Škrinja

Što to huči Sutjeska: Identitet na koji smo ponosni (II dio)

Jun 23, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

KAPIČIĆ: OSIM ŽIVOTA, NIJESMO IMALI  ŠTO DA IZGUBIMO

General Jugoslovenske narodne Armije (JNA) Svetozar Oro, pozivajući se na knjigu “Borci Sutjeske” – Viktor Kučan (“Danas”, Beograd, 4. avgust 2002.), govori o najtežoj i jednoj od najslavnijih bitaka Narodnooslobodilačkog rata (NOR). U knjizi “Goli otoci Jova Kapičića”, podatke generala Ora citira novinarka Tamara Nikčević.

Dio iz njene knjige razgovora sa direktnim učesnikom Bitke na Sutjesci, generalom Jovom Kapićićem, Gradski portal prenosi uz saglasnost autorke.

Više od 76 odsto boraca na Sutjesci bilo mlađe od 25 godina

“Okupator je u ovu operaciju, poznatu kao “V neprijateljska ofanziva” ili Bitka na Sutjesci, uveo oko 127000 vojnika (67000 Njemaca, 43000 Italijana 2000 Bugara i oko 15000 domaćih sluga okupatora), uz podršku 170 aviona, osam artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova – protiv Glavne operativne grupe, jačine oko 22000 partizana.

Ili: šest na jednoga, što je, po vojnim normama, duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača. Glavna operativna grupa se uspjela probiti iz okruženja uz ogromne gubitke od 7534 poginula borca, među kojima i 579 partizanki, što je nezabilježen promjer gubitka žena-boraca u istoriji ratovanja.

                                                        Kapičić za vrijeme rata, Foto: Vikipedija

Najviše je bilo boraca iz Hrvatske – 8925, od čega iz Dalmacije – 5195; iz Bosne u Hercegovine – 8293; iz Crne Gore – 3337; iz Srbije – 1492; iz Makedonije 21; iz Slovenije – 19; iz inostranstva – 38.

U nacionalnom pogledu, najviše je bilo Srba – 11851; Hrvata – 5220; Crnogoraca – 3295; Muslimana – 866; Jugoslovena – 757; Jevreja – 74; Slovenaca – 21; Makedonaca – 4; Albanaca – 3; Italijana – 10; Njemaca – 4.  

Neki srezovi (opštine) drže apsolutni rekord i po broju učesnika i po broju poginulih.

Iz Šibenika je bilo 1316 boraca, poginulo – 787; iz Splita 1091, poginuo 688; iz Gline 886, poginulo – 599; iz Livna 622, poginulo – 289; iz Nikšića 571, poginulo – 190; iz Knina 568, poginulo 334; iz Dvora na Uni 560, poginulo 267; iz Drvara 550, poginulo 203.

Više od 76 odsto bilo je mlađe od 25 godina (14215 boraca), dok je 48 odsto boraca pripadalo KPJ (6610) ili SKOJ-u (4065).

TN: Prije Pete ofanzive, tačnije – tokom bitke na Neretvi – vođeni su tzv. Martovski pregovori partizana i Njemaca… Šta ste znali o tome?1

KAPIČIĆ: Nijesam znao ništa konkretno. Čuo sam odjeke…

TN: Kakve?

KAPIČIĆ: Pozitivne. Riječ je bila o pregovorima dvije zaraćene strane koji su doveli do razmjene zarobljenika. Uostalom, tokom tih pregovora, Njemci su spremali najtežu ofanzivu Drugog svjetskog rata.

TN: Bitku na Sutjesci?

KAPIČIĆ: Tačno. Operacije su počele 15. maja, a pet dana kasnije, obruč oko naših jedinica bio je potpuno zatvoren. Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijelu Hercegovine i u Sandžaku. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130.000 neprijateljskih vojnika.

TN: Koliko je bilo vas partizana?

KAPIČIĆ: Oko šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjenika.

U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da počnemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo–Sutjeska–Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, među kojima i Druga dalmatinska, krenulo je prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima… Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca.

                                                        Foto: Wikipedia

TN: Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

KAPIČIĆ: Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer su tim mostom, da bi izašli na Sutjesku, morali da prođu Vrhovni štab i Tito.

Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo. Njemci su u jednom trenutku gotovo prešli na drugu stranu, pa sam prekorio komandira Ličke čete, Vladušića (nažalost, ne mogu mu se sjetiti imena):

“Sramota, pustili ste Njemce da prođu!”

“Šta ćemo, druže komesare?!” – pravdao se. “Pogledajte kolika je šuma, ne vidimo nebo iznad sebe.”

Sjutradan, Vladušić je odnekud dotrčao:

“Evo, druže komesare, uzmite! Skinuo sam ga s njemačkog oficira.”

Bio je to pištolj parabelum, koji je danas, ako i njega nijesu bacilli, s drugim oružjem i mojom komesarskom kožnom torbicom, u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.

                                                Foto: Wikipedia

TN: Poklonio vam je pištolj da bi vam dokazao da nije kukavica?

KAPIČIĆ: Kao i svi borci na Sutjesci, dokazao je on to mnogo ranije…

Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije s komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje:

“Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg.”

TN: Bila je to smrtna presuda?

KAPIČIĆ: Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir!

Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina! To je stravičan broj! Tokom bitke, ranjeni su i komandant i komesar brigade, tako da smo komandu preuzeli Ratko Sofijanić i ja.

S dvojicom kurira, izdvojili smo se i otišli u izviđanje. Idući proplankom, ugledali smo grupu njemačkih vojnika, njih stotinjak, kako se kreće prema našim položajima. U poslednjem trenutku smo nekako uspjeli da nađemo zaklon u nekoj vrtači, tako da nijesu mogli da nas vide. Drhtali smo od straha. Nas četvorica, s tri mašinke i pokvarenim italijanskim mitraljezom, protiv stotinu naoružanih, odmornih, sitih Njemaca… Nijesmo bili sigurni da će mitraljez proraditi, ali – osim života, nijesmo imali šta da izgubimo. Drhteći, kurir je postavio mitraljez i… evo, samo što mi suze ne krenu… Zapucali smo! Mitraljez je proradio! Njemci su počeli da bježe.

Tako smo se sačuvali…

Na drugoj strani, dok smo držali položaj na Barama, dio naše vojske se s Vučeva preko rijeke Suhe kretao prema Sutjesci. Tamo su, na Ljubinom grobu, Niko Strugar i Crnogorci vodili krvavu borbu.2 Na Sutjesci je poginuo ogroman broj Crnogoraca, Srba, Hrvata, Dalmatinaca… Na Ljubinom grobu i Kožuru najveće gubitke je imala Druga proleterska divizija kojom je komandovao Peko Dapčević. Tu je poginuo i komandant Treće divizije, Sava Kovačević…

                                                    Komandant Sava Kovačević (Foto: Wikipedia)

TN: Ali, ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera.

KAPIČIĆ: Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu… Ne mogu da vam opišem šta se sve događalo… Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje. Ili Crnogorca koga ranjena žena moli:

“Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te.”

Izvadio je pištolj i ubio je.

TN: Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca?

KAPIČIĆ: Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni… Sjećam se da sam nožem s drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini “obrok” koji sam imao.

TN: Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci?

KAPIČIĆ: Nijesmo znali. Krilo se zbog straha da nas to ne bi demoralisalo. Borili smo se poslednjim atomima snage i samo nam je još to trebalo… Bili smo obezglavljeni, u rasulu…

Sjećam se da sam, pred sam kraj bitke, spuštajući se prema šumi, među tom gomilom izgubljenih, unezvijerenih partizana, naletio na grupu od desetak ljudi među kojima sam prepoznao Tita. Nijesam mogao da vjerujem!

                                                    Foto: Wikipedia

“Jeste li to vi, druže Tito?!” – zaurlao sam. “Šta radite ovdje?! Znate li da su Njemci svuda unaokolo?!

Gledao me je, ali sam imao utisak da me ne prepoznaje. Djelovao je izgubljeno, kao u transu.

“A, ti si, Jova” – prenuo se. “Krenuli smo… Ne znam… Rekli su mi da možemo ovuda, da je sigurno…”

TN: Ko je bio u Titovoj pratnji?

KAPIČIĆ: Ne sjećam se ko su bili ti ljudi. Nikoga nijesam prepoznao. Možda zbog šoka, ne znam…

“Evo, neka vas moji momci otprate do mjesta gdje se nalazi Vrhovni štab” – rekao sam.

Poslušao me je, slegnuvši ramenima. Prvi put je izgledao kao pomiren sa sudbinom, kao da mu je svejedno šta će se dogoditi.

I nemojte se čuditi: to je bila Sutjeska, naša grobnica, iz koje smo svi na neki način izašli ranjeni! Nije to Neretva…

TN: Kako to mislite?

KAPIČIĆ: Rekao sam vam da je, bez obzira na gubitke, Neretva bila pobjeda. Sutjeska nije! Iako smo do 15. juna 1943. izvršili proboj preko Sutjeske i Zelengore i krenuli u ofanzivu kroz istočnu Bosnu, ipak smo izgubili trećinu sastava, sedam i po hiljada ljudi! Možete li da zamislite koliki je to broj?! Bili smo skrhani… I ti ranjenici koje smo ostavili… Sve to nije moglo da prođe bez ožiljaka… Na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost… Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu, odbranivši Sutjesku, platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi…

Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu:

“Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!”

“Nećemo se predati, probićemo se!” – odgovorio mu je Tito.

                                                   Foto: Wikipedia

TN: Nakon Neretve i Sutjeske, više nije bilo tako teških bitaka?

KAPIČIĆ: Kada ste u ratu, svaka je bitka teška. Nikada ne znate hoćete li preživjeti… Mada, tačno je: nije više bilo takvih bitaka…

Poslije proboja Sutjeske, postavljen sam za političkog komesara Treće divizije, s kojom sam se, preko Foče i istočne Bosne, vraćao u Crnu Goru. Negdje na ulasku u Kladanj, sreo sam Tita. Kao i mnogi od nas, bio je gladan i iznuren. To ste mogli odmah da primijetite. Sjedio je na jednom proplanku i čekao da s Vrhovnim štabom uđe u grad. Prišao sam mu i ponudio kačamak koji sam nosio…

TN: Odakle vam kačamak?!

KAPIČIĆ: Dobio sam ga od seljaka iz sela kroz koje smo prošli. Napunio mi je lonac od dva litra kačamakom i dao mi da ga podijelim sa drugovima. Ne možete da zamislite kakvo sam bogatstvo imao u rukama.

“Hvala, Jova” – rekao je Tito kada sam mu ponudio ono što je preostalo. “Imao sam negdje parče čokolade, ali mi ga je neko uzeo.”

S Vrhovnim štabom, Tito je, preko Konjuh planine, nastavio do centralne Bosne i Jajca, a mi u Crnu Goru.

Naš glavni štab je bio stacioniran u Kolašinu i uglavnom smo vodili borbe s četnicima.

Savremena bitka za činjenice

“Do prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, Crna Gora je predstavljala svetao izuzetak iz revizionističkog talasa, nastalog nakon promene režima u Jugoslaviji s kraja prošlog veka”, kaže za Gradski portal srpska istoričarka Latinka Perović.

                                                        (Foto: mc.rs)

 “Crna Gora baštini antifašističku tradiciju, dosledno oživljava sećanje na partizansku generaciju, na ljude koji su stvarali Republiku Crnu Goru u okviru Jugoslovenske federacije. Pored te politike, naravno, postoji i politika s desna, koja poriče antifašizam i koja, u suštini, obnavlja ideologije koje su izgubile bitku u Drugom svjetskom ratu. One su sada orijentisane revanšistički i pokušavaju da izađu na javnu scenu”, objašnjava Perović.

Da su danas antifašističke vrijednosti napadnute od strane jako agresivnih nacionalizama i revizionističkih narativa saglasan je sarajevski reditelj Dino Mustafić. Antifašizam, kako smatra, predstavlja manjinu u javnom prostoru.

“Ne samo po tome što se veliki broj institucija, ulica, znamenja nasilno promijenio odlukama aktuelnih režima, već zato što prisustvujemo agresivnom revizionističkom diskursu koji od dojučerašnjih kvislinga pravi antifašiste. Očigledno je da je to strategija koja treba da instucionalizira, od škole do akademija, univerziteta, neprihvatljiv etički narativ, istorijski falsifikat koji je za sve one koji baštine tekovine antifašizma i partizanske borbe itekako bolan, zadire čini mi se u taj vrlo važan identitet na koji možemo da budemo ponosni”, naveo je Mustafić.

                                                    Mustafić (Foto: Edvin Kalić)

On je naglasio da je malo poglavlja u istoriji kolektiviteta svih naroda na Balkanu koji su bili svijetla tačka, kao što je to otpor prema fašistima i nacistima. Upravo je iz tog razloga, dodaje, tužno gledati renesansu neoustaških i neočetničkih tendencija.

“Usljed toga se, zapravo, partizanstvo i moral partizana, čini mi se, protjeruje iz javnog prostora i polako ponovo seli u ilegalu. Ja se nadam da ćemo dobiti tu bitku u javnom prostoru, da ćemo prokazati, uprijeti prstom u one koji to čine svjesno sa namjerom da lažu i sa namjerom da na Balkanu stvaraju društva podjela, etničkih distanci i onih zajednica koje ne mogu biti dio jednog normalnog, evropskog civilizacijskog kruga. Tome, na žalost, svjedočimo na prostoru cijele jugoslavije, u ovom ili onom intenzitetu, ali očigledno da se taj narativ iz Drugog svjetskog rata, partizanskog otpora i pokreta promijenio”, naglasio je Mustafić.

                                                    Kontić (Foto: Autonomija)

Jugoslovenski novinar Boro Kontić, u razgovoru za naš portal, ukazuje na negaciju čak i pravno-utvrđenih činjenica.

“Na žalost, mi prisustvujemo još od devedesetih godina, trenutku kada je Drugi svjetski rat i sve ono što se dešavalo u tom vremenu, sad postala obrnuta rukavica. Nekad se govorilo da je četnike konačno porazio Tito ’43-e, a Veljko Bulajić ’70-e, kad je snimao Bitku na Neretvi. Ali eto, izronili su, jači nego ikad. Međutim, mi živimo u svijetu u kojem naprosto morate uvijek da se borite za činjenice i za istinu koja se desila”, poručio je Kontić.