GATALICA, Goran (Virovitica, 1982.), Zagreb

Diplomirao je fiziku i kemiju na Prirodoslovno-matematičkom  fakultetu  u  Zagrebu  nakon čega upisuje doktorski studij.  Poeziju na štokavskom i kajkavskom  jeziku te haiku objavljuje u domaćoj i inozemnoj književnoj periodici, zbornicima i antologijama. Dobitnik je brojnih književnih nagrada među kojima su najistaknutije: Slavić, Dubravko Horvatić, Kvirin, Dragutin Tadijanović, plaketa Bjelovarsko-bilogorske županije  Tihomir Trnski, Basho  za najbolji haiku u Japanu i Katarina Patačić. Objavio  je do sada  tri zbirke poezije: Krucijalni test (2014.), Kozmolom (2016.) i Odsečeni od svetla (2018.). Član  je Društva  hrvatskih  književnika, Matice hrvatske  i  pjesničke tribine Jutro poezije.

Poema o strunama ljudske duše

Poganski bezdan prolijeva nam suze

u mučnoj tišini.

Izgubismo kompas sred oluje

u kojoj mahnito nestaju suosjećanja.

Pastir nebeski ostade bez svoga stada.

Nahrupili su olovni oblaci

nesagledivi.

Grijesima svojim zlostavljamo

duše supatnika.

Jalova grmljavina plodi nemire.

Strahovi bačeni u brlog

gladnih nemani

odvraćaju nam pažnju

od mistične noći.

Proročka krv bje kalup

za prosvjetljenu dušu.

Poznati su srsi patnje

koja nas uvijek iznova

stjera u kut.

Progoni nas pomisao

da ljubimo svaku

Gospodinovu ranu

kojom on proljetnim suncem

ljubi ugođene strune naše duše.

Bogohulnici prezreše

svetost bijele halje

svojim imenima.

Preko krvavih rana

svijet se pokorava zabludama.

Moćnici se izdaju za bogove.

Imela se užilila na visokim

granama.

Dušmanski bič ranjava svijet

da bi sažgao ljubav

koja nas uzdiže iznad prizemnosti.

Strune ljudske duše molitvom

se oslobađaju privida.

Preko mosta galilejskoga

Trajanje i nestajanje

svetog Križa iz bjelokosti

na siromašnom cvijetu Afrike.

Sva judejska zemlja

propovjeda pod nogama istinu.

Dostojni bit ćemo Krista

kad gledajuć goluba iz vode

odbacimo uzimanje:

Galilejsko more i Evanđelje.

Trebamo ispovijedati ravnodušnosti

koje paraju mreže Nazarećanima.

Farizejske sljedbe

rastaču se novim svijetom

nemisli u sumracima.

Trebamo postiti da bi pričali o sebi,

trebamo napuštene i neviđene,

taj silan svijet Afrike...

među svima

gladuje ta ljubav!

Uziđimo preko daljina,

preko mosta galilejskoga.

 Kužna samoća

Kužna je samoća.

Smračilo se…

Samo da mogu žeravice

u njenom tijelu razgorjeti.

Bojim se zaborava i himbe,

da me ne zatrpaju pješčane dine

i da se ne probudim

sam na kraju svijeta.

Želim ovo malo preostalog vremena

za nas dvoje.

Želim da na meridijanima

ljudi slave vapaj Zemlje hladne

koju smo mi svojim htijenjem

učinili boljom i ljepšom.

Svaka svetinja može nadvisiti

zvijezde.

Svaki dodir može plamtjeti

i zato ja ne želim živjeti

u tijelu mraka.

Želim da himna njenog bivanja

postane dio mene

i da me ona sred oluje

grije i uspravlja.

Ne želim da me kužna samoća

slomi.

Želim zvečati 

u kolopletima njena dodira,

da ne postanem nečovjek

i da me ne obuzme

mahnita ispraznost samoće.

Osvrt na zvijezde

Nebu priliči blistati smjernim suzama. Suzama priliči zauzdavati zvijezde. Uspavane zvijezde su zaogrnute suzama iz najbližih zviježđa. Šahovskim potezima suze poput Kasparova smjenjuju zvijezde. Izvrnuti suze znači poraziti zvijezde. Crna rupa na horizontu događaja uspavljuje suze. Zvijezde prodiru u pore bića solarnim konstantama suza sadržanih u jecaju putnika u malenome času. Velika seoba zvijezda iskušava patničke suze. Tvrdokorne zvijezde ne mekšaju iluzije u dinastijama suza. Osuđene zvijezde suzbile su sumrakom suze. Svrnute zvijezde čuvaju tajnu isplakanih suza, a suze svojim elipsastim sjenama požuruju zvijezde.

Djevojčica sa zelenim dokoljenicama

                                                         Greti Thunberg

Ti želiš da trešnjin cvijet propupa u svojoj mirnoći i da ljeto ne postane zima. Zemlja je iscrpljena i umorna, a nebeska sila krpa rupe novim tajfunima. Mora se prelijevaju preko rubova tektonskih ploča. Ledenjaci titraju na mrvicama bjeline horizonta. Šume gore bez imena u kaotičnom slijedu vjetra. Tvrdoglave vatrene stihije urlaju u šumskim oazama. Iz morskih laguna nestaju riblje vrste u kozmički beskraj i postaju zauvijek zgasnute zvijezde. Uvijek nosiš zelene dokoljenice da očuvaš misao na proljeće, šumu i mladost.