu metafizičku dimenziju, ontološku osnovu, genealošku i ličnu tragiku glavnog junaka.

Njemu se činilo da se diže u visinu a on je, bez šansi za spasenje, tonuo u „neizmjernu i beskonačnu dubinu“, u ništavilo.

Ili, kako to autor u završnoj rečenici kaže:

„Dok je, koraknuvši i strmoglavivši se sa jedne isturene stijene, naglavačke padao u ogromnu provaliju kao nekad i njegov daleki predak, kroz mozak mu prostruji da je znalački odabrao dobru sobu za umiranje“.



Povezani članci...

1 Komentara

ensusty Postavljeno 17-03-2023 03:42:46

However, typical side effects may include buying cialis online usa C Overall survival for patients with HR MBC by TP53 mutation status

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.