Piše: Jadranka Selhanović

„ Partizanska borba je jedino pravedno narodno oslobođenje“, „Osuditi na smrt svakog onog koji je i za najmanju sitnicu okoristio neprijatelja“ - ovako je pisao Vuk Bećković krajem 1941. godine.  I ovo nije izmislila UDB-a.

Rad na  Zborniku dokumenta Okružni komitet KPJ Kolašin u NOR-u 1941-1945 godine, obavezuje na intezivnije druženje sa dokumentima. Iščitavanje na hiljade pisanih istorijskih izvora vezanih za naslov pomenutog Zbornika, doveo je do susreta sa dokumentom neobične sadržine. Neobičnost ili iznenađenje? Prije bih rekla ovo drugo.  

Dokument o kome je riječ nastao je posljednjih dana 1941. godine. U vrijeme u kome se ustanička, trinaestojulska Crna Gora, nakon sprovedenih represalija nad njenim stanovništvom, ponovo diže na otpor fašističkom okupatoru.

U vrijeme u kome se četnički pokret otvoreno stavlja na stranu okupatora.

Malo je poznato da je upravo u tom vremenskom periodu, budući komandant Rovačkog četničkog bataljona, Vuk Bećković, otac poznatog srpskog pjesnika Matije Bećkovića, razmišljao potpuno drugačije. Naime, stariji Bećkovič 16. decembra 1941. godine, uputio je pismo Štabu Komskog narodno-oslobodilačkog odreda u kome, između ostalog, ističe da je  u saznanju da neka četnička banda puca na partizane, čija je borba, kako navodi, jedino pravedno narodno oslobođenje, da treba oformiti sud koji će osuditi na smrt svakog onog koji sarađuje sa neprijateljem. Pismo završava tvrdnjom da će navedeno dokazati djelom  zaklinjući se  čašću, obrazom i životom.

No, kako dokumenta svjedoče, ovu zakletvu nije održao. Opredijelio se za četnički pokret u kome je aktivno sudjelovao tokom čitavog rata  i sarađivao sa okupatorom.

I uvijek kad se nađete pred ovakvim ili sličnim dokumentom ne može vas zaobići razmišljanje „što bi bilo da je bilo“. Ustvari, počnete sebi da postavljate pitanje: da je Vuk Bećković, ostao vjeran zakletvi ispisanoj u jednom pismu decembra 1941. godine,  da li bi njegov sin Matija bio drugačiji, makar u poimanju svoje(?) Crne Gore i antifašizma?

Štabu Komskog Narodno-oslobodilačkog odreda

Prema vašem naređenju od 14. XII 1941. godine, stavljam do znanja štabu da bih došao u štab na rečeni rok, ali sam spriječen bolešću. Zbog nekog letka i lažnih vijesti o meni izjavljujem sledeće:

Ja nemam nikakave veze sa tim letkom, i kad sam čuo za njega on mi je dao povoda da raskinem sa svima onim koji hoće takvim podvalama da se služe.

Sad vidim jasno ko su ti ljudi koji pokušavaju da se iza tuđih leđa kriju, potpis na njemu je sigurno uzet od organizacionih, da je to tačno može dokazati moja profesija, da se sa politikom nijesam bavio to mogu potvrditi oni svi koji su ikada u dodir samnom došli.

Bio sam na jedan zbor 14.ov. mjeseca gdje sam tačno javno od ljudi koji su prisustvovali zboru zahtijevao da se bataljon rovački organizuje jedino protiv neprijatelja i da ne može pa čak i ne smije da omete ni jednu organizaciju koja se bori protiv neprijatelja i da je dužnost svakog vojnika u bataljonu da prikuplja podatke jedino i isključivo o neprijatelju, pored toga zahijevao sam da se obrazuje sud koji će suditi na smrt svakog onog ko bi i za najmanju sitnicu okoristio neprijatelja, ni jednu riječ nijesam upotrebio ni izraz protiv partizana nego sam zahtijevao najužu saradnju sa svim partizanskim odredima, ovo sam tražio iz razloga što su mi govorili da postoje pošteni četnici koji se bore isključivo protiv okupatora.

Čuo sam da je ta banda počela da puca protiv partizana i hvata njihove kurire, a da se svi kriju iza mojih leđa to kao ispravan i ničim neobrljan građanin nijesam i ne bih mogao dozvoliti ma kome, pogotovo onima koji idu na štetu organizacija koje zalažu svoje živote protiv neprijatelja.

Kako se iz svega gornjeg vidi, držao sam kao ispravni građanin jedino i isključivo javne skupove i svakom stvljao do znanja da se skupovi održavaju isključivo za organizaciju borbe protiv neprijatelja.

Napominjem da je svaka druga priča, došaptavanje ili širenje kakvih letaka protiv mene očigledna laž i izmišljotina ljudi koji žele sebe predstaviti kao prijatelje tome štabu, a kad od štaba odu onda se odreda služe takvim djelima ako ih takvih ima.

Smatrajući da je borba partizana-omladinaca pravedna i djelom sam dokazao ........... ne sjećam se datuma ali sjećam događaja da sam ja, u svojstvu komandira............. na izvršenje akcije protiv neprijatelja pa ako je potrebno.... nabrojati  doimenovane ljude  koji su odlazili u .....  poslije ovog iskušenja donosim zaključak da je partizanska borba jedino pravedno narodno oslobođenje.

Za sve gore iznešeno ne samo što dokazujem riječju nego ću dokazati i djelom zašto svojom čašću, obrazom i životom jamčim.

16-XII- 1941. god. Velje  Duboko