Škrinja

Ličnosti: Jovan Džon Plamenac, istaknuti crnogorski i engleski filozof o dvije vrste nacionalizma

KAKO IZ PROKRUSTOVE POSTELJE KLEROFAŠIZMA?

Apr 22, 2021 5 Komentara

(15 riječi)

Mi, Crnogorci i svi građani Crne Gore, nažalost i danas u 2021. g., živimo negativne i razorne posljedice istočnog, etničkog, šovinističkog, klerofašističkog nacionalizma i identiteta, iz kojih ćemo morati nužno – druge nam nema! – vrlo teško, mukotrpno, strpljivo i s velikim naporima da pokušamo izaći!? i vratiti se vrijednostima zapadnog, građanskog, civilizacijskog, državnog, multikulturalnog, multietničkog, multikonfesionalnog i interkulturalnog nacionalizma i identiteta, o čemu je, između ostalog, tako inspirativno i autentično pisao Jovan Džon Plamenac

Piše: Goran Sekulović

Porijeklo i životna sudbina istaknutog crnogorskog i engleskog filozofa Jovana Džona Plamenca, profesora političke filozofije i teorije na Univerzitetu Oksford i člana Britanske akadmeije nauka, bila je simbolično sudbina i put i Crne Gore u dvadesetom vijeku: dva puta su bili zajedno teško ranjeni, preživjeli su, ali sa velikim ožiljcima i ranama, učestvujući u nečemu što je prevazilazilo snage i jednog i drugog subjekta, i Plamenca kao pojedinca i Crne Gore kao nacionalnog, državnog i građanskog kolektiva i zemlje. I Plamenac i Crna Gora platili su ne malu cijenu takve svoje (zajedničke) sudbine. U ovom vremenu, u ovom dobu, na neki, a suštinski, način i Plamenac i Crna Gora se vraćaju jedni drugima, suočavajući se sa svim onim što ih je dijelilo i unutar samih sebe i između sebe, i sa najbližima u okruženju i sa drugim narodima i državama u Evropi i svijetu.

Plamenčevu životnu i stvaralačko-naučnu sudbinu odredila je činjenica da je njegova porodica pripadala vladajućem sloju stare, nezavisne, patrijarhalne i klasične Crne Gore i da je 1917. g. emigrirala poslije austro-ugarske okupacije zemlje. U inostranstvu je i ostala, roditelji privremeno i povremeno, a Plamenac trajno, školujući se uglavnom u Engleskoj i posjećujući ih u Francuskoj samo tokom ferija. Jovan Džon Plamenac je, prije svega, svojim porijeklom, ali i sudbinom utkan u prvu veliku diobu, u prvi veliki raskol savremene, dvadesetovjekovne Crne Gore — u njenu podjelu na tzv. „bjelaše” i na tzv. „zelenaše” na kraju Prvog svjetskog rata. U drugi veliki raskol i u drugu diobu bio je već i lično upleten, odnosno sa početnim, ali već unekoliko i određenim svojim „izdajničkim pečatom” (Kiš) dara stvaraoca i mislioca: naime, u istorijsku dramu sada već Drugog svjetskog rata i osnovne podjele unutar Crne Gore na partizansku i četničku opciju, živjeći u Londonu bio je učesnik i praktično, a u određenoj mjeri, makar s ambicijom i u pokušaju, i istoriografsko-naučno-teorijski, a svakako propagandno-publicistički. Za to vrijeme njegov otac Petar, diplomata i ministar nezavisne Crne Gore, kome je posvetio svoje najznačajnije teorijsko djelo, pripadao je „trećoj strani” — federalističkom pokretu Krsta Popovića. Sa ostalim zelenaškim vođama Petar Plamenac je proslavljao pobjedu partizana na Neretvi nad četnicima i Italijanima, a morao je bježati iz Cetinja u Katunsku nahiju, jer mu je život bio ugrožen, pred crnogorskim četnicima čijeg je vođu Dražu Mihailovića upravo tada u svojoj publikaciji u Londonu njegov sin Jovan Džon Plamenac veličao i opravdavao! Ovđe je jasna i očita tragika i pojedinaca, i generacija, i porodica, i očeva i sinova, i države i zemlje kojoj pripadaju.

Ser Isaiah Berlin, ako ne najbolji, a ono svakako jedan od najboljih poznavalaca Plamenčevog naučnog djela i jedan od njegovih najbližih prijatelja, uporedio ga je sa Džozefom Konradom. Poljaci su svom slavnom sunarodniku podigli spomenik u otadžbini. Sigurno je da obaveza ove vrste postoji i kad je u pitanju odnos Crnogoraca prema svom velikanu Jovanu Džonu Plamencu.

Plamenac se pred kraj života vraćao Crnoj Gori, dolazio i boravio u njoj. Ali, njegov pravi povratak mora biti povratak njegovog djela, njegovih knjiga i njegovih ideja, svih njegovih velikih uzleta, dostignuća, mišljenja, predviđanja i sasvim mogućih i logično i realno ljudskih i razumljivih zabluda i iluzija. On mora biti u Crnoj Gori sa čitavim svojim teorijskim nasljeđem, bez obzira da li nam se i koliko neki njegov dio u prošlosti, sadašnjosti ili u budućnosti dopadao i sviđao. Samo tako će Crna Gora pokazati svoju nacionalnu, državnu, intelektualnu i istorijsku, demokratsku i duhovnu zrelost i prosvijećenost da svoje najumnije i najveće sinove zna da prihvati na najbolji mogući, kritičko-emancipatorsko-valorizatorski, način, bez predrasuda i pizme, raširenih ruku, ako ne za njihovog života zbog sticaja istorijskih prilika na koje uglavnom i nijesu imali odlučujećeg uticaja, onda makar posthumno kao elementaran i neophodan, nužan i tako potreban zalog ljudskog i kvalitetnog, civilizacijskog i demokratskog života sadašnjih i budućih generacija u Crnoj Gori. Time će se na najbolji način afirmisati častan lik i djelo Jovana Džona Petrova Plamenca, istaknutog naučnika evropskog profila i teorijsko-naučno izuzetno obrazovanog i spremnog, dosljednog i beskompromisnog mislioca-borca za vječne i univerzalne vrijednosti čovječanstva: ljudsko dostojanstvo, bratstvo, moral, slobodu, socijalnu pravdu, jednakost i istinu.

Naravno, i Plamenčevo djelo treba kritički i sveobuhvatno sagledavati u duhu i okolnostima istorijskog vremena njegovog pojavljivanja, oformljenja i formulisanja. Komunizam, jedan od ključnih pojmova kojima se bavio, kao zapadnoevropski modernizacijski most Istočne Evrope i ne-evropskih zemalja i naroda, kako je govorio, prema toj samoj zapadnoevropskoj, tj. angloameričkoj civilizaciji, u njegovo doba je zaista bio to, ili je barem izgledao takav kako ga je vidio Plamenac. I ne samo da je izgledao, već je, definitivno, za sve zemlje u kojima je bio socijalizam na vlasti, komunizam zaista premošćivao i nadoknađivao u suštini — kao prilično odlučan pokušaj ostvarenja sna, vizije, potrebe, mogućnosti, potencijala, nade, težnji — vijekove njihovog zaostajanja i siromaštva.

No, viđelo se nekih deceniju-dvije nakon Plamenčeve smrti da ni taj komunistički, po porijeklu i biti, zapadni most Istoka prema Zapadu nije mogao biti uspješan. Razlozi su tom neuspjehu bili u tome što u biti komunističko „oružje” nije bilo skovano za Istok već za Zapad, jer je Marksova misao bila formulisana na osnovu analize Zapada a ne Istoka, bez obzira na nekoliko — kako se sam izrazio da ih ne želi a ipak ih je propisao — „recepata za kantine budućnosti” koji su se na Istoku učinili vrlo obećavajućim i prihvatljivim, pa su se odmah i primijenili sa evidentnim poraznim i negativnim rezultatom poslije više decenija.

Očigledno da komunizam, kako Plamenac izričito kaže, nije mogao imati niti je imao nikakve veze sa Istokom, jer je bio proizvod Zapada, pa kao da je, realno gledajući, i u početnom računu već bio ukalkulisan njegov poraz, budući da je komunizam kao proizvod Zapada mogao da važi samo i jedino za Zapad, jer je bio i ostao zapadna ideja. Podsjetimo se da Plamenac piše: ''Svaka komunistička partija potpisuje se ispod učenja koja su nastala na Zapadu i koristi ideje koje nemaju značenje osim tamo gde postoje praksa i uslovi koji su se prvo pojavili na Zapadu.”

Plamenac ovim kao da sugeriše da ipak definitivno nije komunizam (p)ostao terra incognita za Istok, budući da komunizam važi „tamo gde postoje praksa i uslovi” koji se mogu pojaviti i drugdje, pa i na Istoku, jer su se prvo pojavili na Zapadu, pa se logično tome, valjda mogu pojaviti i potom na drugim prostorima Planete, tj. u drugim zemljama i narodima. Proizilazi da novi, sada tzv. tranzicijski modernizacijski, pozapadnjački kako bi rekao Plamenac, most Istoka prema Zapadu, na neki način ponovo, poslije komunizma, kao takođe zapadnog projekta, omogućava da Istok, dostizanjem angloameričkih standarda i ideala, bude iznova suočen i pripremljen, osposobljen i razvojno i institucionalno „predodređen” (kao i Zapad uostalom) sa mogućnošću i alternativom komunizma i njegovim izazovima, prirodnim sadržajima i idealima, potrebama, nedoumicama i perspektivama.

Pokazuje se da komunizam nije nazadna, već napredna ideja, da ne pripada prošlim, istorijskim vremenima, već budućnosti. Da nije samo pojava vezana za nerazvijena, već upravo za najrazvijenija društva. Da nije vezan za etnički međusobno suprotstavljene i šovinistički usmjerene zajednice, već za u osnovi harmonična međunacionalna i međuvjerska društva. Da nije vezan za raštrkana, atomizirana, ekonomski neefikasna, neproduktivna i neracionalna, već upravo za visokosofisticirana ekonomska i najnaprednija proizvodna i tehnološka društva. Da nije vezan za arhaične, plemenske i primitivne, već za kulturno i civilizacijski najnaprednije zajednice. A da je komunizam kao emancipacijski i oslobodilački, razotuđujući i humani zov i patos u suštini i danas i kao zavještanje i nasljeđe i u budućnosti ostao ideja Zapada, pokazuju i sličnosti Marksovih i Plamenčevih ideja sa idejama vodećih savremenih teoretičara i filozofa u svijetu i sa dominantnim tokovima savremene globalizacije.

U svakom slučaju, pokazalo se da je u jednom istorijskom trenutku komunizam bio jedini mogući most za Istok na njegovom putu za Zapad, tj. jedini mogući most i put konekcije Istoka sa Zapadom, bez obzira što je bio zapadni most i kao takav, tj. nepripadajući Istoku, teško je mogao biti i uspješan, prije svega iz razloga ne što je bio i ostao po biću zapadni projekat, već prije svega zbog slabosti samog Istoka i njegovog unutrašnjeg razarajućeg istočnog, etničkog nacionalizma. Jer, njegov sopstveni, istočni most za prelazak na Zapad i dostizanje Zapada, nije se mogao pojaviti, budući da su tenzije i konflikti kao strukturalno iskonski supripadni tom istočnom svijetu i biću onemogućavali da se napravi taj vlastiti civilizacijski „skok” i sveobuhvatni društveni preporod da se ide putem najnaprednijih i najrazvijenijih zemalja i u politici i u ekonomji, i u kulturi i u pravu, mada se ni te zemlje ne smiju i ne mogu a priori glorifikovati i prihvatati kao savršeni sistemi. Istok, dakle, nije mogao sprovesti u praksi komunizam (tj. realizovati njegove ideale i ostvariti principe na kojima počiva) kao zapadni most sa Zapadom iz razloga što su i tom prilikom, odnosno i u tom revolucionarnom društvenom procesu nadvladale njegove, tj. istočne, sopstvene sile destrukcije i antimodernizacijskog naboja i sadržaja.

Ove destruktivne sile — koje su na kraju srušile i razbile ne samo ideološku i političko-društveno-ekonomsku potku tih zemalja i svijeta već i neke same državne organizme — bile su oličene, govoreći Plamenčevim filozofskim rječnikom, u istočnom, etničkom nacionalizmu, sa krajnjim šovinističkim posljedicama s jedne i nestimulativnom, anahronom i konzervativnom, antirazvojnom, arhaičnom i neslobodnom centralističkom društvenom konceptu sa krajnjim negativnim i poražavajućim ekonomskim, proizvodnim i svim ostalim parametrima ukupnog funkcionisanja ovih društava, s druge strane. Desilo se suprotno onom što je bila zbilja dok je Plamenac živio i što je on shodno realnom stanju tada i objašnjavao i formulisao u odnosu na komunizam i tadašnje socijalističke zemlje, bez obzira što je uviđao mnoga njihova ograničenja. Desio se, dakle, anticivilizacijski učinak i efekat komunizma — kao zapadnog mosta Istoka prema samom tom Zapadu — u odnosu na zemlje u kojima je par decenija prije svog nestanka i poraza bio pobijedio i od kada je realizovao svoj, tj. Marksov i marksistički koncept.

Komunizam, kao zapadni projekat i ideja po porijeklu i provenijenciji, umjesto da uvede zemlje Istoka u Zapadnu sferu — generalno, to je Marks tražio, jer je pretpostavka komunizma po njemu bila prethodni puni razvoj tržišta, liberalnih vrijednosti i demokratskih buržoaskih, kapitalističkih institucija, a ostaje naravno veliko pitanje i nepoznanica kako se to, i da li se moglo, racionalno i civilizacijski učiniti s obzirom da se Marks nije bavio pretpostavkom da komunizam može pobijediti u nerazvijenim zemljama, tj. nije analizirao što i kako bi se u tim društvima moglo realno učiniti na planu povezivanja prelazne države diktature proletarijata sa najnaprednijim ekonomskim i političkim, kulturnim i pravnim tekovinama liberalne demokratije kapitalizma — uglavnom je učinio suprotno i mada se njegov rezultat razlikovao od zemlje do zemlje (kao što je i Plamenac generalno ocjenjivao i predviđao, jer je uvijek podsjećao da se i same te zemlje unutar sebe razlikuju, pa je posljedica toga da ni rezultati komunističkog vladanja nijesu i ne mogu biti isti, što se na kraju i prilikom rušenja komunizma najbolje i očitovalo), skoro sve zemlje je na određeno vrijeme udaljio od standarda i ideala Zapada.

Najgore su prošle viševjerske i višeetničke zemlje, kao što je bila SFRJ, koja je paradoksalno, bila i najrazvijenija ne samo u ekonomiji već i u politici i kulturi po slobodi i određenom liberalnom i demokratskom duhu. Druge bivše zemlje komunizma, ako su bile pretežno uniformne što se tiče etničkog sastava, brže su i lakše napravile most prema Zapadu. Bivša SFRJ, pak, bila je objektivno što se tiče svih parametara razvoja veoma blizu članstva u EU, kao velika zemlja po kriterijumima prednosti takvih zemalja kada je ukupni prosperitet u pitanju, kako je pisao Plamenac. No, razorne sile istočnog, etničkog nacionalizma i identiteta, kako je takođe pisao Plamenac, a zapravo etnonacionalističko-klerikalnofašističko-šovinističkog karaktera i usmjerenja, onemogućile su potpuno i konačno preuzimanje naroda i zemalja sa prostora bivše SFRJ standarda, vrijednosti i ideala angloameričkog svijeta, tj. zapadnog, demokratskog, multikulturalnog, građanskog, državnog,  nacionalizma i identiteta, po Plamencu civilizacijski superiornog, tako da su ti narodi i te zemlje, među koje svakako i Crna Gora i Crnogorci i svi ostale nacije i građani crnogorske države, unazađeni po svim aspektima u svom razvoju čime su razlike u standardu i prosperitetu postale neuporedivo veće i teško dostižne, ili kako Plamenac kaže — „ipak, razlike su još uvek velike i verovatno će uvek biti takve”.

Ono što je Plamenac rekao za posljedicu komunizma, sada se može reći kao za posljedicu tranzicije, jer su i jedna i druga pojava zapadni proizvodi i zapadni mostovi Istoka prema Zapadu. U toj situaciji Crna Gora i Crnogorci su učinili podvig vrijedan pažnje. U sredini, na Balkanu, đe vijekovima vlada istočni, etnički nacionalizam (šovinizam) i identitet, uspjeli su da mirno i demokratski obnove svoju državnu i nacionalnu nezavisnost i da uspješno grade svoj državni put ka NATO-u i EU. I taj tranzicijski most ka Zapadu od zemalja na Istoku mogu najuspješnije da sprovedu samo oni koji prihvataju zapadni, građanski, demokratski, multikulturalni, državni nacionalizam i identitet, a odustaju od istočnog, etničkog nacionalizma, tj. one zemlje koje imaju najviše pretpostavki za to, a Crna Gora je nesumnjivo po mnogim parametrima jedna od upravo takvih zemalja, što i njeni uspjesi, generalno gledano, sve do nedavno potvrđuju. U praksi su se, međutim, morali još ranije – a već sada moraju urgentno i što prije!? – mnogo odlučnije sasjeći u korijenu svi oni pogubni relikti istočnog, etničkog, klerošovinističkog  nacionalizma koji i potencijalno i nažalost i stvarno!? ugrožavaju suverenu, građansku i sekularnu crnogorsku državu i već sada jesu, a sigurno i u budućnosti mogu biti i biće, izvori velikih i nesagledivih problema i destrukcija.

Mi, Crnogorci i svi građani Crne Gore, nažalost i danas u 2021. g. živimo to stanje i tu situaciju, te negativne i razorne posljedice istočnog, etničkog, šovinističkog, klerofašističkog nacionalizma i identiteta, iz kojih ćemo morati nužno – druge nam nema! – vrlo teško, mukotrpno, strpljivo i s velikim naporima da pokušamo izaći!? Jedino one snage crnogorskog evropskog i demokratskog, multikulkturalnog, multietničkog i multikonfesionalnog, racionalnog i civilizacijskog, modernizacijskog i razvojnog pokreta i shvatanja, koje znaju civilizacijski i prosperitetni značaj superiornog zapadnog, građanskog, demokratskog nacionalizma – recimo još jednom iako je to već naravno sasvim očigledno i jasno: u Plamenčevom shvatanju ova vrsta nacionalizma ima u sebi pozitivan sadržaj nacionalnog i državnog osjećanja, pripadništva, patriotizma i ponosa, a nikako ne šovinizma koji pripada po Plamenčevom rječniku istočnom, etničkom nacionalizmu i identitetu – mogu  danas i sjutra da stvaraju i otvaraju realnu demokratsku i civilizacijsku perspektivu našoj državi sa jedinim mogućim načinom kojim se približavamo idealima i standardima razvijenog angloameričkog svijeta. U pitanju je tako prirodni, očekivani i sada – već suočeni sa poplavom etnonacionalističko-klerikalnofašističko-šovinističkog destruktivnog nasrtaja na mir, demokratiju i stabilnost u Crnoj Gori – s pravom toliko željeni ponovni povratak i opet životno i vitalno-opstajući neophodni iskorak Crne Gore u potpuno novi, radikalno drugačiji koncept individualističko-demokratskog sistema vrijednosti zapadnog, građanskog, civilizacijskog, državnog, multikulturalnog, multietničkog, multikonfesionalnog i interkulturalnog nacionalizma i identiteta, o kojemu je tako inspirativno i autentično govorio i pisao staknuti crnogorski i engleski filozof Jovan Džon Plamenac.