CG u srcu

CRNOGORKE, uistinu gordo zvuči

(15 riječi)


Piše: Jadranka Selhanović                                             

Da riječ  Crnogorke,  zaista gordo zvuči, uvjerili smo se i prije nekoliko dana. Proslava Dana nezavisnosti. Veličanstven skup obojio je u crveno Ivanova korita. Crnogorske zastave prekrile su i Lovćen. Potom i Cetinje,  gdje se prilikom podizanja pocijepala najveća crnogorska zastava.

Ali, nije ostala nepodignuta. Nijesu to dozvolile Crnogorke sa Cetinja, iz Nikšića,  Podgorice, Andrijevice, Njeguša, iz svih gradova Crne Gore. Te herojine uspjele su sve da poprave. I oko deset sati naveče, najveća crnogorska zastava se prkosno i ponosno zaviorila na Cetinju.

Ovaj događaj je izazvao oduševljenje, ali nije iznenadio. Jer takvo činjenje je svojstveno crnogorskoj ženi, crnogorskoj gvardijani, ženi heroju. To potvrđuje istorija.

Crnogorke nikada nijesu izostale da ostave snažno obilježje svakom periodu  naše istorije. Posebno upečatljivo je upamćeno njihovo učešće u Narodnooslobodilačkoj borbi, kada su  crnogorske žene, rame uz rame sa svojim očevima, sinovima, braćom i supružnicima, krenule u oslobodilačku borbu. Crnogorske partizanke, antifašistkinje, bile su saborke u najtežim borbama. O njihovom junaštvu, neustrašivosti, rodoljublju i  ljubavi prema slobodi, svjedoči obilje dokumenta. Ovom prilikom objavljujemo jedno takvo svjedočanstvo.

Riječ je o Izvještaju o radu Antifašističkog fronta žena Crne Gore i Boke, nastalog 1945. godine. To je svjedočenje o četvorogodišnjoj borbi žena Crne Gore, koje su se, 13. jula 1941. godine, kako se navodi u dokumentu, „zajedno sa svojim narodom svrstale u borbene redove iz ljubavi prema domovini i slobodi, iz ljubavi prema braći sa kojima su htjele da dijele i dobro i zlo“.  

DOKUMENT:

RAD  ANTIFAŠISTIČKOG  FRONTA  ŽENA CRNE GORE I BOKE 1945. god.

 

Antifašistički front žena Crne Gore i Boke osnovan je odmah poslije pete neprijateljske ofanzive, jula mjeseca 1943. god. No bilo bi pogrešno misliti da žene Crne Gore i Boke i prije toga nijesu učestvovale u Narodnooslobodilačkom pokretu.

Još i prije rata pokret žena protiv fašizma bio je jak. Crnogorke i Bokeljke osjećale su da se približava fašizam i rat i znale su što on donosi. Osjećajući veliku ljubav prema otadzbini i slobodi vodile su (borbu) na svoj način, učestvovanjem u demonstracijama protiv nenarodnih režima i skupoće, i bile još onda riješene da ulože sve svoje snage pa i život da spriječe glad i ropstvo.

Na poziv herojske Komunističke partije Jugoslavije 13. jula 1941. godine, ustale su i Crnogorke zajedno sa svojim narodom i svrstale se u borbene redove. Za najsvjesnijim ženama pošle su mase Crnogorki sponatno, iz ljubavi prema domovini i slobodi, iz ljubavi prema braći sa kojima su htjele da dijele i zlo i dobro. Spontani pokret i rad žena nije mogao odmah biti obuhvaćen organizacijom usljed toga što neprijatelj nije dozvoljavao duže zadržavanje na jednom terenu.

Čitava naša vojska i pozadina stalno je vodila žestoke i krvave borbe sa okupatorom i izdajnicima. 400  žena koje su u prvom odstupanju za Bosnu krenele sa našom vojskom, dokaz je da su Crnogorke svjesno pošle novim putem. Znale su one što ih čeka. Glad, golotinja, razne bolesti, teški fizički napor, uporne i krvave borbe, probijanje kroz bosansko-hercegovačke gudure, kroz neprijateljske vatrene obruče. Sve su to one herojski podnosile zajedno sa svojim drugovima.

Rad žena  poglavito se sastojao u pomaganju vojsci i učestvovanju u njoj. U prvim danima ustanka skora sva municija, oružje, hrana i odijelo za naše odrede prešlo je preko ruku žena. U najvećem broju žene su održavale vezu sa okupiranim krajevima, vršile kurirsku i obvještajnu službu. Znala je Crnogorka da se snađe u svom novom poslu. Iako do juće neuka čobanica i poljska radnica, vješto je uplitala u svoju kosu važna obavještenja ili na njih namotavala vunu i pletući čarape za borce prolazila pored okupatorskih straža i prenosila u klupku dragocjene poruke.

Kasnije kada su naši borci pod navalom okupatora i četnika odstupili za Bosnu, ostao je u Crnoj Gori i Boki jedan broj ilegalaca koji bi se teško mogao održati da nije bio jedan veliki broj svjesnih žena koje su uz najveće životne opasnosti hranile naše pozadince. I onda kada je bilo najteže i kada je izgledalo nemoguće pronijeti hranu i ostalo i probiti se neprimjećen kroz neprijateljske redove, žene su se snalazile i vješto obavljale taj teški posao.

Nije bilo nikakvih prepreka ni teškoća kada je u pitanju pomoć za partizane. Nijesu vodile računa ni o svojoj nejakoj djeci koja su često ostajala po čitavu noć ili po nekoliko dana sama i bez majčine njege. Na tom poslu padele su često one neprijatelju u ruke. I u tim prilikama držale su se dostojno i nastavljale svoju borbu. Ni jedna riječ priznanja pored svih muka nije silazila sa njihovih usana. Prezirale su i mrzile zlikovce i na razne načine im se svetile.

Uhvatili su 70 godišnju staricu, majku našeg velikog heroja Peka Dapčevića. Našli su joj pištolj u njedrima. Nije im htela reći čiji je i za koga je spremljen. Mučili su je i najzad osudili na smrt. Kasnije se ipak spasila zahvaljujući svojoj odlučnosti.

Mlada djevojka Joka Baletić iz Nikšića, bila je uhvaćena od neprijatelja. Osudili su je na smrt. Ured Nikšića digli su vješala i natjerali narod da dođe da gleda, vjerujući da će ona biti strašno preplašena i da će to panično djelovati na ostale. Ali mlada Joka je ponosno došla do vješala, s mržnjom i prezrenjem je gledala zlikovce i uzviknula narodu: pozdravite drugove, neka nastave borbu, živio Tito.

Dara Čokorilo, radi kao ilegalac. Pošla je da hvata vezu sa jednom grupom partizana. Prepoznali su je izrodi iako je bila preobučena u seljačko odijelo. Uhvatili su je i osudili na smrt. Na putu za strelište ona kliče partiji, Titu, vojsci, pred samo strijaljanje skida cipele, daje ih i kaže: pošaljite ove cepele drugovima, to im je posljednji pozdrav od Dare. Idući uzviknula je: Živjeli partizani.

Nijesu ni starice, naše majke, izostale iza ovih mladih boraca za slobodu. Davale su one svoje sinove i kćeri na oltar slobode no bez suza i kukanja.

Zorka Vujisić, iz sela Lipova kod Kolašina izgubila je tri sina. Svu trojicu prenijela je na svojim rukoma do domaćeg groblja. „ Ne bi mi bilo tako teško da su poginuli u borbi, ali me strašno boli što svu trojicu uhvatiše zlikovci“. Najamlađeg, srednjoškolca ubili su joj četnici kada su partizani bili svega jedan sat daleko od zatvora. Htjeli su na taj način da se osvete što moraju da napuste selo. Ali ni to sve nije pokelebalo hrabru maju Zorku Vujisić.

Ona je danas seoska odbosrnica učestvuje u rješavanju svih pitanja koja se tiču sela i bez prestanka radi. „ Hoću da nastavim ono zašto su moja djeca dala svoj život, hoću da pokažem i prijateljima i neprijateljima da znam zašto sam dala svoju djecu“, kaže ona.

Majka Dedić bila je zatvorene sa cijelom porodicom. Jednoga dana u zatvoru se čuo plotun . Znala je majka Dedić da je to bilo namijenjeno njenoj djeci. Znale su to i ostale zatvorenice i počele su da plaču. No majka Dedić nije dala, natjerala ih je sve da pjevaju i sama je pjevala da bi dokazala neprijateljima da ne žali što je dala djecu za slobodu. Stotine i hiljade majki Crnogorki herojski podnose smrt svoje djece i svojih jedinaca. Majka Rašović kaže prilikom pogibije svoga jedinca sina: Neka je tvoja smrt sretna za crnogorski narod.

 I Crnogorke u vojsci bile su pravi heroji. One su zajedno sa svojim drugovima pronijele slavu crnogorskog oružja širom svijeta.

Kad je bio u pitanju opstanak jednog našeg bataljona na Livnu zbog nedostatka municije  skočila je Dragica Đurašević u neprijateljska oklopna kola i dok se još vodila žestoka borba savladavši s dugovima šofera iznosila je drugovima sanduke municije i tako omogućila održavanje bataljona i zauzeće Livna.

Danica Lazarević kurir IV Proleterske brigade jurišala je među prvima u borbi na Jablanici. Smrtno ranjena govorila je drugovma: samo naprijed drugovi, još malo i položaji su naši.

Julija Vlahović, por. NOV ostala je kao veza između četa kod Jajca. Vršeći svoju dužnost naišla je na trojicu ustaša . Odma je zauzela položaj i sama počela borbu sa njima.Uspjela je da ubije dvojicu i rani trećeg, ali je i sam bila renjena. Uskoro zatim naišli su partizani i spasili je.

U borbi u Pljevljima ostala je jedna grupa od 8 partizana u samom gradu da da ostupnicu jedinicama koje su se povlačile. Među njima je bila i mlada partizanka Dobrila Ojdanić. Neprijateljska vatra bila je žestoka i situacija vrlo kritična, pa su drugovi predložili povlačenje. Ali je Dobrila bila svjesna da se ostupnica pod svaku cijenu mora držati i ustavljala je drugove. Kada je vatra bila neizdrživa 6 drugova je ostupilo, a ona je sa jednim izašla na ulicu i otvorila vatru . Ubili su 6 Talijana, a zatim i sama ranjena uspjela je da iznese na leđima teško ranjenog druga.

Sestre Ljubica i Stana Martinović, boliničarke bile su u najtežim časovima na Sućesci (Sutjesci), stalno uz ranjenike i previjale ih pod kišom kuršuma. Pale su i same jedna pored druge od neprijateljskog bacača. Poslije V  neprijateljske ofanzive našim jedinicama uspjelo je da drže stalno u svojim rukama jedan dio teritorije Crne Gore i rad Antifašističkog F.Ž. počeo je da se razvija naglo. Žene održavaju svoje uže sastanke i šire konferencije na kojima čitaju materijale i uzdižu se politički. Na tim konferencijama one odlučuju o najboljem načinu pomoći vojsci i narodnoj vlasti.

Organizuju nošenje mlijeka i ostalih namirnica za naše bolnice. Prikupljaju dobrovoljne priloge za vojsku i siromašne porodice. Odbori AFŽ-a  organizuju radionice u kojima se na primitivan način prerađuje vuna i koža za obuću borcima, šije rublje i odijelo od sukna itd. Tako su pojedine radionice u srezu šavničkom mjesečno izbacivali od 500-700 pari čarapa , rukavica i šalovai, do blizu 100 dzempera. Kad je formirana Osma brigada, žene su iz Šavničkog sreza snabdjele vešom i obule 150 boraca . Na Žabljaku je tom prilikom za 24 sata sašiveno 150 pari veša. Na dan formiranja brigade žene istog sreza dale su 800 pari čarapa, 12 dzempera,  220 rukavica i šalova.

Ne samo u šavničkom nego i u svim ostalim srezovima odbori AFŽ-a  aktivno su radili na prenošenju municije za vrijeme neprijateljskih ofanziva, građenju ili rušenju puteva -već prema potrebi, prenošenju ranjenika kad god je to bilo potrebno, prikupljale i revnosno snabdijevale vojsku i bolnice namirnicima i pletenom robom.

Antifašistički front žena obuhvatio je sve poštene i rodoljubive žene Crne Gore i Boke i mnogo im pomogao u njihovom uzdizanju i osvješćivanju. Nema političkog ili ma kog pitanja koje ne interesuje Crnogorku. Mnoga je od njih pod stare dane naučila da čita i danas sriče članke koji govore o borbi i naporima naših naroda i naših saveznika. Osobito se svaka interesuje  za život u Sovjetskom Savezu i sa zadovoljstvom slušaju o novoj i sretnoj sovjetskoj ženi. Kraoz svoju organizaciju  Anifašističkog fronta žena mnoge su se stručno obučile za bolničarke, daktilografkinje i naučile da čitaju i pišu.  

Na čelu Anitifašističkog fronta žena Cren Gore i Boke stoji glavni odbor koji je izabran na I Kongresu AFŽ Crne Gore i Boke. U odboru su 18 drugarica a predsjednica je stara Marija Mitrović, majka dva poginula patizana.

Signatura dokumenta:

DACG, AO IRP-PG, V 1-20(45)




Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.