Sagovornici

Profesor Miodrag Mijo Adžić, akademski slikar i pozorišni, televizijski i filmski scenograf

Crna Gora je jedina država na svijetu koja nema opersku kuću i to je veliki hendikep za svekoliku crnogorsku kulturu

(15 riječi)

Dva moja đačka crteža objavljena u „Prosvjetnom radu” bila su jedan od prvih stimulansa koji mi je dao snagu i volju da nastavim umjetničku karijeru. Split me primio na najvećem mogućem nivou. U Parizu smo pekli zanat i upijali sve ono što će nam kasnije u životu bit podloga za naše profesionalno stvaralaštvo. Crnogorsko pozorište je na visokom evropskom nivou. Operska kuća je hram umjetnosti koja pokriva sva umjetnička stremljenja. Imamo grandiozne talente koji se ovđe školuju i odlaze u svijet. U Crnogorskoj Enciklopediji treba da se nađe samo istina, čista istina bez falsifikata

("Crnogorski portal" objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu "Prosvjetni rad" u periodu od 2012. do 2016. godine)

 

 

BIOGRAFIJA

1938. Stariji sin Radoja Adžića i Darinke Petrović Miodrag Mijo Adžić rodio se 25. 06. 1938. u Danilovgradu, đe mu je otac bio na privremenoj službi kao žandarmerijski oficir tadašnje Kraljevine Jugoslavije. 

1939. Otac Radoje sa službom prelazi na Cetinje đe ostaje sve do nastupajućih ratnih godina.

1941. Rodio mu se brat Dragoljub u vihoru ratnih seoba u zbjegu u Kučkim planinama, selo Raće.

1941–1944. Otac Radoje uspijeva da prebaci đecu i suprugu Darinku u svoj zavičaj – selo Đinovići đe ostaju sve do kraja rata, a on odlazi u redove Narodnooslobodilačke vojske.

1944. Mijo Adžić odlazi u ujčevinu na selo Bioče pohađa osnovnu školu, ali nedugo iza toga vraća se u selo Đinoviće kod majke i brata, a potom odlazi kod oca Radoja koji je tada bio u službi na Cetinju.

1947–1948. Nastavlja osmogodišnje školovanje na Cetinju, đe uspostavlja prve kontakte s nekim profesorima umjetničke škole.

1950. Kompletna porodica Adžića našla se na okupu na Cetinju.

1954. Pohađa vannastavnu radionicu mladih talenata na Cetinju, koju vodi mladi profesor-slikar Vojo Tatar.

1955. Upisuje se u Umjetničku školu u Herceg Novom.

1958. Napušta hercegnovsku školu i odlazi u Split đe nastavlja školovanje u Školi primijenjenih umjetnosti.

1959. Uspostavlja prve kontakte sa Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu.

1960. Prvi samostalni projekti, izložbe i nagrade u Splitu.

1961. Dobija stipendiju grada Splita i HNK Split, te odlazi na studij pozorišne i filmske scenografije na Akademiji primijenjenih umjetnosti Univerziteta u Beogradu.

1964. Kao student Akademije postavlja prvu profesionalnu scenografiju u HNK Split, J. P. Sartre „Zatočenici iz Altone”, te izlaže svoje radove na izložbi Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, a iste godine postaje i član tog udruženja.

1967. Diplomira na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, te dobija stipendiju za specijalizaciju pozirišne i filmske scenografije u Parizu.

1968. Krajem godine ponovno se vraća u Split, u Hrvatsko narodno kazalište, koje mu je sve ovo i omogućilo, te preuzima mjesto stalnog scenografa opere, drame i baleta.

Izlaže svoje radove u Salonu Udruženja likovnih umjetnika Splita, što mu postaje i stalna godišnja praksa.

1975. U Trogiru sklapa brak sa Gorkom Katalinić, profesoricom italijanskog i francuskog jezika.

1978. U Splitu rodio mu se sin Vuko, danas diplomirani pravnik.

1980. Rodila mu se kćerka Ksenija, takođe danas diplomirana pravnica.

1990. Na Cetinju u 77-oj godini umire majka Darinka.

1996. U Novom Sadu kod brata Dragoljuba umire otac Radoje u 96-oj godini života.

2007. Iznenada umire supruga Gorka u 59-oj godini života.

Danas živi i radi u Splitu i Cetinju. 

Miodrag Mijo Adžić je autor preko 250 scenografija za pozorišne, operske, baletske i druge projekte, a dobitnik je velikog broja značajnih priznanja i nagrada za svoj rad.

 

Prva izložba mladih cetinjskih umjetnika u nekadašnjoj zgradi Medicinske škole

G. Adžiću, prvi ste diplomirani scenograf i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj. Početak Vašeg školovanja odmah nakon Drugog svjetskog rata vezan je za Cetinje koje je tada bilo državni, duhovni i kulturni centar Crne Gore. Danas ste mu se ponovo vratili kao stalnom mjestu boravka, mada nijeste nikada duhom ni otišli iz njega. Može li se reći da ste zapravo čitavog života prožeti cetinjskim i crnogorskim duhom?

Adžić: Upravo tako. U tom poslijeratnom periodu Cetinje je bilo metropola crnogorske kulture. Tu se sjatila sva intelektualna elita Crne Gore od književnika, istoričara, umjetnika, doktora, inžinjera, matematičara, naučnika svih struka, zvanja i zanimanja. Postojalo je Crnogorsko narodno pozorište na čelu sa Ratkom Đurovićem koji je istovremeno bio i direktor Nacionalne biblioteke, zatim tu su bile umjetnička, pedagoška i muzička škola. Na Cetinju su bile sve državne institucije. Cetinje je bio u to vrijeme nukleus crnogorske politike, kulture i društva u cjelini. 

Ja sam imao veliku sreću budući da je u neposrednoj blizini moje kuće stanovao legendarni Ratko Đurović. Srijetao sam kao đetić i istoričara Jagoša Jovanovića, takođe legendarnog pjesnika Lesa Ivanovića, kao i čuvenog Danila Kiša koji je u to vrijeme bio na Cetinju sa sestrom Danicom Kiš, koja je bila profesor crtanja, zatim Pavla Zorića, poznatog književnika, tada đaka Gimnazije… 

Bilo je u to vrijeme na Cetinju još puno istaknutih umjetnika. Kada se Srednja umjetnička škola preselila sa Cetinja (inače je bila u zgradi OŠ „Njegoš”) u Herceg-Novi, u gradu je ostala grupa „inficiranih” mladih cetinjskih umjetnika koji su permanentno stvarali. Među njima su se posebno isticali Veselin Bastać, Miodrag Kusovac, Ratko Šoć, Dimitrije Đurić, Mihailo Jovićević i drugi. Svima njima je priređena prva izložba u nekadašnjoj zgradi Medicinske škole. Izloženi su bili i moji radovi. To je bio prvi javni nastup na cetinjskoj sceni đe smo dobili komplimente, a objavljene su i prve kritike u novinama. 

Lubarda: „Đetiću, da li bi i ti volio da budeš umjetnik?”

U „Prosvjetnom radu”, dok je list izlazio na Cetinju, još kao osnovcu objavljeni su Vam prvi crteži i likovni radovi. Što je za Vas to tada značilo i što mislite o aktuelnom projektu prerastanja stalnog dodatka našeg lista „Đečiji Svijet” u poseban list za đecu i mlade, takođe na jotovanoj verziji crnogorskog jezika? Što takvi listovi znače za đecu i njihovo stvaralaštvo? Što za njihov kasniji umjetnički i profesionalni razvoj i uspjeh? 

Adžić: Puno znače i to su dobri planovi. U poslijeratnim 50-im na Cetinju, u tadašnjoj zgradi Ministarstva kulture, bila je kancelarija „Prosvjetnog rada”na čijem je čelu kao glavni i odgovorni urednik tada bio naš istaknuti književnik i novinar Božo Bulatović, čovjek kome Crna Gora duguje i dan danas i koji je bio pokretač mnogih događaja na kulturnom planu Crne Gore. Jednom prilikom upitao me je imam li što od crtačkog i likovnog materijala za objavljivanje u „Prosvjetnom radu”. Sa najvećom radošću sam prihvatio takvu jednu ponudu i tada su objavljena dva moja crteža. To je bio jedan od mojih prvih stimulansa koji mi je dao snagu i volju da nastavim ovim putem. Ovome je prethodio period, izuzetno značajan za moj razvoj, kada je Srednja umjetnička škola bila na Cetinju. U njoj su bile najveće ličnosti crnogorskog slikarstva – Petar Lubarda, Miloš Vušković, Milan Božović, Savo Vujović, Milo Milunović… Sa njima sam ja kao đetić kontaktirao i po prvi put u životu ušao u jedan umjetnički atelje. 

Tada sam upoznao jednog omanjeg gospodina koji se zvao čika Petar. Ja nijesam znao ko je on. Bili su tu i studenti, neki od njih čak i u partizanskim uniformama budući da su se vratili iz NOB-a. Tu je bio i poznati dubrovački slikar Đuro Pulitika, zatim crnogorski slikari Aleksandar Aco Prijić, Gojko Berkuljan, Marko Borozan, Dado Đurić, Branko Filipović-Filo… Tada sam od Petra Lubarde dobio neke kredice u boji kao moju prvu umjetničku spremu i simbolično prvi slikarski „kist”. Upitao me je: „Đetiću, da li bi i ti volio da budeš umjetnik?”, na šta sam ja sa radošću odgovorio sa „da”. Nesumnjivo je da se u tom najranijem đečijem dobu dešavaju presudne „infekcije” budućih zvanja i profesija. Ja sam tada sarađivao i u listu „Susreti” đe sam objavio veliki broj radova. On je bio značajan jer je objavljivao tekstove mladih crnogorskih pjesnika i u njemu su sarađivali i Vito Nikolić, Leso Ivanović, Božo Bulatović… Poslije Drugog svjetskog rata Crna Gora je blistala sa kulturnim događanjima. Jedno vrijeme se na Cetinju štampao i „Titov pionir”, đe sam takođe objavio par ilustracija. 

Republičke nagrade 1953. i 1955. na konkursu „Prosvjetnog rada” za slike


Bili ste i đak čuvene Srednje umjetničke škole u Herceg-Novom. Kakve uspomene nosite iz ovog perioda Vašeg života i obrazovanja?

Adžić: Srednja umjetnička škola je bila prvo na Cetinju, a onda je 50-ih godina odselila u Herceg Novi sa plejadom značajnih umjetnika i profesora. 1955. godine sam pošao za Herceg-Novi sa grupom već pomenutih mladih talenata misleći da ću tamo sresti Lubardu, Vuškovića… Međutim, oni su već radili širom Jugoslavije. Jedino je tu još bio prof. Savo Vujović, veliki vajar Luka Tomanović, a na vajarskom odjelu je kao asistent bio Vojo Stanić. Tu je bio i veliki srpski akvarelista Mirko Daljev, keramičar Kokan Đorđević, profesorica francuskog jezika Darinka Jovanović, arhitekta Đukić, slikar Darko Đurišić, vojvođanski Mađar vajar Petraš… 

Po mnogim tvrdnjama ta Srednja umjetnička škola je zapravo bila jedna mala akademija. Učenici su bili kasnije legendarni crnogorski slikari kao što su Dado Đurić, Đuro Pulitika, Ana Viđan, Jovo Ivanović, Sveto Martinović, Puro Đurić, Nikola Gvozdenović, Gojko Gojnić, Boško Odalović, Mihailo Jovićević, Ratko Šoć, Đorđe Jovićević, Drago Šćepanović, Mileva Marunović, Miodrag Miško Kusovac, zatim kolege sa śevera Crne Gore Cimbaljević, Šoškić, Marsenić… Bili su tu iz Srbije danas veliki slikar Taso Ruzmarin, kao i Janjićijević, takođe veliki srpski grafičar. Prisutna je bila i jedna grupa 4–5 zagrebačkih đaka. To je bila na neki način primijenjena škola umjetnosti od opšteg jugoslovenskog značaja. Iz te škole su izašle, kasnije, značajne ličnosti koje su radile širom Jugoslavije, mnogi nastavili na beogradskoj akademiji. Ja sam se u školi u Herceg-Novom isticao kao dobar akvarelista. 1953. i 1955. godine dobio sam republičke nagrade na konkursu „Prosvjetnog rada” za slike „Mlin u vladičinoj bašti” i za jedan pejzaž. To su bile prve nagrade koje sam dobio u Crnoj Gori. 

Preko scenografije za predstavu „Maksim Crnojević” do Pariza


Poslije Herceg-Novog, preko splitske škole primijenjene umjetnosti, otišli ste za Beograd. Na tamošnjoj Akademiji primijenjenih umjetnosti dobili ste najveće ocjene za diplomski rad, tj. scenografiju za predstavu „Maksim Crnojević” po tekstu Laze Kostića. Već tada, Vaši profesori, istaknuta umjetnička i pedagoška jugoslovenska imena, prorekli su Vam zavidnu i izuzetno uspješnu umjetničku karijeru.

Adžić: Poslije završene III godine hercegnovske Škole, kao daroviti đak, otišao sam u splitsku Umjetničku školu, tako da sam u tom gradu diplomirao Srednju umjetničku školu đe je uslijedila saradnja sa splitskim pozorištem. Onda sam upisao Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu temeljem te saradnje i rezultata asistencija. Dobio sam stipendiju grada Splita i splitskog pozorišta za studije scenografije u Beogradu. U toku školovanja u Splitu u pozorištu sam bio asistent legendarnom Rudolfu Bunku, Njemcu, koji je u toku rata pobjegao iz SS jedinica i pridružio se partizanskim i po završetku rata ostao da živi u Splitu. Poslije mog diplomiranja u Beogradu naslijedio sam ga u splitskom pozorištu kao stalni pozorišni, tj. kućni scenograf. 

Već prvi scenografski radovi koje sam kao asistent pravio bili su povod da me legendarni režiser Tomislav Tanhofer i Milenko Šerban, poznati beogradski scenograf, koji su radili i sarađivali u splitskom pozorištu, preporuče za stipendiju na beogradskoj Akademiji i to na Odsjeku za pozorišnu, filmsku i televizijsku scenografiju. Dolaskom na Akademiju ja sam već imao poznanstvo sa Milenkom Šerbanom, koji je kasnije postao i dekan akademije. Poslije druge godine Akademije ja sam postao asistent profesoru Šerbanu. Za diplomski rad na Akademiji uzeo sam da radim scenografiju za predstavu „Maksim Crnojević” od Laze Kostića i dobio najvišu ocjenu. Rad je, na neki način, bio povod da mi je kasnije dodijeljena stipendija za specijalizaciju scenografije u Parizu, u onoj tzv. međunarodnoj razmjeni studenata Evrope. 

„Mediala” – izuzetna grupa beogradskih slikara


U Beogradu je šezdesetih godina nastala i djelovala i „Mediala”. Bio je dominantan izuzetno otvoreni, građanski, kosmopolitski, stvaralački i multikulturalan i multietnički duh. Možete li nam nešto o tome reći?

Adžić: Imao sam sreću da se u vremenu mog studija pojavila i jedna izuzetna grupa beogradskih slikara, koja se po mnogo čemu odvajala od klasičnog akademskog i beogradskog i opšteg slikarstva. Riječ je o grupi „Mediala” čiji je osnivač bio Leonid Šejka. Toj grupi su pripadali Olja Ivanjicki, Kosta Bradić, legendarna ličnost srpskog slikarstva Ljubo Popović, naši Crnogorci Dado Đurić, Uroš Tošković i Miro Glavurtić… Ova grupa slikara je prva napravila prekid sa klasičnim slikarstvom zbog čega su ušli u sve evropske enciklopedije kao neka nova elita sa novim pogledima na svekoliku likovnu umjetnost. Oni su dali izuzetan pečat i otvorenost duha tadašnjem beogradskom likovnom životu.

 

U Parizu smo kao asistenti-studenti viđeli mnoge legendarne ličnosti, pisce, režisere, glumce

Odmah poslije diplomiranja u Beogradu i povratka u Split, otišli ste na specijalizaciju u Parizu i družili se sa Dadom Đurićem i mnogim drugim umjetnicima sa ex ju-prostora. Što je za Vas značio u životnom i stvarlačkom smislu boravak u Parizu?

Adžić: Poslije diplomiranja u Beogradu 1967. godine odlazim u Pariz na specijalizaciju. Pariz je metropola svjetske umjetnosti. Boravak u Parizu umjetnici cijelog svijeta smatraju kao najveći životni domet. U to vrijeme ja, kao scenograf, sam najviše pažnje i vremena proveo po pariškim pozorištima. Tada je Pariz imao preko 30 velikih pozorišnih kuća. Kao asistenti-studenti smo pratili mnoge predstave. Imali smo sreću na vidimo mnoge legendarne ličnosti, režisere, glumce… Bili su tu Mišel Morgan, Žerar Filip, Simon Sinjore, Mišel Pikoli, Iv Montan koji je više bio na estradi ali je učestvovao i u mnogim predstavama… Pośetili smo atelje jednog od najvećih pisaca svijeta Ežena Joneskua i viđeli njegovo remek djelo pozorišne i dramske umjetnosti – predstavu „Stolice”. U Parizu smo pekli zanat i upijali sve ono što će nam kasnije u životu biti podloga za naše profesionalno stvaralaštvo. Poslije pariških studija krajem 1967. godine vraćam se u splitsko kazalište, đe prihvatam dužnost stalnog scenografa opere, drame i baleta kao njihov stipendista, a zatim ponovo u nekoliko navrata odlazim u Pariz đe boravim u kraćim vremenskim intervalima prateći dodatna scenska događanja i puneći „baterije”.

 

Split je, na neki način, bio centar jugoslovenskog pozorišnog života

U Splitu postoji značajna pozorišna i operska dramska i operetna tradicija. Barokno pozorište jedno je od najupečatljivijih, a posebno Opera jedna od najvećih na prostoru bivše SFRJ. Kako Vas je primio Split?

Adžić: U Splitu sam bio primljen na najvećem mogućem nivou. U to vijeme u Splitu su boravile legendarne ličnosti jugoslovenskog pozorišta, režiseri, glumci, operski pjevači, kompozitor Ivo Tijardović, Jakov Gotovac, veliki dirigent Silvije Borbardeli, tada direktor drame Tomislav Tanhofer iz Beograda, čovjek koji je i inicirao da ja dobijem stipendiju, čuvena glumica Ivka Berković, režiser Dragutin Savin te Ante Jelaska, Tomislav Kuljiš, braća Marijanović, srpski glumci Tea Tadić, Sava Komnenović, Aleksandar Gavrić, Makedonka Marika Tucinovska… Split je u to vrijeme bio, na neki način, centar jugoslovenskog pozorišnog života, đe su gostovali umjetnici iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Još za vrijeme studija 1964. godine sa velikim hrvatskim glumcem Titom Strocijem, koji se bavio i režijom, postavio sam prvu predstavu u splitskom pozorištu – „Zatočenici Altone” Žana Pola Sartra.To je bio moj prvi zvanični projekat na splitskoj sceni, dakle, još prije završetka akademije. Splitska opera je, inače, barokna kuća sa operom, dramom, baletom i operetom, đe je uglavnom bila zagrebačka škola umjetnika, jer je Split bio, na neki način, servis zagrebačkoj operi i obratno. Tu je bio i veliki operski pjevač Ante Marušić, kao i pjevačica Mirjana Donadini. Balet je u to vrijeme u Splitu vodila legendarna Ana Roje, koja je imala i baletsku školu sa velikim koreografom Oskarom Harmušom, a nastupali su mnogi baletni umjetnici i operetne zvijezde, posebno italijanski operni umjetnici. Svi su oni gostovali po svim evropskim metropolama. 

 

Najveći utisak na mene su ostavili direktor rimske opere Đuzepe Đulijano, zatim glumac Tito Stroci, režiser Boško Violić, ruska balerina i koreograf Lukašova, koreograf Ana Roje…

Radili ste sa najvećim autorima u SFRJ, a i sa mnogim evropskim i internacionalnim umjetnicima. Ko je od tog velikog broja umjetnika na Vas ostavio najveći utisak? 

Adžić: Da, gostovali su i mnogi strani režiseri i dirigenti. Imao sam čast da, još kao student, radim pozadinu za koncert koji je održan u Splitu za velikog Menjuhina, a kasnije, veći broj predstava sam radio sa direktorom rimske opere Đuzepom Đulijanom. Sa njim sam šest Verdija postavio na splitskoj sceni i u zgradi i na Splitskim ljetnjim igrama. Zatim sam radio balet „Šopenianu” sa čuvenom ruskom balerinom Lukašovom iz Baljšoj teatra. Radio sam i sa Antom Jelaskom, Kljakovićem, zagrebačkim režiserom Boškom Violićem, splitskim Marinom Carićem, Vlatkom Perkovićem, Petrom Selemom… Bili smo planirali da u okviru Splitskih ljetnjih igara postavimo i Kišovu „Elektru”. Međutim, do realizacije nije došlo zbog bolesti jednog dijela umjetnika koji su trebali da igraju u toj predstavi. Tada smo postavili na scenu komad „Boga Kurta” u kojem su igrali Stojan Dečermić, naš Cico Perović i drugi. Naravno, u splitskom teatru bili su i glumci iz Splita – legendarni Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Božena Kolničar i drugi koji su bili u stalnoj dramskoj postavi splitskog pozorišta. Ne smijem da zaboravim, pored scenografa Rudolfa Bunkea, čuvenu kostimografkinju Jagodu Bujić, koja je radila kostime za pet predstava u kojima sam ja potpisivao scenografiju. To mi je velika čast. Kasnije se odselila u Pariz. Ali, ipak, na mene najveći utisak su ostavili direktor rimske opere Đuzepe Đulijano, glumac Tito Stroci, ruska balerina i koreograf Lukašova, koreografi Ana Roje i Milenko Štambuk, te režiseri: Tomislav Tanhofer, Boško Violić, Tomislav Kuljiš, Marin Carić, Vanča Kljaković, Ljubiša Ristić, Ante Jelaska, Petar Selem, Slovenac Emil Frelih. 

 

Specijalno priznanje za najveću scensku predstavu u istoriji Splita povodom 1700 godina postojanja grada i Biskupije

G. Adžiću, autor ste scenografija za izuzetno veliki broj scenskih manifestacija i predstava. Dobitnik ste najviših priznanja i nagrada za svoj rad. Možete li nam reći koja Vam je predstava, odnosno scenografija i nagrada najdraža?

Adžić: U nizu mnogih nagrada, što pozorišnih, što likovnih, ako se može izdvojiti najdraža, to je Odlikovanje reda Danice hrvatske sa likom oca hrvatske književnosti Marka Marulića, kojega sam dobio na prijedlog Ministarstva kulture Hrvatske i grada Splita. Nagrada mi je dodijeljena u Banskim dvorima u Zagrebu na dan hrvatske državnosti u prisustvu kompletnog hrvatskog vladajućeg vrha, a predao mi ju je tadašnji predśednikHrvatske Stjepan Mesić. Pored tog priznanja, dobio sam i „Zlatnu medalju” grada Splita, a puno ranije na Međunarodnom operskom bijenalu opere i baleta u Osijeku prvu nagradu za scenografiju. Zatim, na smotri hrvatske drame u Slavonskom Brodu – nagradu hrvatskog glumišta za scenografiju predstave Miljenka Smoja „Roko krvolok”, sa naslovnom ulogom Borisa Dvornika. Kao stalnom scenografu HNK u Splitu, Biskupiija hrvatska i grad Split povjerili su mi da radim na splitskoj rivi najveću scensku predstavu u istoriji grada povodom 1700 godina postojanja Splita i Biskupije. Cijeli stari grad je bio dekorisan, a na fontani sam postavio monumentalnu pozornicu na koju je došao gotovo cio katolički kler svijeta uz direktni televizijski prijenos Italije i Hrvatske koji je gledao i sveti otac Ivan Pavle II, te je preko biskupske konferencije i Hrvatske vlade lično zatražio da se autor tog projekta odlikuje. Tako da sam dobio specijalni pergament od svetog oca Pape Ivana Pavla II, povelju koja se rijetko kome daje. Uručena mi je u Splitu u biskupskoj dvorani. Jedini sam Crnogorac koji je dobio ovo odlikovanje od Vatikana i ponosan sam na njega. Sa ovim priznanjem sam pred sobom i umjetničkim svijetom ex jugoslovenskih prostora opravdao sve ono što sam do tada uradio. 

 

Rad na cetinjskim akademijama zadovoljava sve evropske kriterijume

Kakav se umjetnički kadar, kakvog kvaliteta, po Vama obrazuje na crnogorskim akademijama i da li ste zadovoljni sa stepenom profesionalizma u pozorišnom životu?

Adžić: Budući da sam van Crne Gore boravio preko 55 godina ja malo poznajem svekoliku crnogorsku kulturu, ali ono što sam zapazio na pozorišnom planu, jeste da je Crnogorsko pozorište na visokom evropskom nivou. Ne zaostaje iza evropskih projekata. Toga je svjesna i ukupna crnogorska kultura osnivajući na Cetinju tri akademije – dramsku, likovnu i muzičku. Obilazio sam rad na tim akademijama, družio se sa studentima, manje sa umjetnicima. To što sam vidio apsolutno zadovoljava evropske kriterijume i ni po čemu ne zaostaje za evropskim standardima. Velika opasnost je za malu Crnu Goru što je za naše uslove ogroman broj studenata umjetničkih akademija koji neće imati u budućnosti đe da rade. Pa će biti da školujemo kadar za Evropu i svijet. Rad na akademijama, ponavljam, zadovoljava sve evropske kriterijume. Nužno je poraditi u pozorištima na tehničkim inovacijama koje su u svijetu pozorišta otišle jako daleko, a koje su u CNP-u i u manjim pozorištima na niskom tehničkom nivou. A što se tiče umjetničkog kadra, on je na visokom nivou i sa dobrim rezultatima. 

Naravno, moguće je i potrebno dalje razvijati visokoškolske smjerove sa matičnim i srodnim profesijama u stvaralačkoj sferi o kojoj govorimo, ali je potrebno, kažem, da se taj kadar neđe i može zaposliti i angažovati, poželjno bi bilo prije svega u Crnoj Gori. Davne, 1951. godine kada se slavilo 100 godina od Njegoševe smrti, na cetinjskoj Ljetnjoj pozornici priređena je predstava „Gorskog vijenca” koja je okupila svu jugoslovensku pozorišnu elitu. Bila je to prava oda najvećem imenu crnogorske kulture. Ušla je u anale kao najznačajniji domet crnogorske kulture tog vremena. Inače, čuveni prof. Milo Milunović je napravio amfiteatralni projekat, tj. i on je autor Ljetnje pozornice na Cetinju, kao i autor plakata za tu manifestaciju. Ljetnja pozornica na Cetinju je simbolično naš crnogorski zajednički amfiteatar, crnogorsko Dionizijevo gledalište. Volio bih da se i mladi crnogorski stvaraoci u ovom smislu takmiče i autorski potvrđuju, jer se još kao studenti naši mladi umjetnici moraju uključivati u kulturne projekte širom naše jedine nam domovine Crne Gore.

                    

 Crnogorci žive u Hrvatskoj bez ikakvih smetnji zbog njihovog nacionalnog porijekla

U rasijanju žive i rade već vijekovima generacije i generacije Crnogoraca, odnosno onih čiji su korijeni u Crnoj Gori. U Hrvatskoj čini se da je gotovo već i tradicionalno, a u savremenom dobu osobito, prisutna veoma jaka stvaralačka intelektualna crnogorska populacija. Vi ste u njoj aktivno učestvovali više decenija. Jedno vrijeme bili ste i predśednikSkupštine Crnogoraca u Hrvatskoj. Koliko je ta činjenica od značaja za pravljenje pravih mostova između matice i dijaspore i za, što je posebno značajno, evropsku profilaciju i otvorenost države Crne Gore?

Adžić: Hrvatska zajednica Crnogoraca je najjača i najbolja dijaspora u Hrvatskoj. Egzistira dugi niz godina. Jedna grupa Crnogoraca intelektualaca svih struka, zvanja i zanimanja, u Hrvatskoj su pronašli pogodno tlo za svoj rad i primljeni su kao u svojoj kući, jer Crna Gora ne može da primi veliki broj umjetnika zbog navedenih nedostataka. Veljko Bulajić, oskarovac Dušan Vukotić, slikar Vasko Lipovac, Dimitrije Popović, Stevo Luketić, moja malenkost, glumac Miodrag Krivokapić, profesori raznih struka kao što su dr Milorad Nikčević, emeritus Aga Simović… Niđe u svijetu nema takve i veće crnogorske intelektualne elite kao u Hrvatskoj. To je druga izabrana domovina crnogorske intelektualne elite što traje odavno a evo sve do današnjeg dana, naravno, pored Beograda i države Srbije đe su živjeli i danas mnogi žive, radili i sada djeluju kao Mišo Janketić, Milo Miranović, Cico Perović i mnogi drugi umjetnici i stvaraoci, kao i mlađe današnje generacije koje rade sa velikim uspjehom. 

Ima nas puno umjetnika Crnogoraca koji svoju kulturu stvaramo po evropskom prostoru. U Hrvatskoj smo, skoro, bili bolje primljeni nego u svojoj kući. Mi Crnogorci smo fleksibilni ljudi. Ako naiđemo na gostoprimstvo, to vraćamo trostruko, a Hrvati to umiju da cijene i poštuju. Takav je odnos između Crnogoraca i Hrvata još od vremena bana Jelačića, Mažuranića i Njegoša, preko Štrosmajera i knjaza Nikole i dalje do recimo činjenice da je Tin Ujević svoju knjigu štampao u Nikšiću. Da podśetim i to da je prvi međunarodni ugovor iz kulture poslije zadnjeg rata na ovom prostoru bio potpisan upravo između Crne Gore i Hrvatske. Svečano je potpisan na Cetinju na Dan državnosti Republike Hrvatske i ja sam tada kao hrvatski umjetnik crnogorskog porijekla imao izložbu u Plavom dvorcu, koja mi je donijela veliko zadovoljstvo u prisustvu predstavnika dvije Vlade, diplomatskog kora i mnogih uzvanika uz intoniranje dvije himne.

Na otvaranju te moje retrospektive u Plavom dvorcu na Cetinju, govorili su akademik Sreten Perović, režiser Blagota Eraković, ambasador Republike Hrvatske Njegova Ekselencija Petar Turčinović i gradonačelnik Cetinja dr Milo Janković. U pozdravnim govorima dali su mi jedan veliki kompliment – da sam ja sa svojim plodnim stvaralaštvom ušao u anale jugoslovenske pozorišne scene i kao slikar i kao scenograf, jer sam ostvario prosto nevjerovatan broj – preko 250 scenografskih projekata, televizijskih, filmskih, pozorišnih, baletskih. Učestvovao sam na Međunarodnoj izložbi 1977, koju je organizovala Crna Gora, crnogorskog slikarstva, koja je išla po Evropi u selekciji Coka Marovića i Olge Perović. Bio sam predstavljen sa dva svoja rada, rame uz rame sa Milunovićem, Prijićem, Lubardom i ostalim legendarnim crnogorskim umjetnicima. To je drugo moje učešće sa crnogorskim umjetnicima. No, danas, nemam ni jednog eksponata u galerijama Crne Gore, osim slike posvećene Petru II Petroviću Njegošu koju sam dao kao poklon za Njegoševu Galeriju. Ni jedan moj rad nije, naime, nikada postavljen i otkupljen za crnogorske galerije. Sada je prof. Pavle Pejović najavio dolazak u moj atelje u cilju otkupa nekoliko radova i iz slikarstva i iz scenografije. Inače, ni jednu scenografiju za neku predstavu nijesam nikad uradio u Crnoj Gori. To mi je veoma žao. Bilo je nekih razgovora, ali je sve na tome i ostalo.

Crnogorska intelektualna dijaspora u Hrvatskoj se obnavlja i nastavlja da i dalje djeluje. Eto, ja sam u Splitu oformio svoju porodicu, oženio se i dobio đecu, sina Vuka i kćerku Kseniju. Sada već imam i unuka, moga prijestolonasljednika, Petra. Svi oni žive u Hrvatskoj bez ikakvih smetnji zbog njihovog nacionalnog porijekla. I to je veoma značajno za dobre donose između Crne Gore i Hrvatske i za njihovu evropsku budućnost. Na žalost, moja đeca nijesu umjetnici. I sin i kćerka rade u državnoj službi kao pravnici. Najviše su se družili sa đedom po majci iz Splita, koji je bio predśednik splitskog suda i bečki diplomirani pravnik, pa im je upravo on ulio ljubav prema pravnoj službi, te su danas doktori pravnih nauka i zauzimaju vrlo značajna profesionalna mjesta u Hrvatskoj. Tako da je on bio presudan za profesionalno opredjeljenje moje đece. 

 

Problem sa dvije akademije i dvije crkve se mora u najkraćem roku na najbolji način, pridržavajući se svih međunarodnih kodeksa, riješiti

 

Kakvo je Vaše mišljenje o aktuelnom problemu konstituisanja najviše naučno-umjetničke institucije, naime, Akademije nauka i umjetnosti u Crnoj Gori? Naučni i umjetnički kapaciteti i potencijali su razuđeni i neujedinjeni, pri čemu se čak i ne poštuju i ne sprovode ustavne i zakonske odredbe države Crne Gore, tj. donešeni Zakon koji ovo pitanje reguliše?

Adžić: Jedna od najvećih tragedija Crne Gore i njene kulture su dvije akademije, dvije crkve, što se mora u najkraćem roku na najbolji način, pridržavajući se svih međunarodnih kodeksa, riješiti. To je kamen smutnje u državi. Problem koji traje već dugo godina. To je moj apel, iznad svih apela – da Vlada Crne Gore mora ovo riješiti, uz sve evropske kodekse ponašanja. Crnu Goru ovo vodi u veliki ambis i ovo je ključno pitanje u državi. Jer, mnogi istupi predstavnika ovih institucija vrlo često djeluju sa pozicija dijametralno suprotnih stavova po mnogim pitanjima negirajući mnogobrojne istorijske činjenice i istorijske nesporne fakte. Prosto je neshvatljivo da se u dvadeset i prvom vijeku negiraju kanonske vjekovne stečevine Crnogorske pravoslavne crkve.

Raspadom Jugoslavije Crna Gora je izašla kao jedan od najvećih siromaha, jer nije stekla neki moćniji kapital iz kojeg može finansirati kulturne i naučne institucije. Bez međunarodnog kapitala to je neriješiv problem. Mislim na ukupnu sferu obrazovanja, nauke, kulture i uopšte života građana Crne Gore.

                                                         

Prvi čovjek koji je zaorao polje tabu tema je bio prof. Ratko Đurović

 

         G. Adžiću, zašto po Vama Crnogorci još nemaju svoju nacionalnu i državnu Enciklopediju?

Adžić: Upravo zbog mnogih nerazjašnjenih stvari i istorijskih činjenica koje, ipak, izlaze na svijetlost dana. U Crnoj Gori se, naime, tek sada govori o mnogim tabu temama koje su dugo zanemarivane. Prvi čovjek koji je zaorao polje tabu tema je bio prof. Ratko Đurović, koji je bio i moj profesor na beogradskoj Akademiji. Dakle, zbog mnogih falsifikata, neraščišćenih stvari, raznih nacionalističkih pretenzija koje obitavaju u Crnoj Gori, tu smo đe smo. Dok se ne riješe temeljna pitanja pripadnosti kulturnih dobara Crne Gore vrlo je teško doći do rješenja, ali se na tome mora temeljno raditi. Mnogi aspekti naše crnogorske zbilje su nedefinisani i neriješeni. Ima puno i jako velikih istorijskih falsifikata što je jedan od zabrinjavajućih problema ove države koja treba da uđe u Evropu sa raščišćenim kulturnim i vjerskim problemima i zbog toga još nije vrijeme za štampanje crnogorske Enciklopedije, jer u njoj treba da se nađe samo istina, čista istina bez falsifikata. 

 

Treba formirati Leksikografski Zavod, ali i prethodno raščistiti ključne stvari

Smatrate li da treba formirati Leksikografski zavod kao matičnu instituciju za rad na crnogorskoj Enciklopediji i na svim drugim potrebnim tekućim i periodičnim leksikografskim publikacijama? 

Adžić: Obavezno bi trebalo formirati Zavod, ali prethodno raščistiti ove ključne stvari da ne bude skandaloznih tekstova koji bi na startu uništili tu enciklopediju. Nužno je okupiti valjanu, univerzalnu ekipu eksperata znanja i poštenja bez političkih svakodnevnih ili ne daj bože partijskih interesa, u koju treba uvrstiti predstavnike svih nacionalnih manjina, znači imati u vidu ukupne vrednote crnogorske kulture. Zove se crnogorska Enciklopedija, ali ona pripada i svim manjinama koje vjekovima žive u Crnoj Gori. Dok se ne stvori jedan takav intelektualni nukleus nema riješenja za izradu nove crnogorske Enciklopedije. 

 

 

APEL DA SE REZERVIŠE LOKACIJA ZA ZGRADU OPERE U PODGORICI

Jedini lokalitet u Podgorici za opersku kuću je bivša kasarna „Morača”


Crna Gora još nema institucionalno razvijen operski i baletski život. Koliko to negativno utiče na razvoj crnogorske kulture i umjetnosti?

Adžić: Ogromno puno. Crna Gora je jedina država na svijetu koja nema opersku kuću. Operska kuća je hram svih umjetnosti koja pokriva svekolika umjetnička stremljenja. To je veliki hendikep Crne Gore. Jedini prostor u Podgorici za ovaj kapitalni objekat-opersku kuću je lokalitet bivše kasarne „Morača”. Jer, glavni grad nema niti jednu drugu adekvatnu lokaciju za takav monument kulture. Apelujem na Ministarstvo kulture da se to postavi kao imperativ na kojem se mora poraditi u najskorije vrijeme za buduće generacije. Da podśetim da je kralj Nikola još 1911. godine bio naručio projekat za zgradu opere u Baru, tj. projekat izgradnje Kraljevskog pozorišta Nikola I, italijanskom arhitekti prof. Adolfu Magriniju. No, zbog tadašnjih istorijskih i ratnih okolnosti sve je ostalo samo u skicama koje se danas čuvaju u Muzeju kralja Nikole na Cetinju. 

Imamo gradiozne talente koji se ovđe školuju i odlaze u svijet. Operska kuća pokriva i dramu, filharmoniju, operu, operetu, sve vrste koncerata itd. Država bez operske kuće je uskraćena za veliki i nepremostivi minus koji se mora ispraviti koliko god je teška ekonomska kriza. Bar da se rezerviše adekvatna lokacija. Jer, i to je problem. Naime, lokacija za operu mora biti u centru grada na jednoj velikoj platformi đe su omogućene sve komunikacije prema njoj. Crna Gora ima dosta talenata koji su danas po svijetu. Crnogorci imaju neizmjerni muzički smisao iako im je sluh vijekovima osporavan i demantovan. Samo u Splitu su dvije mlade operske crnogorske pjevačice koje pjevaju solo parije, a završile su Muzičku akademiju na Cetinju.

 



Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.