Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XXII): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
I gradovi imaju slične
sudbine kao ljudi, i grad može biti Gospodin kao i čovjek, pa se Vito pred
mogućim urbocidom slavnoga i veličanstvenoga Dubrovnika, brani i hrani
ljudskošću i humanošću – ali i crnogorskim čojstvom kao branjenjem drugoga od
sebe – brigom i zebnjom, nadom i poezijom uprkos svemu. I kao da je u ovim
stihovima pjesme “Noć sa Dubrovnikom” gotovo testamentarno, sintetički i
enciklopedijski stalo svo Vitovo poetsko vjeruju, svo njegovo umjetničko biće,
djelo i blago – Dio prvi: “Svi smo u opsadi ovih crnih dana, / sve nas
podjednako tuku, moj Gosparu, / i s kopna, i s mora – sa svih strana / samo
grmi: barut! barut! barut! // Ne poznajem nikog sred dima i tmuše, / ali ipak
ćutim ovu mržnju staru / koju nikogović sipa, obezdušen, / na sve što smo bili,
moj dični Gosparu. // Njegovo je ovo vrijeme, i meci, / a naša je patnja u suzi
skrivenoj, / što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci / kad budemo, nekad, smjeli da
plačemo.; Dio drugi: Zašto li se sjetih tragičnog Solina, / onog velegrada
krasnih sarkofaga / što ga, nakon dvije hiljade godina, / zatrpaše zemljom pa
ode bestraga. // Nije onda bilo ni rata, ni flote, / ni pijane rulje njihove i
naše; / mogao se Solin spasiti strahote, / mogao je, ali – ipak nije spašen! //
A šta tebe čeka, Gospodine Grade, / u ovoj noći bratske krvomutnje, / dok
krvnici mirno svoj posao rade?... / Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!
(Noć, 11/12. nov. 1991)”
Vito dobro (predobro!)
zna da najviše treba žaliti ljude i da je od svih bića čovjek u najtragičnijem
i najobezdušenijem položaju na svijetu. Ljudsko “bezdušje” je “bez lijeka”, ali
to nikako ne znači da lijeka ne treba uporno i strastveno, odlučno i snažno
tražiti i zahtijevati, molitvom dozivati, pjevati i – snivati: “Nemoj žalit
kamilu zbog suše, / već nas žali i traži lijeka; / kako ćemo kroz ovo bezdušje
/ istom stranom neba, dovijeka.” (Iz pjesme “Kamila”). Još jedan pravi Vitov
poetski sabrat u patnji, Fernando Pesoa, suštinski na isti način pjeva o bolnom
ośećanju bezdušja i pustih duša u velikoj pustinji života: “Velike su pustinje,
velike su i puste duše / puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih, /
Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo. / Velike su pustinje, dušo
moja! Velike su pustinje. / Nisam napravio ulaznicu za život, / Promašio sam
vrata čuvstva, / Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio /... Jadna ljudska
duša u oazi pustinje odasvud!” (Iz pjesme “Velike su pustinje”). Ni Vito nije
napravio ulaznicu za život. I njegov i Pesoin lirski subjekt, kao i već
pominjani Tolstojev junak Ivan Iljič Golovin, “živeo je prevaru koja je od
njega skrivala i smrt i život. Mučilo ga je osećanje da je uništio sve što mu
je bilo dato, bez mogućnosti da ga povrati.” (Vladimir Pištalo). Jer, ulaznica
za život se ne može kupiti kao druge ulaznice i iskoristiti na način da omogući
da se nešto apsolvira (kupi, odgleda...), tj. da se materijalno,
komercijalno-ekonomski, profitno, kvantitativno, matematičko-račundžijski
završi i efektuira, ona se može samo napraviti. Ili, kako je pjevao Jesenjin,
još jedan Vitov pjesnički sapatnik: “Sreća je - zboraše on - vještina uma i
ruku. Sve nevješte duše nesretne su - k'o cvjetovi.”
Kako da živi i pjeva
jadna ljudska poetska duša “kroz ovo bezdušje”, “u oazi pustinje odasvud”, u
ovom svijetu koji je “tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”, u životu
koji je zapravo već smrt. I zato, stvaralački gledano tako prirodno, potrebno,
neizbježno i samorazumljivo, javlja se iznad svega, i kod Vita i kod Pesoe,
sumnja da li su ispunili smisao svojih života čije je ime poezija, a što
simbolično predstavlja čuveni Pesoin “kovčeg” poezije. Taj kovčeg je i Vitov
kovčeg, jedini smisao njihovog življenja i opstajanja. Jer, i Vito i Pesoa
uviđaju veličinu i ljepotu života, ali, u isto vrijeme, i apsolutni kontrast i
apsurd suprotnosti jednoj takvoj istini i činjenici koji se ogledaju i
izražavaju u nepodnošljivoj muci i težini, tuzi i očaju, bolu i tragici načina
na koji se upravo takav život (da li nužno?!) iskustveno živi i doživljava,
proživljava i preživljava?! Svjestan pozvanja svog poetskog bića i jedinog
vlastitog zadatka u ovom svijetu dostojnog ispunjenja svog postojanja i
življenja, s jedne strane, i upravo zbog toga beskonačne i stalne sumnje,
rezignacije i očajanja da li je taj zadatak valjano i na pravi način ispunjen,
s druge strane, Pesoa svoje ogromno nezadovoljstvo s onim što je učinio i
ostavio u svom poetskom “kovčegu”, upoređuje i slikovito opisuje čak i pomoću
pojma “preživanja” koji je karakterističan za bezduhovni i tupi životinjski
svijet. “Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg. / Ali sam također, cio
život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu, / U preživanju, kao bik što nije
ispunio svoj usud da bude Apis. / Trebam spremiti kovčeg opstojanja. / Trebam
postojati da bih spremio kovčege.” (Iz pjesme “Velike su pustinje”)
Nastavlja se
0 Komentara