U fokusu

Obilježeno 85 godina od Belvederskog protestnog zbora

Vušurović: Belveder je trajan primjer višega cilja i žrtve

(15 riječi)

Na Cetinju je danas obilježeno 85 godina od Belvederskog protestnog zbora 1936. godine.

Predrag Vušurović

Tim povodom održan je istorijski čas „Belvederski protestni zbor“ na kojem je, između ostalih, govorio i građanski aktivista Predrag Vušurović.

Njegovo obraćanje prenosimo integralno:

"Dvades' šestog bješe juna kad krvava izbi buna,

Na Belveder kraj Cetinja,

Više sela od Ceklina...

Krenuli su, srezom cetinjskim, u kojem je po izvještaju načelnika „nastupila glad u punoj mjeri“, ostavljajući za sobom ceklinske ribolove koji više nijesu bili njihovi, iz svojih mahom gladnih riječkih i crmničkih kuća, tih sivih i prkosnih „neistrtih mrlja“ otpora „lupeškoj i prostituisanoj“ Jugoslaviji Karađorđevića...Nije manje tačno reć’ ni da su, ništa manji i tanji od u deseterac uklesanih predaka, ustali na svoj i naš veliki i zli put iz pjesama Janka Đonovića, Mirka Banjevića, Radovana Zogovića i pripovjedaka Nikole Lopičića, đe i danas ovjekovječeni čekaju svakoga onoga koji umije da o$eća i 'oće da zna…

Krenuli su u jutro poput ovoga i na istu ovu uru, na Cetinje, kao i 18-te, samo ovoga puta gologa pasa, još ljući i iskusniji za taman osamnaest godina kušanog i u teškim okovima odsluženog „bratstva“ i „slobode“.

Po mnogo čemu različiti, od vođa do nošnje, od uspomena koje ne oživljavaju do ideala koji se teško dosežu, jedni neodbolovavši izgubljenu prošlost, a drugi sanjajući drugačiju budućnost, jednako zgađeni nad „tadašnjošću“ - u zahtjevima, ogorčenju i prkosu ujedinjeni, krenuli su na Cetinje, koje odavna nije bilo njihovo, od predaka naviknuti da se tamo ide po pravdu, za Objavom da se „pokrene i staro i mlado i muško i žensko na veliki narodni pohod na Cetinje, kojima će biti cilj da traže od nadležnih vlasti ravnopravnost, pravdu i slobodu...“

Krenuli su za samo jednom i jednako njihovom, po službenoj istini Beograda i policijskom spisu „nedozvoljenom zastavom“ na čelu, za zastavom one prave Crne Gore – krstaš barjakom crnogorskim u rukama Đura Savova Ukšanovića, već po treći put, nakon Cetinjskog Božića 18. i Vira u avgustu 35. dignutim za odbranu od istovjernog tlačitelja, sa krstom koji nam je „nositi suđeno“...

Pokret su im komandovale beogradske studentske pogibije crnogorske, nemirne sjeni Mirka Srzentića, ljotićevski nož u leđa Žarka Marinovića, tad još svježa pogibija braće Lekića od žandarskog metka u odbrani svojega u crmničkim Seocima, 300 uhapšenih i po kazamatima versajske krpljavine mučenih crnogorskih komunista, nastavljajući se na krvavu nisku komitskih muka, pogibija i zeničkih okova u neizbrisivom i za svakoga mislećeg neporecivom užasu „bijeloga terora“ i grjehova Karađorđeva doma i njegovih privrženika... 

Na najmanji od naroda, tu veliku Crnu Goru, jedini put od Triglava do Đevđelije, u 23 godine svog od začetka vidno isteklog roka trajanja, Aleksandrovo životno nedjelo – Kraljevina jugoslavija, goloruku ispaljuje žandarski plotun, ostavljajući 6 skrinja i desetine nosila, uz više od 70 zatočenih. Ljudi su „na izdisaju tučeni u abulantnim kolima“, dok je „ranjeni Šofranac brata molio na samrti da nikad ne zaboravi kundake koji su mu smrt ubrzali“, navodi se u memorandumu Slobodne crnogorske inteligencije. Istančanom ośećaju Beograda za pravdu svakako nije mogla izmaći potreba da svih 47 formalno optuženih za belvederski masakr budu amnestirani, što ostaje dragocjen prilog i po Banovoj ocjeni ključnom zahtjevu Belvederskog pohoda na Cetinje: “ravnopravnost Crne Gore ibiranje Crnogorske narodne skupštine na Cetinju koja će rješavati o sudbini Crnogorskog naroda”…

Pusta želja Milana Stojadinovića da „njih dve“, Srbija i Crna Gora budu „kičma“ one i onakve Jugoslavije, ostala je za njih, uprkos izbornim krađama i trgovini, do kraja neostvariva - ova druga, i po svemu drugačija, nepokorena i neumirljiva – iznevjerena nada i najmanja i spram svoje snage i najneuralgičnija i najkrvavija politička tačka Kraljevstva i mora Beograda.

Antifašistička Crna Goro,

Belveder je usud i trajan primjer višega i zajedničkoga cilja i žrtve. I od onda, bojim se nikad aktuelniji recept državnoga i nacionalnoga opstanka...

Po federalistima „drugi Vučji Do“ i Carev Laz... Na jedinstvo svih srbijanskih stranaka protivu Crne Gore odgovorite jedinstvom crnogorskog fronta protivu svih njih", kaže se u njihovom predizbornom proglasu od iste godine...po dijaspori, Belveder je „ubijanje crnogorskog narodaa u masi, kao stoku“, a po ocjeni Partije, tek koji mjesec nakon zločina, po ocjeni komunista kojima je istorija dosudila da preko Belvedera dođu do slobodnoga Cetinja i Crne Gore:

„Beogradski vlastodršci pucali su na Belvederu na goloruki crnogorski narod, koji je tražio svoja prava i slobodu. Profašistički nasilnici pucali su na slogu Crnogoraca, na jedinstveni narodni front koji je došao do izražaja na tome Zboru da bi time zaplašili crnogorski narod i spriječili njegovu dalju borbu za stvaranje Crnogorskog narodnog fronta. Vlastodršci nijesu prezali od toga da mučki i neočekivano proliju potok crnogorske krvi na Belvederu, jer oni dobro znaju da je ujedinjenjem Crnogoraca u jedan zajednički front odzvonilo fašističkim nasilnicima u Crnoj Gori. Dvadeset šesti jun je otrijeznio svakog poštenog Crnogorca na jedinstvo i osvetu. Belvederske žrtve će još više ujediniti crnogorski narod.“

Onaj objedinjavajući i slobodarski četni krstaš, koji je nakon žandarskih hitaca prije 85 godina opet podigla i sačuvala žena crnogorska, koju godinu kasnije, nosiće s istim ponosom - mnogi. Koju godinu kasnije, jer po osobenom crnogorskom kalendaru, nakon 26. juna sviće 13. jul, naći će se na kapama crnogorskih partizana, u od njega iskrojenim petokrakama, sudbinski predodređen da ako ne 1936-te, a ono 1944. stigne u slobodnu Prijestonicu vaskrsle Države.

Danas je sve njihove petokrake novija istorija i crnogorska nezavisnost opet ušila ujedno u crveno polje naše jedine zastave, u slavu sjeni belvederskih žrtava, ispred grba koji je bio na čelima mnogih starijih koji su na današnji dan sa njima krenuli u pohod na Cetinje.

Dragi moji, Crnogorci svih boja, dragi građani Crne Gore,

Sa Belvedera se nije imalo i ni danas nema kud, do prema slavi i tekovinama 13. jula. Nek nas vode iste zastave, a ako mislimo da nas bude, neka nam komanduje dosad nedosanjana bratska sloga, inspirišu ideje Crnogorskog narodnog fronta i nek nas povedu sjeni palih za Crnu Goru.

Neću Vas podsjećati da bijelo i crno nijesu boje. Već odustvo boja.

Još manje su mjera patriotizma i ljubavi prema ovom kamenu.

Najdublji i trajni naklon sjenima belvederskih žrtava i vječnost slobodnoj i građanskoj Crnoj Gori svih, sa osmjehom antifašizma na usnama".



Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.