Sudbina Crne Gore se uvijek krojila i lomila na Cetinje (ili preko njega, ili rukom cetinjskog čeljadeta), svi su nam tamo stolovali i vladali Crnom Gorom, i svi stanovnici Cetinja su nedvosmisleno Crnogorci, nadam se da to govori dosta.

Sudbina je htjela da budemo vinovnici jednog dijela istorije o kome će neke generacije pričati nekad, i neka je! Pripada nas, Cetinje i Lovćen nikad nisu trpjeli okove i strane veliko teritorijalne ambicije, na Cetinje se uvijek išlo uzdignute glave i s ponosom, a za tešku riječ se glava i gubila...

Na Dan nezavisnosti 21. maja se spremao veliki spektakl, koji je trebalo da bude krunisan velikom zastavom Crne Gore i vatrometom uz pjesmu sinova i kćeri ove gorde, ponosite i kršne zemlje. Velike kolone su i ukazivale na dan/noć za pamćenje, sve je išlo po po planu i kako treba, onda se u jednom trenutku sudbina vratila na Cetinje i zastava je pukla po šavu i naizgled je bilo gotovo.

Ali, ovo je Crna Gora i to je Cetinje, đe su naše zlatne Crnogorke brže bolje sa mašinama, sa iglom i koncem došle da saniraju naš ponos (to samo kod nas ima, đe je zastava vrijedna svega), a Marko Milačić pokušao da pokupi malo više od svojih 2 odsto koje ima (mada njegov ekvivalent je uvijek velika nula) i napiše kako smo tako prošli i 30 avgusta, misleći na Crnogorce. Čega se pametan stidi, time se budala ponosi (još mi je milije što mu je Draginja stavila korpu prije neki dan da ne laje).

Zastavu su brzo zakrpili i pokušano je da se vine u visine u 18 sati, međutim to je bilo nemoguće, čudna situacija i neki gorak ukus, ali odložilo se za 21 sat da se proba ponovo. Kroz grad se orila pjesma, mahalo se zastavama i onako jedna praznična atmosfera kakvu Cetinje i Crna Gora na taj dan zaslužuju.

Dođe i 21 sat, vjetra nije bilo, kranovi su se počeli namještati, a mi zastavu postavljati, uz zebnju a i veliku nadu. Sve je bilo spremno, momenat istine, misli usmjerene ka nebu i molitve Svetom Petru Cetinjskom da bude uz nas. Kranovi su polako počeli da dižu našu ljepoticu, a ona onako jaka da napokon sarađuje sa njima (opet crnogorska sudbina je odigrala svoju ulogu, zastava može da se okrnji, ali će na kraju uvijek da se vine u visine), i da se diže.

Onda smo shvatili svi da je to to, da ćemo je dići i pjesma je počela da se ori, vatromet da se pali, sve se zadimilo, a naša ljepotica je stajala ponosno i visoko (mada je nebo za nju malo). Srce je htjelo da pukne od sreće, oči su počele da se pune suza, a ona je stajala onako prelijepa i moćna, dala nam noć za pamćenje kakvu ova zemlja i zaslužuje da ima.

Drago mi je što sam jedan od mnogih dostojnih da napiše jednu od naljepših stranica naše istorije. Te "muke" sa zastavom sublimiraju DNK i crnogorske istorijske muke, a kasnije i radost.

E to je Marko Milačiću Crna Gora na koju ćeš morati da se navikneš! Svakako da si srećom politički marginalac, ti i mnogi drugi, ali odgovor si morao dobiti. Pored Draginje, dobio si ga i sa Cetinja.. Nek je vječna!