Društvo

DNEVNIČKI ZAPISI O LOVĆENU KAPETANA I DIPLOMATA VILJEMA SAUERVALDIJA I JEGORA KOVALJEVSKOG

Maj 29, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

         

          Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik, i Ana Uskoković, biolog 

            Kroz dio florističkih istraživanja na Lovćenu naveli smo brojna svjedočanstva putopisaca o boravku na Lovćen kao i u dijelu o naseljavanju Lovćena koja datiraju od XV vijeka. Lovćen je uvijek bio polazna tačka i jedan od glavnih karavanskih puteva kako prema unutrašnosti Crne Gore tako i prema primorju. Ovom prilikom dajemo prilog tri dnevnička zapisa o boravku i posjeti Lovćenu. 

            Pomoćnik austrougarskog diplomatskog predstavnika barona Tempela, kapetan Viljem Sauervaldi u svom ratnom dnevniku koji je vodio od 15. juna 1877. do 20. septenbra 1878. godine zabilježio je izlet na Lovćenu, koji je izveden 22. jula 1878. godine. O tome u svom dnevniku piše sljedeće: ,,Jutros je preuzela izlet na Lovćenu, cijela kneževska porodica sa svim većim državnicima i stranim predstavnicima. Izlet je vrlo veselo proveden, a moje visoko poštovanje naspram knjeginje Milene, kao domaćice i majke još više je poraslo. Njena djeca su (ima ih osmoro, jednog dječaka i sedam djevojčica iako je tek u tridesetoj godini života) jedinstveno mila i jedno ljepše od drugoga, ali je vjerovatno najljepši prestolonasljednik Danilo. Veličanstvenu sliku je predstavljala majka zajedno sa svojom djecom! Prestolonasljednika je popeo na konja njegov kabadahija (tjelohranitelj). On jaše jednog malog i lijepog ponija. Dvije starije djevojčice (Zorka i Milica) jašu konje na običnim drvenim samarima, preko kojih je prebačeno jedno ćebe. Prilikom penjanja na samar pomogla im je njina baba (Gospođa Stane, majka kneževa), jedna jaka vrlo zdrava stara gospođa. Obje jašu konje na muški način (to jest kao muškarci). Na prvom konju staviše u korpe po jednu od starijih djevojčica, dok je drugi konj dobio u desnu korpu, jednu, a u lijevu dvije djevojčice. Naravno, korpe je bila prethodno brižljivo mati obložila ćebadima. Knjeginja jaše jednog elegantnog mrkova na engleskom damskom sjedlu, stalno se brinući o svojoj djeci, pa radi toga je čas na čelu a čas u pričelju ovoga veseloga karavana, zajedno sa gospođicom Najkorn, jednom Švajcarkinjom, vaspitačicom ovog malog ,,narodića.” 

            Gore na Lovćenu zalogorovali smo kod jednog izvora, u hladu grupe visokih jela, i častili se na poljski način. Naravno nije nedostajalo ni uobičajeno narodno pečenje, (ugič) najbolji ovan u stadu i to doduše u više primjeraka. Ranije isposlate sluge su tako pečenje pripremili, da su nas poslužili odmah poslije našeg dolaska rumenim i mirišljavim pečenjem na drvenom ražnju. 

            Na ražnju ispečeni ovnovi poređeni su na jednoj visokoj dasci. Poslije malog odmora pozvaše nas, strane goste, da ovnove sječemo jednim oštrim handžarom. Treba, po pravilu, da se odsječe glava i oba pluća po jednim zamahom handžarem, zatim sa tri zamaha raščerečiti grudni koš i na posljetku šestim zamahom podijeliti trup na dvije polovine, Jedan, na taj način rasječen ,,jarac” jeste pravi junački objed, po ugledu na objede Kraljevića Marka. Sječenje ,,jarca” je velika čast, zbog čega se iz učtivosti to ponudi najprije gostu, koji se po pravilu, uz sveopštu veselost-obruka, i to ne, možda, što gost nema snage ili vještine za takav posao, već najprije što i nehotice pomisli na turske glave, koje je taj handžar odrubio, pa i nehotično traži tragove krvi na njegovoj oštrici, koji kadikad i ne fale, i ako ne moraju biti od čovječije krvi, već češće od krvi posljednjeg isječenog pečenog ovna. 

            Na vrhu visokog Lovćena, odakle je divan pogled i na more i na kopno, nalazi se grobnica-mauzolej vladike Petra II, junaka-pjesnika, kako ga njegov narod naziva. Cijelo društvo je odatle uživalo u nesravnjeno lijepom vidokrugu i na zemlju i na more, iz koga se pojavljivahu, ozareni zlatno-zelenom svjetlošću od sunca, koje se klonilo zapadu, kao iz kakvog džinovskog ogledala, dva najjužnija dalmatinska ostrva kao dvije ogromne morske lađe. To je Mljet sa Lastovom.“

 Ovo je jedan lijepi dnevnički zapis o Lovćenu iz druge polovine XVIII vijeka.

 

                              JEGOR KOVALJEVSKI O LOVĆENU

 

            Ruski diplomata Jakov Ozercki, poslije posjete Crnoj Gori 1837. godine, preporučiće da Rusija ovamo pošalje stručnjaka radi ispitivanja rudnog blaga (Da li u rijeci Zlatici ima zlata). 

            Sljedeće, 1838. godine prvi put dolazi Jegor Petrovič Kovaljevski, tada rudarski kapetan, kasniji diplomata od karijere koji će više puta boraviti u Crnoj Gori, o čemu će objaviti opširnija razmatranja. Njegovo djelo koje se odnosi na Crnu Goru je poslije njegove smrti objavljeno u Rusiji  1872. “Черногория и славянские земли”, a kod nas je tu knjigu prevela i objavila izdavačka kuća CID iz Podgorice. Donosimo dva opisa Lovćena Jegora Kovaljevskog kako su objavljena u ,,Zapisima.” Prvi, Kovaljevski bilježi pri opisu susreta sa Petrom II Petrovićem Njegošem, dok je drugi iz vremena poslije Njegoševe smrti. 

                                                          Ruski diplomata Jegor Kovaljevski

                                                              I 

            Kroz jedan sat Kotor se već vidio u podnožju, kao lastino gnijezdo, prilijepljeno uz stijenu, a Lovćen je prijeteći stajao nada mnom, bliješteći svojim sniježnim vrhom. Tada još nije bilo puta, koji su prokrčili Austrijanci do polovine gornje grede, do svoje granice; tada se nije moglo ni pomisliti da se jašući ide po gomilama kamenja i strminama; samo je od Njeguša bilo moguće jahati, svako ko nije bio Crnogorac uspinjao se uz goru veoma mučno pa čak ako je imao i tuđu pomoć. Pa, ipak, uvjeren sam, da svaki onaj, koji je imao prilike da se popne na vrh te gore i pogleda za sobom, zaboravljao je i strašan umor i česte povrede i zastajao je kao ukopan, ushićen pred veličinom prizora koji se pomaljao pred njim. Koliko puta mi se događalo da vidim tu sliku u razmim vremenima godine i dana i u raznom raspoloženju duha; nikada nijesam mogao ostati ravnodušan, nalazio sam sve više i više ljepote, što sam se više zagledao u nju; u podnožju zaliv Bokokotorski, okružen gradovima kao igračkama, obavijen jarkim zelenilom limunovih šuma, ili zakrčen divljim stijenama, dalje ravna, jasnalazurna glatkost Jadranskog mora i na kraju u daljini lako, jedva primjetno crvenkasto obilježje italijanske obale, sve to izgledalo je mekano, nježno, fino. 

            ,,Boga mi lijepo” ponavljali su Crnogorci, kao odgovarajući na moje nijemo posmatranje, i iza koga se razleže strašni tresak puščane paljbe koja je nekako suho, isprekidano odjekivala među stijenama ,,Poštedite bar kuršume” uzviknem ja, zaglušen njihovim zvijukom-sjutra će vam biti potrebiti.” Iako me rano digla sa postelje Mirijana, tek sam u sedam sati ujutro izašao iz Kotora. Ponegdje pješke, ponegdje jašući konja, koji mi je bio poslat u susret, ja sam u dva sata stigao na Cetinje. Sve je polje bilo ispunjeno Crnogorcima. Vladika me sa nestrpljenjem očekivao.... 

                                                                 II 

            Uspeli smo se na Lovćen. Glasni govor i neprekidni puščani pucnji zamukoše. Svi se okrenusmo put Cetinjskog manastira, koji ležaše pred nama duboko u dolini i prekrstismo se.... Tako je bilo i ranije prije petnaest godina! Zašto me ona ista osjećanja nijesu uzbuđivala,vrzle se iste misli u mojoj glavi i srce onako kucalo? A Crne Gora, ona ista ležala je preda mnom kao u času gnjeva zanijemjelo uznemireno more; samo je njen izgled bio ovoga puta naročito surov, prijeteći; zavijena snijegom bila je nijema, kao da je smrt prešla preko nje i prekrila je svojim plaštom. Vrh Lovćena uzdizao se mračan, nepristupačan nad ovom masom razbijenih, razbacanih, nabacanih u neredu jedne na drugu, gora. I samo Skadarsko jezero, tako živopisno, tako ljubazno smijući se ranije između zelenih obala i cvjetnih ostrva, sada se ocrtavalo na horizontu kao hladna oštrica sablje, uperene prema Crnoj Gori. U daljini odvijala se iz bregova snijega jedna crna mrlja, slična gnijezdu vrane na goloj litici - to je Žabljak. Je li ovo Crna Gora, koju sam ranije vidio! A međutim koliko divlje ljepote, koliko veličanstvenosti u ovom naglom prelazu od cvjetajućeg zelenog primorja, od atmosfere zasićene mirisom, od huke i života, ka ovoj mračnoj prirodi, ovoj nepokorenosti, tišini, surovosti, gromu... Zašto ova slika pritiska moju dušu? Zašto umorno tijelo traži mira? Bivalo je prije da se penjemo na Lovćen pješke po kamenu i klisurama na kojima je samo vrijeme i opanak Crnogorca ostavio traga - pa ništa! Bučno i veselo išli smo naprijed, a sada jašemo po odličnom putu, koji su izradili Austrijanci do svoje nove granice, a poslije po vrlo dobrom krečniku koji je prokrčio pokojni vladika. Što je uzrok ovakvom duhovnom raspoloženju? Ko se u stvari toliko izmijenio - Crna Gora ili ja? 

            Lovćene, Lovćene! Davno li si mi blistao tako ljubazno svojim sniježnim vrhom, koji se diže iz žarkog zelenila! Nijesam li te davno nazivao svojom zvijezdom vodiljom, pridavao ti najnježnije epitete i njihao te u svojoj mašti. A sada? Sada je sa tobom vezana za mene jedna misao, tužna misao  o onome koji je još izranije spremio sebi grobnicu na tvom nepristupačnom vrhu. O, kako visoko, kako se gordo ustremljuje ka nebu taj vrh, tako se tamo spremila i njegova velika duša željna slobode i prostranstva. Sada sam prije svega tražio pogledom malu crkvicu, koja se jedva mogla zazreti od sniježnih nameta i koja je bila opredijeljena da čuva prah njenog sazdatelja - vladike.