I gradovi imaju slične sudbine kao ljudi, i grad može biti Gospodin kao i čovjek, pa se Vito pred mogućim urbocidom slavnoga i veličanstvenoga Dubrovnika, brani i hrani ljudskošću i humanošću – ali i crnogorskim čojstvom kao branjenjem drugoga od sebe – brigom i zebnjom, nadom i poezijom uprkos svemu. I kao da je u ovim stihovima pjesme “Noć sa Dubrovnikom” gotovo testamentarno, sintetički i enciklopedijski stalo svo Vitovo poetsko vjeruju, svo njegovo umjetničko biće, djelo i blago – Dio prvi: “Svi smo u opsadi ovih crnih dana, / sve nas podjednako tuku, moj Gosparu, / i s kopna, i s mora – sa svih strana / samo grmi: barut! barut! barut! // Ne poznajem nikog sred dima i tmuše, / ali ipak ćutim ovu mržnju staru / koju nikogović sipa, obezdušen, / na sve što smo bili, moj dični Gosparu. // Njegovo je ovo vrijeme, i meci, / a naša je patnja u suzi skrivenoj, / što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci / kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.; Dio drugi: Zašto li se sjetih tragičnog Solina, / onog velegrada krasnih sarkofaga / što ga, nakon dvije hiljade godina, / zatrpaše zemljom pa ode bestraga. // Nije onda bilo ni rata, ni flote, / ni pijane rulje njihove i naše; / mogao se Solin spasiti strahote, / mogao je, ali – ipak nije spašen! // A šta tebe čeka, Gospodine Grade, / u ovoj noći bratske krvomutnje, / dok krvnici mirno svoj posao rade?... / Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje! (Noć, 11/12. nov. 1991)”

Vito dobro (predobro!) zna da najviše treba žaliti ljude i da je od svih bića čovjek u najtragičnijem i najobezdušenijem položaju na svijetu. Ljudsko “bezdušje” je “bez lijeka”, ali to nikako ne znači da lijeka ne treba uporno i strastveno, odlučno i snažno tražiti i zahtijevati, molitvom dozivati, pjevati i – snivati: “Nemoj žalit kamilu zbog suše, / već nas žali i traži lijeka; / kako ćemo kroz ovo bezdušje / istom stranom neba, dovijeka.” (Iz pjesme “Kamila”). Još jedan pravi Vitov poetski sabrat u patnji, Fernando Pesoa, suštinski na isti način pjeva o bolnom ośećanju bezdušja i pustih duša u velikoj pustinji života: “Velike su pustinje, velike su i puste duše / puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih, / Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo. / Velike su pustinje, dušo moja! Velike su pustinje. / Nisam napravio ulaznicu za život, / Promašio sam vrata čuvstva, / Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio /... Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!” (Iz pjesme “Velike su pustinje”). Ni Vito nije napravio ulaznicu za život. I njegov i Pesoin lirski subjekt, kao i već pominjani Tolstojev junak Ivan Iljič Golovin, “živeo je prevaru koja je od njega skrivala i smrt i život. Mučilo ga je osećanje da je uništio sve što mu je bilo dato, bez mogućnosti da ga povrati.” (Vladimir Pištalo). Jer, ulaznica za život se ne može kupiti kao druge ulaznice i iskoristiti na način da omogući da se nešto apsolvira (kupi, odgleda...), tj. da se materijalno, komercijalno-ekonomski, profitno, kvantitativno, matematičko-račundžijski završi i efektuira, ona se može samo napraviti. Ili, kako je pjevao Jesenjin, još jedan Vitov pjesnički sapatnik: “Sreća je - zboraše on - vještina uma i ruku. Sve nevješte duše nesretne su - k'o cvjetovi.”

Kako da živi i pjeva jadna ljudska poetska duša “kroz ovo bezdušje”, “u oazi pustinje odasvud”, u ovom svijetu koji je “tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”, u životu koji je zapravo već smrt. I zato, stvaralački gledano tako prirodno, potrebno, neizbježno i samorazumljivo, javlja se iznad svega, i kod Vita i kod Pesoe, sumnja da li su ispunili smisao svojih života čije je ime poezija, a što simbolično predstavlja čuveni Pesoin “kovčeg” poezije. Taj kovčeg je i Vitov kovčeg, jedini smisao njihovog življenja i opstajanja. Jer, i Vito i Pesoa uviđaju veličinu i ljepotu života, ali, u isto vrijeme, i apsolutni kontrast i apsurd suprotnosti jednoj takvoj istini i činjenici koji se ogledaju i izražavaju u nepodnošljivoj muci i težini, tuzi i očaju, bolu i tragici načina na koji se upravo takav život (da li nužno?!) iskustveno živi i doživljava, proživljava i preživljava?! Svjestan pozvanja svog poetskog bića i jedinog vlastitog zadatka u ovom svijetu dostojnog ispunjenja svog postojanja i življenja, s jedne strane, i upravo zbog toga beskonačne i stalne sumnje, rezignacije i očajanja da li je taj zadatak valjano i na pravi način ispunjen, s druge strane, Pesoa svoje ogromno nezadovoljstvo s onim što je učinio i ostavio u svom poetskom “kovčegu”, upoređuje i slikovito opisuje čak i pomoću pojma “preživanja” koji je karakterističan za bezduhovni i tupi životinjski svijet. “Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg. / Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu, / U preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis. / Trebam spremiti kovčeg opstojanja. / Trebam postojati da bih spremio kovčege.” (Iz pjesme “Velike su pustinje”)

                                           Nastavlja se