Umjesto plaćanja privatnicima mogli kupiti magnetnu rezonancu
Za četiri mjeseca, koliko je na čelu Kliničkog centra Crne Gore (KCCG), dr Ljiljana Radulović je konstatovala da je najveći problem te ustanove nedostatak medicinskog kadra, te će uskoro biti raspisan jedan od najvećih konkursa za dalju edukaciju u vidu 44 specijalizacije iz gotovo svih oblasti medicine. Veliki odliv medicinskog osoblja, posebno ljekara iz javnog zdravstva bi se, prema njenim riječima, mogao spriječiti i racionalnijim trošenjem novca i kontrolisanjem uputa koji se građanima daju za preglede u privatne zdravstvene ustanove, a sa kojim bi se u značajnoj mjeri unaprijedili uslovi rada, kao i lična primanja svih zaposlenih u zdravstvenom sistemu.
Tokom trajanja epidemije, od marta prošle godine, u KCCG je bilo 2.590 hospitalizovanih, od toga je oporavljeno 2.208. Preminulo je 382 pacijenta.
"Moramo da imamo na umu da u KCCG leže najteži bolesnici od kovida u cijeloj zemlji. Ukupni letalitet u Crnoj Gori je značajno manji i iznosi 1,5 odsto, ali u Kliničkom je očekivano veći, jer kod nas su hospitalizovani najteži slučajevi iz cijele zemlje. Smatram da je to veoma dobar rezultat, upoređujući i za zemlje regiona. I kada uporedimo razvijene zemlje u Evropi, mi imamo jako nizak letalitet. Letalitet u Crnoj Gori od 1,5 odsto, što je jednim značajnim dijelom i odraz dobrog tretmana koji pružamo našim pacijentima. U odnosu na region jedino Srbija ima letalitet od 0,91 odsto, dok ostale zemlje imaju veći i on u Bosni iznosi 4,19, u Hrvatskoj 2,14, Makedoniji 3,05. Na grafikonu možete vidjeti gdje smo u odnosu na druge zemlje", kazala je Radulović.
Kakva je procedura liječenja kovid pacijenata u Kliničkom centru? Da li je ona ista kao i u drugim zemljama, postoje li određeni protokoli? U javnosti je bilo primjera da su ljudi išli u Beograd ili Austriju na liječenje. Zbog čega su tražili pomoć u drugim bolnicama?
RADULOVIĆ: Mi imamo potpuno iste protokole rada kao i bolnice u Evropi. Imamo dostupne sve ljekove, kao i sve zemlje Zapadne Evrope, kao i sve zemlje regiona. Mogu da kažem da ono što nas odvaja od većine bolnica je broj internista i infektologa koji se bavi kovid pacijentima. U svijetu su, kada je korona uzela maha, bili angažovani i studenti, kao na primjer u SAD. U Evropi nije bitno da li si ortoped ili dermatolog, već su svi liječili. Kod nas su internisti, infektolozi i anesteziolozi uključeni uvijek u liječenje kovid pacijenata. Srećom smo imali dovoljno požrtvovanog kadra koji je dežurao i po 10 puta da bismo održali kvalitet i to je upravo odraz niskog letaliteta koji ova zemlja ima.
Čega najviše nedostaje u KCCG? Medicinskog materijala ili ljudskog kadra?
RADULOVIĆ: Ljudskih resursa i to jedino možemo da nadoknadimo velikim brojem dežurstava i prekovremenim radom. Bilo bi dobro da sada nakon godinu i nekoliko mjeseci osoblje može da uzme godišnji odmor, jer su prilično umorni, a sa sadašnjim trendom opadanja broja hospitalizovanih vjerujem da ćemo to moći i da ostvarimo. Ali, moramo da se suočimo da ova zemlja godinama nema sistemsko planiranje medicinskog kadra. Na početku nam se dešavalo da se na raspisani konkurs za medicinske tehničare javi samo trećina. Znam da jedan broj nije htio da se prijavi zbog kovida, što ne mislim da je etično prema ovom trenutku i profesiji, ali svako ima pravo na lični izbor. Ljekova i potrošnog materijala u kovid centru nam nije nedostajalo ni u jednom trenutku.
Da li ste već ustanovili broj medicinskog osoblja koji bi bio neophodan za rad Kliničkog centra? Koji kadar najviše nedostaje?
RADULOVIĆ: Rijetke su specijalizacije koje nijesu deficitarne. Možda bi kolege koje rade u drugim gradovima u Crnoj Gori smatrale sada da smo mi u Kliničkom možda zahtjevniji nego oni, ali s druge strane na broj postelja koje imamo i na kompleksnost pacijenata koji se liječi u našoj ustanovi, nama treba još kadra, što je jedan od razloga zbog čega je Ministarstvo zdravlja, prepoznajući problem i raspisalo ovako opsežan konkurs. Nije u medicini uvijek isto da li se liječi jedan ili 10 pacijenata, jer je dovoljan jedan težak pacijent koji zahtijeva potpunu posvećenost kadra, a kod nas najčešće se upravo takvi pacijenti i liječe.
Imamo 2.774 zaposlena, od toga 348 specijalista, 98 subspecijalista, 190 specijalizanata koji će u sljedeće dvije do četiri godine biti specijalisti. Imamo 50 doktora nauka, 60 magistara i 30 profesora i docenata na Medicinskom fakultetu. Ovdje radi i 1.686 medicinskih tehničara. Imaćemo najveći konkurs za dopunsku edukaciju i to 44 specijalizacije i 42 subspecijalizacije. To je odobreno od Ministarstva zdravlja prije mjesec i po dana i to bi onda bilo približno optimalnom procesu rada. Ipak, ako se ne promijeni odnos prema zdravstvu, možemo i dalje da očekujemo migraciju prema privatnom zdravstvu ili inostranstvu. Ne možemo da zaustavimo ljude, neki idu u penziju, neki odluče da napuste javno zdravstvo, ipak ako od ovih traženih dobar dio i ostane, ukoliko ih motivišemo da nastave svoj rad u našoj ustanovi, mislim da ćemo za četiri do pet godina imati značajno bolju sliku. Ono o čemu takođe moramo da razmišljamo jeste povećanje broja procedura koji se obavlja u našoj ustanovi, kao i da što veći broj ljekara istu obavlja. Moramo da prestanemo da razmišljamo o tome da neko ima monopol nad jednom procedurom. Odlazili su ljekari u penziju ili još češće napuštali ustanovu, a da su nosili monopol procedure i nijesu ostavili nikog ko bi ih naslijedio. Pojedinci su aktivno učestvovali u održavanju sopstvenog monopola, jer su smatrali da su veliki onoliko koliko znaju više od drugih i nijesu prenosili znanje.
U pojedinim medijima se pojavio zastrašujući opis ponašanja srednjeg medicinskog osoblja prema pacijentima na Kovid odjeljenju kardiologije. Da li je tačno da pacijentima nijesu omogućeni minimalni higijenski uslovi, da su ležali tamo u prilično nehumanim uslovima, bez potrebne njege i zamjene pelena...
RADULOVIĆ: Razgovarala sam sa kolegom čiji je otac ležao na tom odjeljenju, a koji je bio pomenut u tim objavama. Direktno sam ga pitala oko te situacije i kazao mi je da je zadovoljan i da je zgranut opisima. Znate li što znači da nekog ne presvučete 10 dana? Ja obilazim odjeljenja i u kontaktu sam sa svim zaposlenima i to nije istina. Nemam ideju zbog čega je neko to napisao. Pozivam tu pacijentkinju, ako je ima, da se meni lično obrati.
Da li je ikada oformljena komisija koja je trebalo da ispita dešavanja u KCCG nakon smrti mitropolita Amfilohija i što je tim povodom zaključeno?
RADULOVIĆ: Ja nemam rezultate te komisije niti znam da je postojala.
Kako se razgovor o respiratorima, na koji je pozvana dr Vesna Orlandić-Čejović, pretvorio u ispitivanje nakon kojeg je kasnije izdato saopštenje za medije?
RADULOVIĆ: Ja nijesam bila na razgovoru, ali sam ga inicirala. Bilo je malo oprečno da koleginica koja je i prethodnom menadžmentu ukazala da respiratori koji su kupljeni ne rade i da nijesu sigurni, kaže da su poslati na popravku i da su vraćeni provjereni. Ona je kazala da ih nikada više nije vidjela, nakon što su poslati u Tursku, kao ni ostali anesteziolozi. Svi anaesteziolozi KCCG su bili uvrijeđeni izjavama tih prodavaca iz Turske, koji su kazali da su anesteziolozi pokvarili respiratore, čak i da su otuđili neke djelove. Jedna veoma bitna stvar je da taj dio može da posluži samo za taj respirator za koji je napravljen i ni za jedan drugi. Mi imamo 160 respiratora, a ovih 17 koji su kod nas ne koristimo. Kolega koji ima 43 godine staža kao anesteziolog ne zna za mogućnost da ljekar može da pokvari respirator tokom korištenja. Anesteziolog ukuca parametre i respirator isporučuje zadate procese disanja ili ne isporučuje. Na tim respiratorima su se javljale greške, zbog čega je i zaustavljena upotreba ovih respiratora, a doktorka je i upozorila bivši menadžment na to. Anesteziolozi imaju pravilo da ne pokreću više respirator koji prijavi takozvani crveni alarm, odnosno grešku koja zahtijeva provjeru rada aparata od strane servisera. Kada su bili iz Turske ovdje, postavljena su dva respiratora na pacijenta. Jedan je nakon 24 sata prestao da radi, i to onog dana kada je dr Čejović-Orlandić bila dežurna, a drugi početkom prošle nedjelje. Dakle, od dva koja su postavili, sada nijedan ne radi.
Šta će sada biti sa njima?
RADULOVIĆ: Oni ne dozvoljavaju zamjenu, jer tvrde da su ispravni, a mi najvjerovatnije nikada nećemo vratiti povjerenje u korištenje tih aparata. Ljudi iz Turske su bili ovdje dva dana i nijesu završili proces provjere aparata. Na većini respiratora su zamijenili ekspiratorne ventile sa membranama i odrađena je kalibracija parametara, uključujući i kiseonični senzor. Na dva su našli neke druge greške, a za jedan nijesu mogli da obave popravku. Srećom, imamo makar četiri marke i mnogo većih klasa respiratora koje koristimo i koji su pouzdani, od kojih neki rade i 10 godina, a da nikad nijesu imali zastoj u radu. Imaju redovni servis svakih šest mjeseci i ti su respiratori za nas zadovoljavajući.
Ima li bolesti osim kovida? Od početka pandemije, KCCG je radio sa prekidima i veliki je broj pacijenata koji nijesu mogli da dođu na specijalistički pregled. Najavljivano je da će do kraja godine biti odrađeni svi odloženi specijalistički pregledi. Da li se to desilo?
RADULOVIĆ: Svi su pregledi obavljeni i mi od kraja februara više nemamo obradu kovid perioda. Da smo produžili taj režim obustave ambulantnog rada, mislim da bismo ugrozili zdravlje pacijenata i stanovništva, jer naši hronični pacijenti nijesu ništa manje važni. Normalno je kada se desi epidemija da se zatvori bolnica, ali ja sam smatrala da je vrijeme da se to obustavi. Od 11. januara smo otvorili sve ambulante i nijesam mislila da ćemo uspjeti tako brzo da obavimo sve zaostale preglede. Posebno sam se bojala inernističkih grana, jer su oni već mnogo angažovani u kovid odjeljenjima, ali su radili i subotom i nedjeljom i svaki dan popodne. Nastavili smo istim tempom i liste čekanja su za brojne oblasti pet dana, a za neke duže, ali svakako ne više od mjesec i po.
Najviše su se pacijenti žalili da se najduže čeka na magnetnu rezonancu?
RADULOVIĆ: Moram da priznam da smo pomalo razmaženi pacijenti. Nedavno smo u posjeti imali delegaciju iz Njemačke koji su mi, kada sam im rekla kako se kod nas zakazuje magnet, kazali da rasipamo novac. Ja ne znam zašto je neko mislio da će da kupi socijalni mir tako što će skoro svaki specijalistički ili subspecijalistički pregled da bude u roku od 30 dana. Kako su se umrežile privatne zdravstvene ustanove i ordinacije, donijeta je odluka da ako ne može u Kliničkom da se zakaže pregled u roku od 30 dana, pacijent ima pravo na taj pregled u privatnoj ustanovi. A sve to košta toliko da je ova država mogla sama da kupi još jedan magnet. Nije se pazilo tada da li je to neki pregled koji može da sačeka ili ne. Hitna stanja se ne čekaju nikad, ona se hitno i rješavaju. Mislim da je ovakav način zakazivanja magneta nedomaćinski i neracionalan. Mi ćemo da vratimo konzilijume od 1. maja. Imamo apsurdnu situaciju da su se sa Primorja cijelu godinu dana magneti zakazivali samo u privatnoj ustanovi. Mislim da konzilijum mora da odredi šta je hitno snimanje, a šta je stanje koje može da sačeka i više mjeseci. Dešavalo se da magnet glave i sam specijalista zatraži za tri mjeseca, ali zbog zakonske mogućnosti, umjesto da se odredi u KCCG taj termim, pacijent ode nakon mjesec u privatnu ustanovu.
Da li je postojao neki drugi način organizacije, jer su mnogi pacijenti iz hitnosti morali da idu kod privatnika, ali će i država dosta novca da izdvoji privatnim klinikama. Dugovanja Fonda za zdravstvo su 40 miliona, privatnim klinikama je isplaćeno oko dva miliona za liječenje i dijagnostiku građana koji nijesu mogli da to pravo u zakonskom roku od mjesec ostvare u javnim bolnicama... Zar se tim novcem ne bi mogao osnažiti rad bolnica, evo konkretno KCCG?
RADULOVIĆ: Ja od početka govorim da moramo da racionalizujemo novac koji imamo. Osnaživanje bilo koje bolnice u Crnoj Gori, ulaganjem ovog novca, je istovremeno jačanje i naše ustanove. Ne vjerujem da je preko 10 odsto ovih pacijenata bilo na taj način hitno, jer ne znam pacijenta koji je bio hitan, a da nije završio hitnu proceduru u KCCG.
Kada ste preuzeli rukovodstvo KCCG kazali ste da ćete ispitati bolovanja od kojih neka traju i godinama, te da je oko 300 zaposlenih na bolovanju. Da se veliki dio odnosio na trudnička, ali da ima i veliki procenat dugogodišnjih... Šta ste otkrili tim povodom? Koliko je zaposlenih zloupotrijebilo bolovanje?
RADULOVIĆ: Trudnička bolovanja su poželjna bolovanja i nijesam na njih mislila kada sam pokrenula proces preispitivanja bolovanja. Za sada smo bolovanja 35 zaposlenih uputili na preispitivanje i formirana je komisija koja se time bavi. Mi za sad imamo neki uvid u situaciju. Imali smo lošu preglednost podataka i dešavanja. Nije postojao program koji bi mogao reći koliko imate bolesnih, odsutnih, na odmoru... i to je zahtijevalo dublji rad da se vidi ko je na kojoj vrsti bolovanja. Posljednjih par mjeseci radimo intenzivno na finalizaciji instaliranja softvera koji će nam omogućiti potpunu preglednost svih procesa rada i nadam se da ćemo do početka avgusta imati uvid u sve: i bolovanja i stepen obrazovanja kadra i opterećenost svakog pojedinca, efikasnost njegovog rada, potrošnju ljekova i potrošnog materijala. Ovdje sada imate paradokse da ljudi koji nemaju školu za nešto pokrivaju neke pozicije. Kada je sve na papirima, to je anarhija u ovako velikoj firmi.
Promijenili ste dosta rukovodilaca klinika. Da li ste zadovoljni radom novih jer ste rekli da nema „nesmjenjivih“?
RADULOVIĆ: Najvećim dijelom jesam, ali mislim da je racionalno da ih pustim makar šest mjeseci kako bi se stekao potpuni uvid u njihov rad, jer sam tek četiri mjeseca na ovoj poziciji. Najvećim dijelom uistinu jesam, postoje možda neki od njih koji ne postižu rezultate kako smo planirali i moguće da će biti promijenjeni, ali ostaje da u svakom trenutku svako može da bude smijenjen, a sve u cilju da dobijemo bolji Klinički centar.
Kakva je situacija sa Dječijom klinikom na kojoj nedostaje hirurga?
RADULOVIĆ: Mi smo osjetljiviji na djecu. Ali, Institut za bolesti djece je velika ustanova. Tamo ima 45 specijalista i 19 subspecijalista. Dječijih hirurga ima 5, a jedan radi na ugovoru o dopunskom radu i to je premalo definitvno s obzirom na to koliko imaju posla.
Kakav je odziv zaposlenih u KCCG na vakcinaciju protiv korona virusa? Koliki je broj i procenat vakcinisanih?
RADULOVIĆ: Ja sam zadovoljna. Kolege iz Njemačke koji su nedavno bili su nam kazali da oni ne mogu da premaše 35% vakcinisanih. Mi smo do ovog trenutka uradili vakcinaciju 931 zaposlenog ili 34,1 odsto. Od 578 ljekara, 315 je imunizovano, dakle 54,3 odsto, od 1.304 medicinskih tehničara revakcinisano je 463 ili 35.5%, od 856 nemedicinskog kadra - 154 ili 18%, jer se smatrala imunizacija medicinskog kadra kao prioritetnom. Osim ovoga, postoje zaposleni koji su sami imali kovid i koji čekaju period od tri mjeseca da bi se vakcinisali. Osim ovoga sam proces imunizacije traje i dalje i mi dnevno vakcinišemo od 60 do 120 zaposlenih i vjerujem da ćemo do kraja vakcinisati preko 70 odsto zaposlenih. (izvor: Pobjeda)
0 Komentara