Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XXI): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Meša Selimović piše:
“Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” Tuga ove istine
sva je natopila Vitovu pjesmu “Slika iz djetinjstva”: “Gospode, kako pamtim tu
sliku, / kako je sve to živo u sjećanju / - odsjekli su glavu nesrećniku, / a nekakva
je muva pala na nju. // I dok je nepovratno iz zjenica / odlazio čitav jedan
svijet, / ta je muva mirno išla preko lica / kao da se ništa dogodilo nije. //
A tamo je negdje mirisala trava, / šumorio jasen, cvrkutala ptica / - sve je
bilo isto, osim ova glava / sa ravnodušnom muvom na sred lica. // Ćutao sam i
dok su ostali / odlazili siti tog prizora ratnog / neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ,
MALI! / NIŠTA rekao sam sasvim mator.”
I kao da je sva Vitova
poezija proistekla, izvirala i uvirala, kretala i vraćala se u vječni ljudski
krug bezdušja iz “tog prizora ratnog” kada je dječak nenadano, gotovo
alhemijski postao odrastao čovjek, “sasvim mator”, gotovo isto kao i Branko
Miljković, jer su obojica rođeni 1934. godine, a postoji i za Branka podatak da
je sa osam godna iz blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom
toga piše: “Taj prizor se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest,
taložeći se na mučnu spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u
poimanju i sebe i celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna
klica tajanstva Smrti... Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina
protiv čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj
beležnici: ’Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: /
od nenadno nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola,
od sećanja na detinjstvo / kad više nismo deca... / Rat razara psihu.’ U jednom
kasnijem zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem
psihe: ’Rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i
eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i
stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu... Poraznosti rata se ne
ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove
psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo
sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja.’ “
I Branko je kao njegov
vršnjak pripadao Vitovoj generaciji koja je pohađala “drugi svjetski rat
umjesto osnovne škole”: “O nama je malo rečeno, jer smo bili mali / (a skoro mi
se čini da je tako bolje), / o nama koji smo pohađali / drugi svjetski rat
umjesto osnovne škole. // O nama koji smo morali shvatiti / u jednom dobu kad
se teško išta shvata / kako nam niko ne može vratiti / ni mrtvu majku, ni oca,
ni brata. // O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci, / i niko nam ništa ne stavi
na grudi / za to što smo smjeli da budemo dječaci / kad mnogi nisu smjeli biti
ljudi. // O nama je malo rečeno, moji mili, / pa zato danas mnoge naš falset
vrijeđa, / jer niko ne zna kako smo učili / mitraljesku paljbu umjesto
solfeđa.” (Pjesma: “Mojim vršnjacima”).
Iz tog mračnog, tamnog,
karasevdahskog čovjekovog ambisa proizišle su mnoge Vitove pjesme, kako one
tamnog i mračnog (primjer pjesme “Kod Jasenovca ponire Sava”), tako i one
svijetlog i toplog ozračja (primjer pjesme “Pismo mojoj učiteljici” koja je
posvećena Branivoju Đorđeviću). “Kod Jasenovca / ponire Sava / u ponor pomora,
/ u bezdanje... / Oslušni kako se / stropoštava / niz ljudske kosti / i
lobanje. / S visina života / pada rijeka / i daleko se / njen jek čuje / -
širom svijeta / i širom čovjeka / taj strašni / sunovrat / odjekuje. / Kod
Jasenovca / ponire Sava / u ambis čovjekov / (O taman li je!) / pa potom
izranja / široka i plava / dozvana dušom / Slavonije. (Jasenovac – Titograd,
april-maj 1981)”; “Draga gospođo učiteljice, / ne začudite se ovom pismu
kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici
telegrafskoj. // Sjetih se, znate, onih Vaših priča / punih ljubavi za ptice
nevine i slabe, / poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička, / klečali
dugo iza table. // Ne zamjeram Vam – daleko bilo, / pa čak ni to što me vukoste
za uši, / sve je to danas na svoj način milo / i prijatno je od toga u duši. //
Ja se često sjetim tog vremena davnog / rata, zime, gladi, bodljikave žice, /
nije, bogme, tada bilo jednostavno / naučiti nekog da zavoli ptice. // Gospođo,
to je, u najmanju ruku, / junaštvo dostojno poštovanja - / učiti nekog ljubavi
uz huku / jednog strašnog rata, jednog propadanja. // Hvala Vam, gospođo
učiteljice, / i ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije
male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj.”
Nastavlja se
0 Komentara