Tim povodom održan je istorijski čas „Belvederski protestni zbor“ na kojem je, između ostalih, govorio i građanski aktivista Predrag Vušurović.

Njegovo obraćanje prenosimo integralno:

"Dvades' šestog bješe juna kad krvava izbi buna,

Na Belveder kraj Cetinja,

Više sela od Ceklina...

Krenuli su, srezom cetinjskim, u kojem je po izvještaju načelnika „nastupila glad u punoj mjeri“, ostavljajući za sobom ceklinske ribolove koji više nijesu bili njihovi, iz svojih mahom gladnih riječkih i crmničkih kuća, tih sivih i prkosnih „neistrtih mrlja“ otpora „lupeškoj i prostituisanoj“ Jugoslaviji Karađorđevića...Nije manje tačno reć’ ni da su, ništa manji i tanji od u deseterac uklesanih predaka, ustali na svoj i naš veliki i zli put iz pjesama Janka Đonovića, Mirka Banjevića, Radovana Zogovića i pripovjedaka Nikole Lopičića, đe i danas ovjekovječeni čekaju svakoga onoga koji umije da o$eća i 'oće da zna…

Krenuli su u jutro poput ovoga i na istu ovu uru, na Cetinje, kao i 18-te, samo ovoga puta gologa pasa, još ljući i iskusniji za taman osamnaest godina kušanog i u teškim okovima odsluženog „bratstva“ i „slobode“.

Po mnogo čemu različiti, od vođa do nošnje, od uspomena koje ne oživljavaju do ideala koji se teško dosežu, jedni neodbolovavši izgubljenu prošlost, a drugi sanjajući drugačiju budućnost, jednako zgađeni nad „tadašnjošću“ - u zahtjevima, ogorčenju i prkosu ujedinjeni, krenuli su na Cetinje, koje odavna nije bilo njihovo, od predaka naviknuti da se tamo ide po pravdu, za Objavom da se „pokrene i staro i mlado i muško i žensko na veliki narodni pohod na Cetinje, kojima će biti cilj da traže od nadležnih vlasti ravnopravnost, pravdu i slobodu...“

Krenuli su za samo jednom i jednako njihovom, po službenoj istini Beograda i policijskom spisu „nedozvoljenom zastavom“ na čelu, za zastavom one prave Crne Gore – krstaš barjakom crnogorskim u rukama Đura Savova Ukšanovića, već po treći put, nakon Cetinjskog Božića 18. i Vira u avgustu 35. dignutim za odbranu od istovjernog tlačitelja, sa krstom koji nam je „nositi suđeno“...

Pokret su im komandovale beogradske studentske pogibije crnogorske, nemirne sjeni Mirka Srzentića, ljotićevski nož u leđa Žarka Marinovića, tad još svježa pogibija braće Lekića od žandarskog metka u odbrani svojega u crmničkim Seocima, 300 uhapšenih i po kazamatima versajske krpljavine mučenih crnogorskih komunista, nastavljajući se na krvavu nisku komitskih muka, pogibija i zeničkih okova u neizbrisivom i za svakoga mislećeg neporecivom užasu „bijeloga terora“ i grjehova Karađorđeva doma i njegovih privrženika... 

Na najmanji od naroda, tu veliku Crnu Goru, jedini put od Triglava do Đevđelije, u 23 godine svog od začetka vidno isteklog roka trajanja, Aleksandrovo životno nedjelo – Kraljevina jugoslavija, goloruku ispaljuje žandarski plotun, ostavljajući 6 skrinja i desetine nosila, uz više od 70 zatočenih. Ljudi su „na izdisaju tučeni u abulantnim kolima“, dok je „ranjeni Šofranac brata molio na samrti da nikad ne zaboravi kundake koji su mu smrt ubrzali“, navodi se u memorandumu Slobodne crnogorske inteligencije. Istančanom ośećaju Beograda za pravdu svakako nije mogla izmaći potreba da svih 47 formalno optuženih za belvederski masakr budu amnestirani, što ostaje dragocjen prilog i po Banovoj ocjeni ključnom zahtjevu Belvederskog pohoda na Cetinje: “ravnopravnost Crne Gore ibiranje Crnogorske narodne skupštine na Cetinju koja će rješavati o sudbini Crnogorskog naroda”…

Pusta želja Milana Stojadinovića da „njih dve“, Srbija i Crna Gora budu „kičma“ one i onakve Jugoslavije, ostala je za njih, uprkos izbornim krađama i trgovini, do kraja neostvariva - ova druga, i po svemu drugačija, nepokorena i neumirljiva – iznevjerena nada i najmanja i spram svoje snage i najneuralgičnija i najkrvavija politička tačka Kraljevstva i mora Beograda.

Antifašistička Crna Goro,

Belveder je usud i trajan primjer višega i zajedničkoga cilja i žrtve. I od onda, bojim se nikad aktuelniji recept državnoga i nacionalnoga opstanka...

Po federalistima „drugi Vučji Do“ i Carev Laz... Na jedinstvo svih srbijanskih stranaka protivu Crne Gore odgovorite jedinstvom crnogorskog fronta protivu svih njih", kaže se u njihovom predizbornom proglasu od iste godine...po dijaspori, Belveder je „ubijanje crnogorskog narodaa u masi, kao stoku“, a po ocjeni Partije, tek koji mjesec nakon zločina, po ocjeni komunista kojima je istorija dosudila da preko Belvedera dođu do slobodnoga Cetinja i Crne Gore:

„Beogradski vlastodršci pucali su na Belvederu na goloruki crnogorski narod, koji je tražio svoja prava i slobodu. Profašistički nasilnici pucali su na slogu Crnogoraca, na jedinstveni narodni front koji je došao do izražaja na tome Zboru da bi time zaplašili crnogorski narod i spriječili njegovu dalju borbu za stvaranje Crnogorskog narodnog fronta. Vlastodršci nijesu prezali od toga da mučki i neočekivano proliju potok crnogorske krvi na Belvederu, jer oni dobro znaju da je ujedinjenjem Crnogoraca u jedan zajednički front odzvonilo fašističkim nasilnicima u Crnoj Gori. Dvadeset šesti jun je otrijeznio svakog poštenog Crnogorca na jedinstvo i osvetu. Belvederske žrtve će još više ujediniti crnogorski narod.“

Onaj objedinjavajući i slobodarski četni krstaš, koji je nakon žandarskih hitaca prije 85 godina opet podigla i sačuvala žena crnogorska, koju godinu kasnije, nosiće s istim ponosom - mnogi. Koju godinu kasnije, jer po osobenom crnogorskom kalendaru, nakon 26. juna sviće 13. jul, naći će se na kapama crnogorskih partizana, u od njega iskrojenim petokrakama, sudbinski predodređen da ako ne 1936-te, a ono 1944. stigne u slobodnu Prijestonicu vaskrsle Države.

Danas je sve njihove petokrake novija istorija i crnogorska nezavisnost opet ušila ujedno u crveno polje naše jedine zastave, u slavu sjeni belvederskih žrtava, ispred grba koji je bio na čelima mnogih starijih koji su na današnji dan sa njima krenuli u pohod na Cetinje.

Dragi moji, Crnogorci svih boja, dragi građani Crne Gore,

Sa Belvedera se nije imalo i ni danas nema kud, do prema slavi i tekovinama 13. jula. Nek nas vode iste zastave, a ako mislimo da nas bude, neka nam komanduje dosad nedosanjana bratska sloga, inspirišu ideje Crnogorskog narodnog fronta i nek nas povedu sjeni palih za Crnu Goru.

Neću Vas podsjećati da bijelo i crno nijesu boje. Već odustvo boja.

Još manje su mjera patriotizma i ljubavi prema ovom kamenu.

Najdublji i trajni naklon sjenima belvederskih žrtava i vječnost slobodnoj i građanskoj Crnoj Gori svih, sa osmjehom antifašizma na usnama".