Piše: Goran Sekulović

Crna Gora počinje da sve više liči na svoj zlosretnji region po pitanju povampirenja fašističkih ideologija. U Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, kolo vode četništvo i ustaštvo. Najkarakterističnija je svakako Bosna. Kako reče jedan tamošnji aktivista građanske SDP, Bosna je bukvalno okupirana fašizmom! Već godinama – kao i opet ovih dana – u Višegradu se vrši, gotovo masovno, postrojavanje sa svom odgovarajućom ikonografijom pripadnika četničkog Ravnogorskog pokreta. Jedna od rijetkih prognanih bošnjakinja i antiratna aktivistica koja se vratila u rodni Višegrad, kaže da je strašno vidjeti da su zločinci i dalje na slobodi i ponovo poslije trideset godina gledati iste slike – kao da se ništa nije izmijenilo. A i nije! U Hrvatskoj je nedavno čak i predsjednik Republike na komemoraciji u Jasenovcu selektivno govorio o njegovim žrtvama, praveći razliku među njima!?

Veliki je broj zajedničkih ‘’vrijednosti’’ između aktuelnih fašistoidnih pojava i tendencija u regionu i u našoj zemlji. Prije svega, u zemljama regiona nema zakona o zabrani negiranja zločina i genocida. Prije nekoliko dana, poslanici vladajuće većine u Skupštini Crne Gore su čak odbili i da uvrste u dnevni red Zakon o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola. Bez obzira na sve slabosti i propuste stare vlasti, čiji je dijapazon zaista bogat i raznolik!, treba istinito i pošteno reći da za njenog ‘’zemana’’ fašistoidne pojave ne samo da nijesu bile toliko vidljive, već ih zapravo suštinski i nije bilo – nije im bilo dato ‘’zeleno svjetlo’’ za pojavljivanje i djelovanje. Uostalom, Skupština Crne Gore u kojoj je DPS imao većinu osudila je masovni zločin u Srebrenici počinjen 1995. godine i prva u regionu prihvatila odgovarajuću rezoluciju Evropskog parlamenta.

Tek od 30. avgusta prošle godine kritički diskurs u Crnoj Gori prema nacionalističkim i fašistoidnim pojavama namah je nestao – relativizovao, izlinjao, ispario! Počelo je i nastavilo se sa neprimjerenim i šovinističkim grafitima i ispadima prema pripadnicima nacionalnih manjina i zlokobnim prijetnjama  da im se može desiti i u Crnoj Gori Srebrenica! I u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – u Srbiji se već ranije i zvanično politički izjednačio      ‘’antifašistički’’ četnički i antifašistički  partizanski doprinos pobjedi u Drugom svjetskom ratu – tog  kritičkog diskursa poodavno nema. U Republici Srpskoj se ide do samog kraja pa se imena ulica i trgova daju osvjedočenim fašistima i ratnim zločincima i iz Drugog svjetskog i rata devedesetih. U Bosni i Hercegovini vodeće nacionalne stranke ne dozvoljavaju – baš kao ni nova vlast u Crnoj Gori! – da se izglasa zakon kojim bi se sankcionisao i zabranio rad fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotreba njihovih simbola i ikonografija. Glasovima Dodikovog SNSD i Čovićevog HDZ odbijena je inicijativa o zabrani glorifikacije zločinaca Ante Pavelića i Draže Mihailovića, pa su Pavelić i Mihailović dobrodošli u javni prostor Republike Srpske i hrvatskih kantona u Federaciji BiH.

I kao što Milorad Dodik i stranka SNSD, iako su im usta puna tobožnje, samo verbalne i svakako neiskrene brige za Srbe, pomoću HDZ Anta Čovića, nijesu podržali deklaraciju o ustavnoj ravnopravnosti Srba i ćirilice u Federaciji BiH, proizvodeći tamošnje Srbe u nepostojeći narod i ljude niže vrijednosti, tako i nova vlast u Crnoj Gori, od kojih ne mali dio ima i zavidan kontinuitet u velikosrpskom nacionalizmu, šovinizmu i klerofašizmu, čak i Njegoša – tvrdnjom da je bio ‘’antiislamski’’ orijentisan, iako je zapravo bio protiv turske okupacije koja je instrumentalizovala islamsku vjeru – prikazuju kao genocidnog, velikosrpskog i četničkog pjesnika, rame uz rame sa Dražom Mihailovićem, pa samim tim i sa – Antem Pavelićem!?

A aktuelni vrh ove klerofašističke piramide je, bar što se tiče Crne Gore, svakako izjava i suštinska poruka ministra pravde i manjinskih prava! Vladimira Leposavića da zapravo genocida u Srebrenici i – nije bilo!? A iza njega, znamo, stoje velikosrpski nacionalisti, šovinisti, klerofašisti i imperijalni asimilatori u parlamentarnoj većini – dakle, svi oni koji koji su naravno izabrali i još uvijek podržavaju i njega i cijelu tzv. ”ekspertsku” vladu – ili kako oni vole da kažu: čitav narod, jer vele da tako, kao Leposavić, misle svi, odnosno sva javnost!?

Oni, iako rođenjem i etnički pripadaju crnogorskom narodu, očito je da ne poznaju dovoljno sopstvenu istoriju i njene najveličanstvenije domete i uzlete. Crnogorci nijesu nikada istrebljivali drugi narod ili drugu vjeru, đecu, stare, iznemogle i žene. Fašističke četničke snage koje su postojale u crnogorskom narodu i koje su to radile, govore naravno prije svega i najviše o onima iz njihovog vođstva koji su okaljali ne samo svoj ljudski i svečovječanski obraz, već su se svojim nečovječnim i antičojskim postupcima i ‘’autogolovima’’ u suštini izuzeli iz povjesnice slobodarskog crnogorskog bića. I zapravo, ne treba niko drugi, neko sa strane, sa dekretima i proklamacijama, rezolucijama i tiradama, normativno to da zaključi i tako definiše. Ne. Sa stanovišta onog što čini srž crnogorstva, i što su tom našem etničkom, etičkom i istorijskom biću priznali najveći umovi svjetske istorije i civilizacije u razlčitim istorijskim prilikama, a to je svakako i dakako moralna, etička supstanca njegova – svi ti naši, crnogorski, zločinci i fašisti su jasno i glasno!, krajnje očevidno i dokazano, dakle, izuzeli sami sebe iz normalnog, ljudskog, čovječnog, civilizacijskog, uljuđenog crnogorskog nacionalnog, građanskog i životnog toka, iz njenog svakog budućeg daljnjeg postojanja, ispoljavanja i afirmisanja. Jer, ubijati ženu, djecu, stare, nemoćne, samo zato što pripadaju drugoj vjeri, drugom nacionu, drugom bogu, nikada nijesu radili Crnogorci, niti im je to i priličilo i pripadalo! Već sam u nekom nastavku u ovoj kolumni citirao Milovana Đilasa koji je na ovu temu izrekao suštinske stvari. I bastalo mu je to, jer je na kraju krajeva, ili na početku svega, tj. njegove raritetne i za svako poštovanje lične i stvaralačke odiseje, bio posvećenik i baštinik, strasni i predani tragalac za istinom, slobodom i pravdom.

Naime, govoreći o istrazi poturica Milovan Đilas piše: ”Istrage kao pokolja – kao genocida, nije bilo. Za tu tvrdnju ima brojnih dokaza, a nijedan koji bi je opovrgavao, sem docnijih, savremenih, genocidnih, ideoloških pridavanja i Crnogorcima i  Njegošu. Ni u predanju ni u moralu crnogorskom nema tragova o ubijanju žena i djece, tj. o istraživanju druge vjere ili naroda kao takvih.’’

Sam je Njegoš svojim iskrenim i idealnim, pokazalo se nažalost i utopijskim, jugoslovenstvom bio među prvima koji je srcem i dušom, ali i razumom i vizijom shvatio što znači bratsvo, solidarnost, jedinstvo i sloga za ostvarenje velikog istorijskog sna o slobodi svih naroda na južnoslovenskom i zapadnobalkanskom tlu. I njegovo djelo je dokaz da je različitih političkih vidova bratstva-jedinstva postojalo i prije komunističke vlasti, ali je i tačno da je to bila pozitivna i moćna barijera jednog vremena svim fašistoidnim i nacionalističkim snagama. No, nije dovoljno bratstvo-jedinstvo koje je bilo opterećeno ideologijom i pošto-poto vještačkom simetrijom i proporcionalnošću koja je nacionalizam tražila u svim nacijama, a često i tamo đe ga nije bilo. To je bila glavna slabost i crnogorskih komunista, ali i njihovih nastavljača u DPS-u sve do danas. Treba se zaputiti u milenijumske slobodarske lagume etničkog, nacionalnog i istorijskog crnogorstva 

Ostaje bit i bratstva-jedinstva i ukupnog antifašizma kao sredstva borbe za pobjedu građanskog, uljuđenog, civilizacijskog i demokratskog života u Crnoj Gori, ali slobodarstvo i čojstvo, viteštvo i poštovanje sebe i drugoga u crnogorskoj povjesnici je još starije i autentičnije, te se neizostavno moramo ovim pravim i istinskim vrijednostima okrenuti i naći im odgovarajuće moćno i dalekosežno emancipatorsko i kosmpolitsko mjesto u našoj prosvjeti, nauci, kulturi, medijima i javnosti.

Neko će reći da je za ovo kasno, da je trebalo mnogo decenija ranije od vrtića do univerziteta, u javnosti, u kulturnom i naučnom  djelovanju, insistirati na svim ovim i mnogim drugim činjenicama i odgovarajućom obrazovnom, kulturnom, naučnom i medijskom politikom i praksom, uticati na izgrađivanje i ispoljavanje ovakvih i sličnih pravih vrijednosti u društvu. Ne, nikad nije kasno da se digne glas razuma, poštovanja sebe i drugoga, poštovanja ljudskosti, morala i čojstva. Jer, zapitajmo se: kakva je alternativa ovom nužnom i mukotrpnom poslu?! Zar ćemo dozvoliti fašizam u bilo kojem vidu?! Ako ovo ne shvatimo, odričemo se sebe samih, svoje savjesti, svojih života, svega onoga što generacijama i vjekovima čini ovaj prostor i ove ljude prepoznatljivim i onim što jesu među narodima i zemljama u svijetu. Da, tačno je, kasnilo se, ali ne i konačno zakasnilo! Jer u suprotnom, ako bi rekli da je danas već kasno za to, mi bi se predali i prepustili hordama varvara i dželata, koji su ne samo na našim spoljnjim granicama i kapijama, već koji su i od unutar nas samih među nama! I samo upornim i istinitim kazivanjima o onome ka čemu su se uputili i čime su se već nažalost dobrano zadojili, možemo se nadati da će iskonski crnogorski etički duh čojstva i moderni plemeniti urbanitet dijaloga i poštovanja različitosti imati na njih blagotvorno djejstvo i preobratiti ih u iskrene, angažovane i krajnje posvećene – po svaku cijenu nepovlađivanjem i nedodvoravanjem šovinizmu i svakom fašizmu (dakle, čak i do žrtvovanja karijera i materijalnih benefita) – demokratske sukonstituente i poštovane i ravnopravne učesnike crnogorskog državnog, političkog, kulturnog i javnog prostora. Da što bude manje samoizuzetih iz povjesnice slobodarskog crnogorskog bića, ruku markomiljanovskog dobročinstva – koje po mudrom vojvodi  čak i zločinca zna, može i hoće da preobrati! – uvijek je potrebno pružiti.