Meša Selimović piše: “Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” Tuga ove istine sva je natopila Vitovu pjesmu “Slika iz djetinjstva”: “Gospode, kako pamtim tu sliku, / kako je sve to živo u sjećanju / - odsjekli su glavu nesrećniku, / a nekakva je muva pala na nju. // I dok je nepovratno iz zjenica / odlazio čitav jedan svijet, / ta je muva mirno išla preko lica / kao da se ništa dogodilo nije. // A tamo je negdje mirisala trava, / šumorio jasen, cvrkutala ptica / - sve je bilo isto, osim ova glava / sa ravnodušnom muvom na sred lica. // Ćutao sam i dok su ostali / odlazili siti tog prizora ratnog / neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI! / NIŠTA rekao sam sasvim mator.”

I kao da je sva Vitova poezija proistekla, izvirala i uvirala, kretala i vraćala se u vječni ljudski krug bezdušja iz “tog prizora ratnog” kada je dječak nenadano, gotovo alhemijski postao odrastao čovjek, “sasvim mator”, gotovo isto kao i Branko Miljković, jer su obojica rođeni 1934. godine, a postoji i za Branka podatak da je sa osam godna iz blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom toga piše: “Taj prizor se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest, taložeći se na mučnu spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u poimanju i sebe i celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna klica tajanstva Smrti... Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina protiv čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj beležnici: ’Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: / od nenadno nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola, od sećanja na detinjstvo / kad više nismo deca... / Rat razara psihu.’ U jednom kasnijem zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem psihe: ’Rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu... Poraznosti rata se ne ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja.’ “

I Branko je kao njegov vršnjak pripadao Vitovoj generaciji koja je pohađala “drugi svjetski rat umjesto osnovne škole”: “O nama je malo rečeno, jer smo bili mali / (a skoro mi se čini da je tako bolje), / o nama koji smo pohađali / drugi svjetski rat umjesto osnovne škole. // O nama koji smo morali shvatiti / u jednom dobu kad se teško išta shvata / kako nam niko ne može vratiti / ni mrtvu majku, ni oca, ni brata. // O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci, / i niko nam ništa ne stavi na grudi / za to što smo smjeli da budemo dječaci / kad mnogi nisu smjeli biti ljudi. // O nama je malo rečeno, moji mili, / pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa, / jer niko ne zna kako smo učili / mitraljesku paljbu umjesto solfeđa.” (Pjesma: “Mojim vršnjacima”).

Iz tog mračnog, tamnog, karasevdahskog čovjekovog ambisa proizišle su mnoge Vitove pjesme, kako one tamnog i mračnog (primjer pjesme “Kod Jasenovca ponire Sava”), tako i one svijetlog i toplog ozračja (primjer pjesme “Pismo mojoj učiteljici” koja je posvećena Branivoju Đorđeviću). “Kod Jasenovca / ponire Sava / u ponor pomora, / u bezdanje... / Oslušni kako se / stropoštava / niz ljudske kosti / i lobanje. / S visina života / pada rijeka / i daleko se / njen jek čuje / - širom svijeta / i širom čovjeka / taj strašni / sunovrat / odjekuje. / Kod Jasenovca / ponire Sava / u ambis čovjekov / (O taman li je!) / pa potom izranja / široka i plava / dozvana dušom / Slavonije. (Jasenovac – Titograd, april-maj 1981)”; “Draga gospođo učiteljice, / ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj. // Sjetih se, znate, onih Vaših priča / punih ljubavi za ptice nevine i slabe, / poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička, / klečali dugo iza table. // Ne zamjeram Vam – daleko bilo, / pa čak ni to što me vukoste za uši, / sve je to danas na svoj način milo / i prijatno je od toga u duši. // Ja se često sjetim tog vremena davnog / rata, zime, gladi, bodljikave žice, / nije, bogme, tada bilo jednostavno / naučiti nekog da zavoli ptice. // Gospođo, to je, u najmanju ruku, / junaštvo dostojno poštovanja - / učiti nekog ljubavi uz huku / jednog strašnog rata, jednog propadanja. // Hvala Vam, gospođo učiteljice, / i ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj.”

                                           Nastavlja se