U fokusu

Popović: Novo svetosavlje i Crna Gora

Maj 02, 2021 2 Komentara

(15 riječi)

Nužno je mijenjati taktiku i metode borbe, jer, kao mnogo puta u povijesti ulazimo u neravnopravnu utakmicu, s barem desetostruko brojnijim i moćnijim neprijateljem. Istina, u jednom drugačijem, hibridnom ratu, i to sa svojim najbližim rođacima, s kojima imamo iste pretke i potpuno oprečne poglede na sadašnjost i planove za budućnost

Svi srpski nacionalisti: monarhisti, republikanci, rusofili, evrofili, klerikalci i sekularisti, Crnu Goru i Crnogorce smatraju dijelom integralnog “srpskog sveta”. Srpski nacionalizam, do pada komunizma, temeljio se na sekularnim, natkonfesijskim premisama, “Srbi svi i svuda“, odnosno “Srbi pravoslavne, katoličke i muhamedanske vere”.

Ovakav pristup bio je veoma podsticajan za srpsku nacionalnu ideju, pa su mnogi značajni inovjerni pisci, naučnici, umjetnici, politički poslenici, poput Josifa Pančića, Matije Bana, braće Ribnikar, Iva Andrića, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Steva Žigona, Bojana Stupice… postali dio srpske nacionalne kulture. Nakon pada komunističke ateističke ideologije, srpski nacionalni ideolozi kao i hrvatski i bošnjački stavili su znak jednakosti između konfesije i nacije.

Potrebno bi bilo dosta prostora da se objasni ideološka retardacija srpskog nacionalizma nakon Slobodana Miloševića, kad svetosavlje, kao specifični, sektaški oblik hrišćanstva, koji Svetog Savu, feudalca, kasnijeg monaha, prosvjetitelja, državnika, stavlja u ravan Isusa Hrista, postaje glavni pokretač srpskog nacionalizma. Svetosavlje srpskom nacionalizmu daje emocionalnu i iracionalnu dubinu, i ova vrsta anahronog provincijskog mesijanstva „svetosavski čovjek je bogočovjek, evropski čovjek je čovjekobog” – nepresušni je agens za neprestalne konflikte, opasna lutanja, megalomaniju i agresivnost, te osjećaj usamljenosti i izopštenosti srpske nacije. Pred ogoljenom agresijom svetosavskog nacionalizma Crna Gora je poklekla 30. avgusta 2020., jer je predugo vladanje jedne stranke uz pomenute deficite u izgradnji institucija i koherentne nacionalne politike ubrzalo proces truljenja vlasti.

No, kad je već indipendistički blok morao izgubiti izbore od velikosrpskih nacionalista, bolje je što se to dogodilo 2020, nego, recimo, 2023. (Duga propadanja uvijek umnožavaju svakovrsnu trulež, a neki porazi mogu probuditi zapretanu energiju). Uz to, bolje je što su indipendiste srušili klerikalci nego neki moderniji, manje fanatizovanj srpski nacionalisti, koji bi uvjerljivije manipulisali i bili prijemčiviji Briselu i Vašingtonu. Ergo, svetosavski fanatizam, mržnja prema sekularizmu i crnogorskoj naciji tjera Vladu na čijem je čelu Amfilohijev pojac Z. Krivokapić, na brze, radikalne odluke poništavanja svih ideološko-političkih paradigmi na kojima je nominalno stvorena nezavisna Crna Gora 2006. godine.

Kombinacija fanatizma, neiskustva i šarlatanstva aktuelne vlasti polako dopire i do briselske birokratije: njihov klerikalni habitus trajno bi ih limitirao, i da duhovni guru crnogorskih svetosavaca, mitropolit Amfilohije, nije umro nedugo nakon pobjede velikosrpske koalicije. Jer, u hrišćanskom svijetu, crkve su se u svjetovnim poslovima slabo snalazile i u srednjem vijeku specifični dvovjekovni crnogorski vladikat, u kojemu su jereji bili nosioci progresa i borbe protiv ropstva i praznovjerja je sui generis kamoli da u doba digitalne civilizacije, tzv. postmoderne epohe, upravljaju ekonomskim i političkim procesima.

Kaluđeri i popovi žive u svom svijetu laži i obmana koji se u moralnom smislu mnogo ne razlikuje od miljea laičkih političara, ali njihova

iskustva su kastinska, ograničena na jedan zatvoreni svijet koji je u suštini jalov, nekreativan, zakrabuljen teološkim frazama, bez iskustvau raznim domenimakoji presudno oblikuju moderno drušvo. Tako predsjednik “apostolske Vlade”, premda univerzitetski profesor, papagajski ponavlja bapske praznovjerice njegovog duhovnogoca, da “ko god je krenuo na crkvu loše je prošao”, kao da nije čuo za Francusku revoluciju, koja se dogodila prije više od dva stoljeća. Ipak, uticaj SPC-a, glavnog ideološkog patrona sadašnje vlasti svoj zenit je dostigao 2020. godine, i on će padati zakonomjerno s protokom vremena, jer vlast koju su inaugurisali manje je sposobna od prethodnog režima, a ima sve njegove mane. Uz to, izgubili su “vrhovnog ajatolaha” jedinog neprijatelja crnogorske nacije s liderskom harizmom koji je maestralno manipulisao narodskim praznovjerjem, pa će se lakovjerni puk brzo uvjeriti da su iza narativa “spašavanja svetinja” bile skrivene samo niske pobude, šovinizma, vlastoljublja i pohlepe.

Novi pokret otpora

Koliko će trajati aktuelna vlast teško je prosuditi, ali indipendističke snage moraju se pripremati za dugu borbu, u svim, pa i najtežim uslovima sistemskog šikaniranja i progona. Nužno je mijenjati taktiku i metode borbe, jer, kao mnogo puta u povijesti ulazimo u neravnopravnu utakmicu, s barem desetostruko brojnijim i moćnijim neprijateljem. Istina, u jednom drugačijem, hibridnom ratu, i to sa svojim najbližim rođacima, s kojima imamo iste pretke i potpuno oprečne poglede na sadašnjost i planove za budućnost. Stoga crnogorska nacionalna ideologija treba biti odlučna i fleksibilna, oslonjena na najbolje vrijednosti naše tradicije, lišene plemenštine i etničke uskogrudosti: jer samo superiornom inteligencijom, tačnim procjenama, intelektualnom odvažnošću i solidarnošću, možemo održati i unaprijediti samosvijest o nužnostiborbe da preživimo kao posebni entitet.

Uvjeren sam, barem iz dva razloga, da će se ideja crnogorske nacionalne slobode, građanskih i multikulturnih vrijednosti konačno trijumfovati, i da će ovo biti posljednja velika bitka za goli opstanak nacije i države. Prvo, velikosrpski nacionalizam će primorati indipendiste da se bore do kraja, jer oni ne priznaju kompromis s onima koji su slabi ili ih smatraju manje vrijednim. Drugo, u crnogorskom DNK postoji nevjerovatno iskustvo preživljavanja u nemogućim okolnostima. U toj memoriji situirana su najstrašnija mjesta pamćenja crnogorskih Termopila, gladi i smrti, i nepokolebljive volje snažnih i smjelih duhova ovog neobičnog podneblja.

Instinkt za preživljavanje čeličen u svakodnevnim smrtnim opasnostima, nadgrađen originalnim crnogorskim stoicizmom agonalnim čojstvom, činio je Crnogorce neobično spretnim i inteligentnim pregaocima, koji su se lako prilagođavali novim okolnostima. Iz takvog iskustva iskovana je pouka: “Ništa mi đavo ne ponese kao za mrtvijem kukat i s nerazumnim leba jest”.

Zato u ovom času treba stvarati strukture pokreta otpora, primjerene novim okolnostima, koji će dati relevantne odgovore na unutrašnje i vanjske izazove. Svaka uskogrudost liderska, stranačka, insistiranje na traženju krivaca i ideološkom čistunstvu bila bi pogubna, jer opet se u krajnje neravnopravnim uslovima ako uzmemo u obzir odnos snaga indipendista protiv domaćih i beogradskih velikosrba koji imaju pomoć Moskve brani crnogorsko pravo na preživljavanje. Crnogorski pokret otpora, urbi et orbi, mora postaviti jasnu distinkciju između ideologa etničkih inženjeringa, njihovih voljnih i nevoljnih satelita, i s druge strane prodemokraskih snaga koji su sudbinski vezani za evroatlantske integracije.

(Ne)principijelno paktiranje

Nagovještaj lidera procrnogorskog bloka da bi se mogla praviti određena koalicija s Bečićevom i Abazovićevom strankom, u kojima navodno postoji proevropski potencijal nastavak je dosadašnjeg bezidejnog lutanja u unutrašnjoj politici. Jer, ove stranke su formirali, tačnije osmislili, centri izvan Crne Gore kao ispomoć Demokratskom frontu ne samo zbog toga da sruše Đukanovićevu vlast nego da potpuno promijene nacionalni i duhovno-kulturni habitus zemlje.

Forsiranje koalicije pod pritiskom zapadnih saveznika koji izdaleka teško razabiraju uzroke i posljedice aktuelne krize stranaka iz dva suprotstavljena bloka u koju bi subjekti iz (veliko)srpske alijanse unijeli ogromnu logistiku Srpske pravoslavne crkve, medije, univerzitete, akademije nauka, monopole u knjižarskom sektoru i ljetnjim festivalima, nastavila bi se dosadašnja destrukcija crnogorske nacije, samim tim i građanskog, multikulturnog karaktera društva i države.

Da su Demokrate i URA lažne građanske stranke proizvod srpskih i ruskih agentura, i produžena ruka SPC – i dio jedinstvene politike sa Demokratskim frontom pokazuje činjenica da su samo u četiri mjeseca razorili, institucionalno i ideološki, sve one vrijednosti na kojima je Crna Gora nominalno stvorena 2006. godine. Pravoslavne bogomolje stavili su pod okrilje Beograda, a na čelo Univerziteta, Ministarstva prosvjete i kulture, službi bezbjednosti, Ministarstva odbrane, doveli vjerske fanatike koji su većinom porijeklom iz srpskog entiteta BiH.

U sprovođenju svojih strateških namjera ne vode mnogo računa da se zamjere i EU. Tako, uprkos upozorenjima Venecijanske komisije, silom nasramotu žele da stave tužilaštvo pod svoju kontrolu, kako bi smijenili Milivoja Katnića, ne samo da ga kazne što je spriječio državni udar 2016, nego da bi mogli nesmetano hapsiti i krivično goniti svoje političke protivnike. Takođe, namjeravaju da naprave etnički inženjering kako bi Crnogorci postali manjina u sopstvenoj državi promjenom zakona o državljanstvu i glasačkom pravu, kao i uvođenjem nove nacionalne kategorije na popisu stanovništva, “srpskocrnogorska nacija”.

Zato je svaki kompromis u fundamentalnim pitanjima političkog i istorijskog identiteta, jezika, književnosti, > crkve, nastavak neuspješne politike danas su sve i procrnogorske institucije i asocijacije koje su devedesetih godina stvorene u fazi nestanka! koja će ubrzati negativne tokove rasapa crnogorskog nacionalnogbića.

Strategija

Strategija pokreta otpora mora biti obuhvatna, razuđena, rafinirana, kako bi uzela u obzir sopstvene slabosti i komparativne prednosti.

U prvom redu treba sačuvati kulturno-duhovnu supstancu koja je trajni i najvitalniji agens borbe za opstanak. U novim okolnostima, kad je režim uz asistenciju SPC i vanjskih centara krenuo svim sredstvima da uništi i pacifikuje tačke otpora u sferi medija i kulture jedini način da prežive ovi subjekti je formiranje fondacija koje bi organizovano pomagali poslovni ljudi iz zemlje i inostranstva.

K tome, pokret otpora treba formirati paralelne organe u sferi diplomatije i propagande, i pokazati mnogo više kreativnosti i upornosti u vanjskom prezentovanju ideja nacionalne slobode i ljudskih prava, kako bi crnogorsko pitanje učinili vidljivim i u širem međunarodnom kontekstu. (Emigrantske vlade kralja Nikole, u vrijeme kad je Crna Gora bila napuštena od svih saveznika, imale su mnogo veću podršku evropskog javnog mnjenja nego što to danas imaju prozapadni indipendisti, iako je naša zemlja članica NATO i kandidat za Evropsku uniju.

Podsjetimo se da su nakon Nikoline detronizacije u Versaju bili formirani komiteti za odbranu prava Crne Gore u više evropskih i američkih zemalja, koje su činili istaknuti intelektualci, političari, novinari, penzionisani generali). Dakle, Crna Gora se suočava s jedinstvenom situacijom koja nije zapamćena u savremenim političkim odnosima: njena oficijelna diplomatska predstavništva će imati instrukcije da dezavuišu svaki spoljnopolitički interes Crne Gore, koji nije usklađen s Beogradom i Moskvom, pa će biti neophodno da opozicioni suverenisti, poput Katalonije ili Kurdistana, otvaraju kancelarije za kulturno-političku propagandu u najvažnijim svjetskim i regionalnim centrima, Vašingtonu, Londonu, Briselu, Berlinu, Rimu, Zagrebu…

Indipendisti na sve načine moraju predočiti javnom mnjenju na Zapadu dvoličnu politiku sadašnje parlamentarne većine, koja stranim predstavnicima propovijeda privrženost liberalnoj demokratiji, a kući diskriminišu građane zbog njihovih nacionalnih i ideoloških opredjeljenja. U tom kontekstu može se navesti i bizarni primjer iz domena diplomatije. Vlada je vratila na „konsultacije” većinu politički nepodobnih ambasadora, koji već dva mjeseca sjede u Podgorici, a niti ih smjenjuju niti im dozvoljavaju povratak na njihova radna mjesta pritom ukinuli su im inostrane dodatke, iako im se porodice nijesu vratile u Crnu Goru! što je nezabilježeno u istoriji diplomatije.

Drakonska čistka kadrova vrši se i u drugim segmentima javne uprave, smjenjuju čak i činovnike koji su radili tehničke poslove bez političkog uticaja. Stoga, može se očekivati da se u ministarstvima i preduzećima pod kontrolom države više neće moći zaposliti, kao portiri ili čuvari parkinga, govornici crnogorskog jezika i poštovaoci Crnogorske pravoslavne crkve. Druga linija odbrane od velikosrpstva koja domaćoj i inostranoj javnosti treba ukazivati na kršenja ljudskih prava od strane Vlade, SPC, paradržavnih i agenturnih srpsko-ruskih struktura su intelektualne inicijative, nezavisni mediji i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima.

Čini se, ipak, da su briselske birokrate, po prirodi spore i dvosmislene, sa mnoštvom sopstvenih unutrašnjih sporova, počeli trezvenije gledati na novo političko stanje u Podgorici. Polako sazrijeva svijest o tome da korupcija na Balkanu nije najgora stvar na Balkanu se uglavnom vode sukobi između korumpiranih elita, s tim što su neki još i šovinisti – i da apadni kanoni o neophodnosti smjenjivosti vlasti nijesu univerzalni, pogotovo za zemlje sa evropske periferije, sa pretpolitičkim habitusom i snažnim vjerskim fundamentalizmom.

Uprkos svemu, politički protagonisti u zemljama liberalne demokratije imaju jednu dobru osobinu: spremni su priznati sopstvene pogreške kad stvari postanu očigledne.

Crnogorsko pitanje i ljudska prava

Pošto će svakim novim danom postajati sve očiglednija antidemokratska i antizapadna profilacija vlasti u Podgorici, koju su instalirale Vučićeve i Putinove službe, treba naći prikladan i efikasan način i predočiti institucijama EU, koje evaluiraju stanje ljudskih prava, slobodu izražavanja, nezavisnost pravosuđa, što više uvjerljivih dokaza, egzaktno, bez vrijednosnih sudova, o prirodi sadašnje vlasti, ali i o građanskoj alternativi, koja se, od početka višestranačja, prvo protiv Đukanovića a onda sa njim, aktivno bori protiv svakog etničkog nacionalizma, klerikalizma, fašizma.

Ono što nacionalni Crnogorci zahtijevaju za sebe i za manjinske etničke i nacionalne zajednice nije nikakav nacionalistički ekskluzivizam. Priznavanje crnogorske nacije, jezika, književnosti, autokefalne crkve, ne ugrožavaju prava nacionalnih Srba koji imaju svoju crkvu, pravo nakulturnu i jezičku posebnostvelikosrpski ideolozi smatraju da su Srbi ravnopravni, samo ukoliko žive u jednonacionalnoj sredini ili kad oni određuju stepen prava i sloboda drugim etničkim i nacionalnim grupama i njihovi zahtjevi su u skladu s Deklaracijom Ujedinjenih nacija o pravima nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina, gdje u članu 2. piše: „Osobe koje pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama imaju pravo, bez ikakvog miješanja sa strane i bez ikakve diskriminacije, privatno i javno uživati svoju kulturu, ispovijedati i praktikovati svoju vjeru i služiti se svojim jezikom”. I Evropska unija, za čije članstvo se Crna Gora kandiduje, u Povelji o temeljnim ljudskim pravima, nabrajajući sve aspekte ljudskih prava, u članu 22. navodi “Pravo na kulturnu, vjersku i jezičku raznolikost”.

Dakle, politički i kulturni pokret koji se zalaže za nacionalna prava Crnogoraca, čiji je etnonim stvoren od Crne Gore, ne traže za sebe više nego što je u deklaracijama o ljudskim pravima predviđeno etničkim i nacionalnim manjinama, poput Retoromana, Lužičkih Srba, Laponaca, čiji broj u Švajcarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, u ukupnom broju stanovnika ne prelazi jedan odsto!

Još jedan aspekt crnogorskog pitanja nije dovoljno prezentiran članicama NATO i EU. Podijeljena nacija nije u raskolu samo oko eminentnih duhovno-kultumih i istorijsldh vrijednosti nego i u vezi planova za budućnost. Crnogorski Srbi su dominantno antizapadno opredijeljeni, bez obzira što se relativno značajan broj dio njih, zbog ekonomske perspektive, zalaže da Crna Gora postane dio Evropske unije. S druge strane, pripadnici ovog korpusa su gotovo stoprocentno protiv članstva u NATO, jer smatraju da bi nominalna vojna neutralnost, koju bi garantovala moćna Rusija, najbolje štitila nacionalne interese Crne Gore, kao dijela “srpskog sveta”.

Zato nova vlast bez obzira što se retorički zalaže za evroatlantske integracije u stvarnosti sve čini da formira strukturu, posebno u sektoru bezbjednosti, kulturi i prosvjeti, i kompromitovaće svaku organizovanu inicijativu koja preferira “Zapadni svijet” u odnosu na “srpski svet”. Stoga, smišljenom i upornom kampanjom, bez obzira na manjak propagandnih resursa i skromno učešće u međunarodnoj kulturnoj i ekonomskoj razmjeni, neće biti teško predstaviti činjenice koje nesumnjivo svjedoče daje danas u Crnoj Gorina djelu očigledna i brutalna asimilacija malobrojnog istorijskog naroda, koji je imao svoje dinastije, vladare, povijesne bitke, velike pjesnike, međunarodno državno priznanje u 19. vijeku, čija su oslobodilačka pregnuća i poseban nacionalni karakter s najvećim poštovanjem spominjali Volter, Ptiškin, Bajron, Skot Ficđžerald, Napoleon, Garibaldi, lord Gledston…

U sadašnjim okolnostima glavni zadatak, pored akcija za ljudska prava, biće očuvati kulturnu produkciju, kao i omogućiti crnogorskim stvaraocima, u uslovima duhovno-kultume okupacije, da štampaju knjige, otvaraju izložbe slika, održavaju muzičke koncerte… Jer, dok god se ne napravi snažan vanjski pritisak na vladajuće kleronacionaliste, oni će nastaviti gaziti prava svih stvaralaca i institucija koje nijesu u funkciji destrukcije i negiranja crnogorske kulture i nacije.

Stoga, kulturni aktivisti, predstavnici civilnog društva i političkih stranaka, moraju preko PEN centra, Helsinškog komiteta, Demokratske alternative, ostalih međunarodnih organizacija i lobija za ljudska prava, tražiti za stvaraoce nesrpskog nacionalnog identiteta ona prava koja imaju nacionalne i etničke manjine u Evropskoj uniji. U tom kontekstu neophodno je sačuvati savezništvo sa manjinskim zajednicama Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, zajedno s njima istupati u vezi očuvanja ljudskih i manjinskih prava, što se dragocjenim pokazalo i u doba Miloševićevog nacionalističkog režima. Jedino na taj način se Crna Gora može povratiti sebi: onim najboljim tradicijama koje su je činile vitalnom i samoodrživom.

Da zaključim, istorijska evolucija imala je svoje zastoje, kolebanja, odstupanja, pa i ozbiljne prijetnje da uruši većinu vrijednosti što su prethodni vjekovi stvarali, posebno u domenu duhovnog i kulturnog stvaralaštva – sjetimo se hilerizma i staljinizma, kineske kulturne revolucije, itd. ali stvaralački genij, ipak, nadvadava taj instinkt za razaranjem i samouništenjem. U toj vavilonskoj zbrci malih i velikih jezika, hegemona i potlačenih, slobodoištuća Crna Gora i Crnogorci, kojima je često samo „nebo više sebe” bilo saveznik, preživjeli su mnoga stoljeća.

Zato bi bio neviđeni istorijski cinizam da nakon dvanaest vjekova od arhonta Petra, nakon što ispratiše i Nemanje, Murate i Bonaparte, koji “biše i preminuše” a Crna Gora, kako veli Njegoš, “ostade dovijeka i Strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi” Crnogorci nestanu prije nego se Matija Bećković preseli na srpski dio Neba.