CG u srcu

V.St. Kinjo

Cetinje čudesni grad (II)

Jun 17, 2021 5 Komentara

(15 riječi)

Posebna priča je bilo Pionirsko Pozorište čiji je pokretač bio potomak ruskih emigranata, Vasilije Šćućkin, jedno nadahnuto, strpljivo i pitomo čeljade koje je sa divljom cetinjskom đecom uspjelo na scenu postaviti par zapaženih predstava. U jednoj sam čak i ja dobio ulogu – međeda – ali nijesam uspio da ostvarim tu ulogu, čak ni na premijeri, jer mi iz doma nijesu dali, te je ostalo da se sa njom teglim do dana današnjega. Kad se glavni grad odselio u tada proklamovani Titograd, tamo se odselilo i ovo pozorište, ali je ostalo mobilje i instrumenti a kada je nekoje od đece otkrilo jedan od nezatvorenih prozora, čoporativno smo se ušunjali u nekadašnju salu i stali „kreativno“ razvaljivati preostali inventar, među kojim je bio i crno lakiran klavir. Naknadno sam čuo, mada se, sam, toga ne mogu sjetiti, da je u tome učestvovao i sin Blaža Jovanovića, jedno zaludu dobro ali nesmajno i bandoglavo dijete, za koga vele da je tada prknom skakao po tastaturi ovoga klavira a ja (čuješ -ja) ga ufatio za ruku i dao mu nogu u guzicu....

          Nakon što ponekad odslušam neprolazne cetinjske anegdote, ne mogu se oteti utisku e se radi o duhovitosti za koju bi se, u udarničkim vremenima, slobodno moglo reći da je - „na mišiće...“ No, poseban dojam su, na mene, ostavili likovi ovih anegdota, meni mahom poznati iz godina odrastanja, što me posebno ne čudi, jer je nakon uspostave nove CG-metropole u Titogradu, Cetinje odjednom opustjelo i pretvorilo u provinciju, da ne rečemo, palanku... To se dogodilo tako neopozivo i bez obzira, da su oni zadnji, koji ovaj grad napuštaju, imali samo da utule svijetlo... A izgleda da jesu, jer je poslije toga nastao – mrak...

          A kako se i ne bi čudio, kad sam sa Minjom Jablanom bio u istom razredu, a i s pok. Đokom Lecom, dok su Slobo Darić, Anđelko Arnautović, Ruta Pajević, Boro Zorić i Idžo Stanković bili pripadnici moje generacije sa kojima sam podijelio mnogo toga dobrog i lošeg. Posebno sa Rutom jer smo bili komšije. Zato me, s jedne strane raduje ali i mnogo čudi da se u anegdotama oni tako često pojavljuju, dok omladina uglavnom statira sa prilično nategnutom i uslovljenom duhovitošću.

          Izvornom duhovitošću se, uglavnom, smatra ona kad se neko našali na svoj račun, jer ona predstavlja izraz mudrosti i moralne snage, dok ona na račun drugog ponekad prikriva neku sumnjivu namjeru. U ovome Minjo Jablan daje primjer duhovitosti tipične za cetinjski mentalitet, jer je bez predumišljaja i uslovljena uobičajenom svakidašnjicom.

          One godine kada je Cetinje naprasno opustjelo, podśećaju me na kraj rata, kad su najednom brda utihnula od pucnjave a ja se tome čudio, ne usuđujući se da nekog pitam, jer u mom shvatanju je rat je bio jedina stvarnost, koja nema i ne može imati kraj. Kad sam se konačno usudio da pitam, jednostavno su mi rekli e je rat završen i sada nastupa mir, što se za mene ispostavilo, vjerovali ili, kao najdosadniji period u životu.., jer se više ništa uzbudljivo nije događalo; nije bilo uobičajene pucnjave niti se vojske motale naokolo i na smjenu, kao do tada...

U Cetinju je moguće relatizovati i „mudrosti“ opšte prakse, kao što je i ona, opštenarodna, koju slobodno možemo smatrati opravdanjem za sopstveni kukavičluk a glasi: „Pametniji popušta!“ na što bi one mudre, iako nepismene cetinjske babe, onako kao za sebe značajno promrmljale...:

          -„ Jes valan, baš tako te se, potlje, obojica nađu u (dubokim) gomnima...“

          No niđe ona otrcana izreka o „Revoluciji koja guta svoju đecu...“ nije našla tako tragičnu potvrdu kao na Cetinju, đe su pobjednici svjetske revolucije istu morali nastaviti – drugim sredstvima..; osnivanjem i podizanjem svoje porodice. Tada se nijesam mogao čudom načuditi revolucionarnom zanosu koji je, u tako munjevitom roku, takoreći kao u narodnoj bajci, uspio da se šćeri tih istih, korotno obučenih baba, poput leptirova izlljegnu u šareno obučene, našminkane i namirisane žene (hm! Dame) od svijeta koje su svoju đecu stale odgajati, ne po amanetima predaka, već po savjetima iz časopisa „Naša Žena“ sa prilično „razornim“ posljedicama koje traju i do dana današnjega.

          Ko ne vjeruje neka, oko podna, pođe do osnovne škole „Njegoš“ i osmotri neviđenu gužvu kad zabrinuti roditelji, u (bijesnim) autima, prihvataju svoje potomstvo da ih, čoče, na putu do kuće neko zlo ne bi zadesilo; npr. ubila kap kiše ili im se, nedajbože tica posrala na pametnu glavu... Meni je to posebno bilo zanimljivo, jer ovdje u Njemačkoj, svako jutro gledam kako, pri svakom vremenu, đeca promiču pješke, na biciklima, rolerima i drugim sredstvima kako bi, samostalno, stigli u školu...

          Moram priznati da sam imao izuzetnu privilegiju da, iz prve ruke, naslutim onaj podzemni duhovni tok, koji je stoljećima napajao izvore ljudskih odnosa u Crnoj Gori a ovaj grad (Cetinje) učinio jedinstvenim. Bilo je to nedje 1953, nakon što sam iz istorije pao na polamaturskom ispitu jer, nekako, nijesam mogao podnijeti da crnogorska istorija počinje, baš Prvim Srpskim Ustankom te se nijesam spremio kako treba... No kako ne bih gubio vrijeme, a i da dodjem k poznaniju prava, otac me uputi na zanat knjigovesca u cetinjsku „Fotokartonažu“ jedno od, tada, uspješnijih cetinjskih preduzeća đe mi je majstor bio baš - gospodin - Marko Vujoviċ - kome je prije rata, pripadalo, ne samo isto ovo preduzeće, nego i štamparija i nekadašnji hotel „Belvedere“ u kome je bio bioskop i još mnogo toga, što su pobjednici, po svom revolucionarnom pravu, konfiskovali i ovog čovjeka ostavili skoro bez ništa.

          Nije uopšte čudno to da je ovaj, pravi gospodin, na mene ostavio neizbrisiv utisak, jer je svakog jutra na posao dolazio u, po mjeri skrojenom odijelu, uštirkanoj košulji povezanoj decentnom kravatom, da bi preko toga obukao čist plavi mantil i, bez ikakvog oklijevanja, savjesno, prionuo na posao. U sjećanju su mi ostale njegove sive gamašne, navučene preko lakovanih, uglancanih cipela, pri čemu mi se svaki put nametne i lik tadašnjeg direktora – Petra Tomanovića – koji je na rabotu dolazio u suknene gete i singavom džemperu, zaogrnut somotnim sakoom, da bi radni dan proveo pripremajući se za nekakve ispite iz ONO i DSZ.

          Mnogo godina kasnije od njegove ekselencije , sinovca i posinka Marka Vujovića – Svetislava (Pula) Vujovića – saznao sam da je preduzeće: „Fotokartonaža” uspostavljeno baš na ideji majstor Marka, da bi se na portretima maršala Tita moglo itekako dobro zaraditi, što se, naknadno, ispostavilo ispravnim. Navedeni primjer veoma jasno ukazuje da nikakvi potresi i društvene kataklizme ne mogu iz života isključiti ustaljene vrijednosti i amanete pokoljenja koja su im prethodila.

          Sjećam se, kada sam se, davnje 1968. godine šunjao uzavrelim Parizom i motao latinskim kvartom da, ni slučajno, ne bih nešto propustio od onoga što se, tada, dogadjalo na pariskim ulicama. I tako, jednom prilikom, podjoh do kultne kafane „Deux Magots“ (Dva Čarobnjaka) na bulevaru St. Germaine) da bih, onako voajerski, mogao pratiti Jean Paul Sartra, kako vođama studentskog pokreta daje svoje dubokoumne sugestije i savjete. I stvarno, bilo je itekako interesantno posmatrati kako ovaj mudri čovječuljak daje svoj doprinos ovom istorijskom dogadjanju, pritom prazneći obaveznu bocu viskija, dok su vođe ovog buntovnog pokreta pomno i ćutke pratili njegovo temperamentno izlaganje.

          Tada mi se, tvrdoglavo, nametnulo i pitanje; što li bi od ovog mudrog čoeka bilo da ga je, u ovom modernom dobu, kojim slučajem sudbina prikovala za naše slavno? Cetinje đe je jedino oni koji vlada smio da misli (svojom glavom), zbori i piše...

          Kasnije, kad sam stao dolaziti i duže boraviti, ovaj grad mi je i sam ponudio originalan primjer i to baš u liku (i djelu) Ćira Vujovića, koga cetinjski brašnjomudi poznaju i pominju kao - Ćira Jogaša. No malo ko na Cetinju i sluti da bi i on, na svakom (strašnom) mjestu, mogao duhom i inače; „stići, uteći a i postojati...“, barem na italijanskom, ako ne na nekom drugom jeziku osim – maternjeg. Ovo ne pišem baš napamet, pošto nam je jedna veoma fina gospođa iz Primorja pružila najbolje pokriće svojim izvinjenjem i nesputanom pohvalom, kada je (iz zasjede) odslušala naš razgovor koji smo vodili na pločniku ispred restorana „Crna Gora“ đe smo sjeđeli i pili vino dok je, u susjednoj prostoriji, ona ručala pored samog prozora. Ćiro, koji, u međuvremenu, bješe utonuo u duboke misli, prenu se tek kad ova gospođa zađe za ćoškom od Ivanbegove a kad mu objasnih samo odmahnu rukom… A i kako da bude drugačije u gradu u kome se duhovni potencijali ionako „troše“ na to da se ispita „ko kome jeba oca na Golome...“ No ja ovo ne pišem da bih Ćira hvalio nego da bih, nekog duhovnog namjernika uputio da se nađe u blizini kad on uzme riječ, ne da bih ga ubijedio u istinitost moje konstatacije, već da vidi što se sve ne skriva iza navike i svakodnevice...

 

Opštenarodni Doktor Boro Lekić

          Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekiću. Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, već tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način će ovaj opštenarodni doktor izaći na kraj sa ovim „mitingom“ (događanjem) naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimeći ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima.

          Već se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekiću, koji uđe u pratnji jedne kršne medicinske sestre, zaustavi u sredini važnoga skupa, umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima:

          - „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hoće bolovanje – onamo s njom...!“

          Nakon toga se okrenu i praćen prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajući one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno noseći svoje doznake.

          Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponoć nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od mene imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji već pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče:

          -„  E, bogomi, od toga neće bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“

          Odgovorih mu da se s njim slažem u potpunosti ali bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orginalnoj poslovnoj organizacij, na što mi on reče da tu nema ničeg posebno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešću pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom.

          Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, već tada bio, takoreći na smrt, obolio od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvaćeni humanista kao prvi i jedini, već tada bio unio u svoj zdravstveni kodex.

          Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nesnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti...

          Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajuću kvalifikaciju. No, Boro Lekić ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima:

          -„A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“

          Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanih po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.

 

Odlazak u Je-Ne-A po pravilima “Službe“

          Da bih namjernicima predočio ugođaj ondašnjih cetinjskih prilika, ustanovljen od strane svemoćne i sveprisutne „Službe“, dovoljno će biti da detaljno opišem odlazak u - JE-NE-A - na koji sam se zaputio baš „po pravilima službe“ koja su važila za svei svašta; počev od dimenzija i boje drvenih (SMB) sanduka u kojima su, među ono malo (dozvoljenih) tranja, bila i ona pisma ružičaste boje sa „moralno-političkom“ dijagnozom, koja su itekako odlučivala tretman od strane vojnog osoblja jedinice u koju smo bili upućeni.

          Kad sam, sa sve kuferom, stigao pred novoizgrađenu autobusku stanicu, ispred nje se motao prilično šaren narod regruta i njihove rodbine, dok je na krovu autobusa kondukter uveliko prihvatao one drvene sanduke, pomno i savjesno ih vezujući da ne popadaju dok autobus, uskom i krivudavom cestom ne stigne do titogradske željezničke stanice... No nijesam samo ja imao ideju da na ovako opštenarodan način započnem svoju patriotsku obavezu, jer viđeh da se i Marko Špadijer (tada omladinski funkcioner) odnekud pojavi ali u pratnji jedne od cetinjskih ljepotica. Ukrcaj ne potraja dugo, te autobus podje na put za sobom ostavljajući mnogobrojnu rodbinu, drugove i prijatelje koji su odsutno mahali kroz oblak prašine.

          U autobusu su vladale; žestoka graja i vika, koje i nijesu bile bez povoda jer su se momci nadvikivali pitajući đe ko ide, te na tako grlati način Mitar Drecun i ja saznadosmo da nas put vodi u istu jedinicu u Slavonskom Brodu. Tada Mitar, na uobičajeno „njezan“ način, (miči se!) onoga što je śedio do mene uputi na drugo sjedište te tako, nas dvojica, našu svečanu obavezu otpočesmo u razdrndanom autobusu „Tare“ da bi je, zajedno, nastavili u Slavonskog Brodu sve do njegove prekomande u Banju Luku. No, čim prodjosmo Kruševo Zdrijelo, graju i viku smijeni pjesma koju neko otpoče stihovima:

          -„Niko Kapa, ije krapa...,

              Pa sve čini lapa, lapa...“

          Ova pjesma me potsjeti na ( veoma rano pokojnog) Nika, školskog druga i komšije u podrumu Osnovne škole „Njegoš“,  koji je kasnije radio kao kurir u Opštini, te može biti da je time tako rano osigurao mjesto u narodnoj pjesmi. Bilo je i drugih pjesama ali se ne bih mogao sjetiti, sve dok neko, valjda da bi se i sam pokazao, ne zapjeva:

          -„Aj kupi mi majko top,

             da razvalim teška vrata,

             pamučnoga kombinata,

            da izide silna raja,

             titogradskog kupleraja...“

          No umjesto da svi prihvate ovu udarničku pjesmu, iz dubine autobusa se zaleće jedan smrknut momak i stisnutom šakom odvali pjevača u glavu tako žestoko, da se ovaj zanese. Nekoliko okolnih priskočiše i uvatiše razjarenog momka, koji se otimao vičući da neće da sluša takve pjesme jer i njegova sestra radi u tom kombinatu....

          Poslije ovoga ekcesa u autobusu nastade neobičan mir koji potraja sve do Rvaša đe izidosmo da protegnemo noge a neki i da popiju piće u onom što se tada smatralo kafanom i tu ostadosmo poduže jer se šofer zadubi u partiju preferansa koja je bila nalik na nešto kao međuplemenski turnir. Bilo je kasno popodne kad stigosmo na željezničku stanicu glavnog grada đe je vladao takav metež kao da bjesmo, nedajbože, krenuli, niđe drugo do u rat...

         

 

 

Prevodioc “u gomnima“

          U ona davnja samoupravna vremena svaki put kad bih boravio u domovini, redovno su mi se dešavali svojevrsni – paradoksi... Naprimjer; od toga da su svi prije mene, koji živim na „Trulom Zapadu“, dobavljali strojeve za domaćinstvo ili televizore u boji pa sve do trinko novih „Lada“, dok sam se ja vozio raspalim Renault-ima i to sa sve familijom od 6 clanova... Svejedno, svim onim, upućenim u moje poznavanje bjelosvjetskih jezika, nije promicala moja upotrebljivost, te su često navraćali sa uputstvima pod rukom a na jeziku proizvodjača, kako da upotrijebe kupljeni aparat (televizor, video i slično...) , da bi im ista preveo a sve to onako uzgred popratili riječima:

          -„Daj, ´ leba ti, prevedi mi ova gomna...!“

          Ovaj uzgredni nalog bih svaki put shvatio kao časnu obavezu, no ipak bih ponekad postavio jedno zbunjujuće pitanje...:

          -„A na koji jezik...?“

          -„Pa na naški, čoče, ada na koji drugo...? - obično bi se zbunio naručilac.

          -„E, u tome i jeste problem – odgovorio bih mu – jer ni ova „naška“ uputstva, niko živi razumjet ne može...“

          I stvarno, nema ništa mučnije no prevoditi uputstva za upotrebu, koja ne razumiju ni oni na čijem jeziku su pisana a na jezik na kome nedostaju pojmovi vezani za nepoznatu tehnologiju proizvodjača.  No, ne treba se čudit sto naručioc prijevoda cijelu rabotu poistovećuje s – gomnima – time ovaj trivijalni poduhvat svodeći na uzgednu sitnicu, jer mu se može, ali je itekako svjestan koje znanje jeste preduslov ove (duhovne) transakcije.

          Vjerovatno je svima poznata ona narodna; „Koliko jezika govoriš (znaš) toliko ljudi i vrijediš...“, no u Crnoj Gori u tom pogledu postoji uslov po kojem jest tako, ali samo ako si – naš...

          Koliko je ovaj nalog, u stvari, bio neotesan i uvredljiv, shvatio sam tek nakon što se Crna Gora, uprkos svojoj nezavisnosti, našla na margini sveopštih događanja i time znanju stranih jezika dala dužnu važnost. Odjednom je, ono „koliko jezika znaš...“, postalo osnova, ne samo međunarodnih, nego i uobičajenih poslovnih odnosa a tada sam shvatio i mučnu činjenicu, da svo moje temeljito poznavanje svjetskih jezika, u onim (jalovim) samoupravnim godinama, nije donijelo više od par prijevoda prigodnih razglednica i pomenutih uputstava za upotrebu kojekakvih aparata za domaćinstvo.

          Sve ovo što sam naveo, jeste u velikoj protivrječnosti sa službenim vrednovanjem znanja stranih jezika putem univerzitetskih diploma, čime se zanemaruju sva ona znanja stečena prilikom boravka na govornim područjima pojedinih zemalja i naroda. Ovo i nije baš bez razloga jer sam se srijetao sa ljudima koji su proveli i po dvadaesetak godina u nekoj zemlji a da nijesu bili u mogućnosti da na tom jeziku sastave niti jednu prosto-proširenu rečenicu. No ipak, dosta je onih čije zanimanje za kulturu dotične zemlje i njenog naroda nije ništa manje od onoga koje zahtijeva neka od priznatih obrazovnih ustanova, te bi se život i boravak na nekom govornom području slobodno mogao uzeti kao ekvivalent (istovjetan) službenim studijama nekog jezika. A u slučajevima đe neko, ne samo godinama tamo živi već i na tom jeziku i misli, pošteno bi bilo priznati i – doktorat… No, još nije vrijeme za slična vrednovanja a kad će ona biti – ne znamo...

 

Visoko zvanje „Skitnje Bjelosvjetske..“

          No ono što bi moglo biti interesantno, jeste jedan događaj iz šegdesetih godina, kada sam prvi put svoj inozemni odmor (boravak) proveo u CG, odnosno u rodnom kraju, ali na način koji više nije potpadao pod ingerencije negdašnjih moralnih i inih postulata. Budući da sam se sasvim solidno bio opremio traveller checovima i gotovinom, nijesam se mnogo stanio doma već gledao da se otisnem put primorja i tamo gdje se nešto interesantno dogadja. Tako jednoga dana, izadjoh na (staru) cestu od Rijeke prema Cetinju đe me prepoznade neko od dalje rodbine, zaustavi i primi u FIAT-850 na čijem zadnjem sjedištu zatekoh gomilu nekakvijeh referata, koje sam prvo morao pospremiti da bih mogao da sjednem.

          No prvo bih želio pomenuti nešto u kontekstu sa ranije pomenutim prevodjenjem i potsjetiti da su stari Latini prevodioca poistovjeċivali sa - izdajnikom (tradutore -tradittore), tojest onaj koji doušnički prenosi tudje misli. Osim toga, bio sam obučen po zadnjoj pariskoj modi (košulja sa dezenom karirane plavo-bijele tavaje), somotne jeans pantalone i kosom skoro ala Beatles....Ovo je važno zbog toga što smo se ubrzo našli na Belvederu, đe smo stali da bi popili piće i bacili pogled na ljepotu (belvedere) koja se prostirala ispod nas. Kad smo se parkirali i izašli iz auta, zatekosmo neke Francuze koji raspravljahu o Lipskoj Pećini te se nadjoh pozvan da ih uputim, dok su ona dvojica stajala po strani i nestrpljivo čekala da podjem s njima na punu terasu. Kad se popesmo, primijetih da vas onaj narod onog saputnika ponizno pozdravlja, te me to potstaknu da im obojici objavim e mi je velika čast - časititi ih, na što se onaj namrgodjeni saputnik, kasnije saznadoh e je to bio direktor „Oboda“ Drago Jovović, ljutito oseknu na mene riječima:

          -"A koga pa ti da čašćavaš, skitnjo bjelosvjetska..?"

          Umjesto da se naijedim, ovu primjedbu prihvatih kao shodnu prilici u kojoj sam se našao, pošto nije fair ljudima sličnog političkog formata, bezobzirno nametnuti poglede za koje nijesu bili spremni. Time sam, lično, potvrdio ovu latinsku poslovicu da jedan tumač, nije ništa drugo do –  doušnik, odnosno izdajnik...

 

Ofanzivan i defanzivan ponos...

          Narod veli; gore od same gluposti jeste, kad je neko na nju i ponosan.., a teško da iđe drugo, ove dvije ljudske osobine, mogu opstajati u tako neposrednoj bliskosti kao što je to slučaj u drevnom gradu Cetinju. No, baš ovaj cetinjski narod, tim povodom, onako uzgred dodaje da; onaj koji zna da je glup, uopšte nije glup... Pa ti sad vidji...!?

          Neđe pedesetih godina prošloga vijeka zatekoh se u srednjoevropskom Novom Sadu, kako bih sticanjem (tehničkih) znanja sebi obezbijedio obećanu svijetlu budućnost koju su vlastodršci obećavali svima a posebno svojim podanicima dobroga sluha (doušnicima i poslušnicima). Tek se bjeh oporavio od kulturnog šoka doživljenog u ovom gradu srednjeevropske kulture, kad u razred banu jedan kosmuravi umjetnik i svakog ponaosob pozva da nešto otpjeva, da bi,na kraju baš mene izabrao da budem član školskog hora!?

          Nastupiše mjeseci uvježbavanja dok nijesmo uskladili glasove, usvojili melodiju i spremili za svečanost povodom završetka školske godine. Postrojeni na bini ispred prepunog gledališta, sa tremom smo očekivali da nam dirigent (onaj kosmuravi umjetnik) da znak. No sve bi se odvijalo sasvim rutinski da se na bini nekim slučajem, tamo ne zadesiše nekakvi električari, koji u tom momentu, kao po komandi, stadoše u zadnji red, staviše ruke na prkno i zapjevaše iz svega mozga, i to tako, da se onaj kukavi dirigent, lica iskrivljenog od užasa, stade propinjai i sku´sti dugačku kosu, očajnički zagledan u mom pravcu. Sve ovo mi tada nije baš ni izgledalo neobično, skoro da bih mogao reći da mi je bilo zabavno u tom momentu, ali sam tek danas svjestan o kakvom se, u stvari, terorističkom aktu, prema nama koji smo cijelu godinu potrošili da uvježbamo veoma lijepe komade, radilo, da bi sve skupa, dvije slučajno naljegle prostačine, taj stvaralački napor tako bezobzirno i sa tako nepodnošljivom lakoćom, jednostavno i temeljito - razjebale ...

          Od tada se moje opazanje izoštrilo do te mjere, da u prolazu zapažam znake u vremenu i prostoru, koji me čuvaju od prostačkih zahvata namjernika svake fele pa čak i one cetinjske... odnosno onih glupavih sveznalica za koje ništa ne prionja jer, čoče, nema toga što oni ne - znaju...

Sigurno su mnozina čula za onoga uspješnoga - „biznismema“ - koji je, onako po svom nadrkanom običaju, ušao u kafanu – restoran i za sve prisutne naručio piće, nakon čega mu se konobar uslužno obratio:

          -„Gospodine, hoćete li i - meni (menu)?“

          -„Ma i tebe, čoče, kako da ne...!?“ - začudjeno odvrati ovaj uspješan covjek...

          No njega treba razumjeti, jer kako da se čoek snađe kad i kod "Hogara Strašnog", na tabli piše - meny - (menu) jer vlasnik smatra da je to sasvim ispravan (internacionalan) izraz dnevne ponude i što on ima da pita nekog kako se to kaže, kad on, ionako,najbolje zna...

          Ova simpatična anegdota bi to i ostala kad nebi imala toliko potvrda svuda po Cetinju.... Slično je i sa restoranom koji sebe naziva – nacionale – pojmom koga nema na nijednom stranom jeziku osim na jeziku onog „koji zna sve“ i kome niko ne treba... Isto tako niko nije trebao ni onom koji je na onoj tendi apoteke u Njegoševoj napisao – farmaşi – umjesto uobičajenog – farmacie...

          Neke od ovih novokomponovanih sveznadarskih bisera moguće je sresti i na mjestima kao što je Bukovica, đe turisti rado otsjedaju a đe ih, pri odlasku, uz cestu postavljena tabla pozdravlja sa - „Good bay“ - koja turistima, ustvari, poručuje – dobar zaliv (bay umjesto bye) što i nije baš pogrešno, jer ih jedan zaliv (Bokokotorski) i stvarno očekuje. No sjećam se i slične table iz samoupravnih vremena, na putu od Nikšića za Bileću na kojoj je pisalo „Gut Bay“ (zaliv crijeva) što bi neki od dobronamjernih namjernika mogli shvatiti i kao ponudu da na – meny-u  (odnosno – menu) ima  - drobova na lešo...