Oni tvrde da je imenovanje Harisa Đurđevića za načelnika Centra Bezbjednosti Pljevlja „direktna uvreda za veliki dio građana Pljevalja i časnih policajaca“. Od premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića, ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina traže da ponište tu odluku.

Protest grupe mladića („ukoliko se TO desi“), obilježila je juče pjesma koja je bila moto skupa: “Ustala je Sparta srpska, neće ovo biti Turska…”.!

Jasno i glasno je poručeno da u srpskim Pljevljima, tamo neki Haris, ne može biti prvi čovjek policije. Niti će od Pljevalja napraviti Tursku!

Imalo im je po kome doć’

Reći da su za mentalni i moralni sunovrat dijela pljevaljske omladine krivi samo organizatori jučerašnjeg skupa, među kojima je i potencijalni koalicioni partner DPS-a-Demokrate, bilo bi pogrešno i naivno.

Uostalom, ne treba imati briljantno pamćenje da bi se čovjek prisjetio kakav je arsenal militantnog svetosavlja zapljusnuo Pljevlja još od 1992.godine, kada je Milika-Čeko Dačević, sa grupom razuzdanih četnika, zauzeo taj grad i za nekoliko sati preuzeo sve vitalne objekte u njemu. Pa potom pregovarao sa aktuelnim vlastima koje su u to doba odano služile „balkanskom kasapinu“ Slobodanu Miloševiću. I od njih potom dobio pohavle za kooperativnost.

Naslonjeni su ti mladići i na „tradicije“ zvjeri u ljudskom obličju, četničkog koljača iz Pljevalja, sveštenika Srpske pravoslavne crkve, zvanog pop Maca. Tog zločinca iz Drugog svjetskog rata, Srpska pravoslavna crkva proglasila je za svetitelja. Ista ta crkva koja koljače proglašava za svece, izvela je lani na tzv. „litije“ skoro čitava Pljevlja.

I šta onda očekivati od prosječnog litijaša koji, čak i kada zna istinu o popu Maci, prihvata je, opravdava i afirmiše njegova nedjela kao „simbol“ ljudske čistote i (veliko)mučeništva?!

Biće da takva vladajuća (ne)svijest, nikada nije ni odlazila iz Pljevalja.

Jer, nije on jedini klao po Pljevljima 1944. godine. Bilo je u njegovoj družini mnogo „djelotvornijih“ koljača i krvoloka, poput Boža Bjelice, Josifa Babića, Miša Radovića zvanog Pendrek i Vojislava Kovaljskog koji su pobili i poklali stotine ljudi. Za Boža Bjelicu se, recimo, zna da je lično ubio četrnaest žena, šest na samom kraju rata u Pljevljima i okolini, a osam kasnije tokom šestogodišnjeg odmetništva. To je bio samo dio zločina, jer je kod njega nakon likvidacije 31. oktobra 1951. nađen spisak sa imenima 54 žrtve.

Šta očekivati od grada u kome neki ljudi žive u ulici Kralja Petra, ili Nikole Pašića? I šta zaključiti kada se zna da su te ulice, takva imena, dobile za vladavine DPS-a na državnom, a nerijetko i na lokalnom nivou?!

Pa, Bukovica. Tužna stranica istorije Pljevalja koja, nažalost ili na sreću, ima mnogo svjedoka. Iz tog su sela u blizini Pljevalja između 1992., i 1995. godine protjerani svi Muslimani, šest njih je ubijeno, dvije osobe su izvršile samoubistvo od posljedica torture, 11 je oteto, a blizu 70 je podvrgnuto fizičkoj torturi među kojima su i bili i ekstremni vidovi ponižavanja…Pa divljanje kroz Pljevlja, bacanje bombi na radnje Muslimana, blokiranje grada i progon…

                                                    Pljevlja, 1992. godine

Naviknutost na zločin

Zašto se onda čuditi mentalnom sklopu omladine koja ne želi Harisa?

Naviknutost na zločin prema ljudima drugačijeg imena, ksenofobija, diskriminacija, sve su to „legitimni“ oblici razmišljanja i djelovanja u tom gradu koji je, doduše, znao ispisati i svijetle stranice istorije, poput Pljevaljske bitke, jedne od najvećih partizanskih akcija na Balkanu tokom 1941. godine.

Gradom na vjetrometini civilizacija, ipak su češće duvali neki pogrešni vjetrovi sa sjevera, koji su od njega danas načinili nedođiju nedostojnu bilo kakve lijepe riječi ili djela koje bi bilo u saglasju sa vrijednostima moderne civilizacije.

To što je danas, dan kasnije, neko od organizatora jučerašnjeg divljanja nagovorio grupicu mladića da okrene ploču, nije pomoglo da se rastjera magla sa prvobitnog, spontanog nastupa prema Harisu. Jer, juče nije bilo ni pomena o tome da su oni meta u koju Haris Đurđević navodno treba da puca, o tome da je on „DPS batinaš“ i slično. Naprosto, danas su pokušali ispeglati, ono što se peglati ne može.

                                                        Dan kasnije

Đurđević je za njih juče samo bio nepoželjni Haris, a Pljevlja sa njim – ukoliko bude načelnik CB- Turska!

Organizatori su, dakle, poslali jasnu poruku institucijama da im neće dozvoliti upade nepoželjnih imena u „srpski svet“. Đurđević je, naime, prvi pripadnik nekog manjinskog naroda koji je imenovan na funkciju u policiji nakon ustoličenja nove vlasti, pa je onome čija je to ideja jasno poručeno da – neće moći.

Crna Gora, na čelu sa novim vlastima i njihovim osokoljenim članstvom koje je sve više nalik Hitlerjugend formacijama, sve brže ide u sunovrat. Pljevlja su samo njihova paradigma.