S obzirom da će i stav i naknadna  ‘’objašnjenja’’ oko genocida počinjenog u Srebrenici, ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava dr Vladimira Leposavića, nesumnjivo i dalje biti  korišćeni u kleronacionalističke i velikosrpske šovinističke svrhe, radi prave istine nužna je njihova detaljnija analiza. Na pitanje da li je kao ministar pravde spreman da prizna i prihvati da se u Srebrenici dogodio genocid i pokazuje li spremnost da se pokloni žrtvama u Srebrenici, Leposavić je kazao da je ”spreman da prizna da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi.” Podsjetimo, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju Ujedinjenih nacija (MKSJ) u Hagu donio je više presuda u kojima se potvrđuje genocid u slučaju Srebrenice. A baš za ovaj sud, Leposavić tvrdi da je “izgubio svoj legitimitet”. I odmah u narednim izjavama, Leposavić upada u contradictio in adiecto (“a contradiction between parts of an argument”): ’’Pitanje da lično priznam zločin genocida, i pored toga što ga nikada nisam negirao, ne zaslužuje, da se na njega uopšte odgovori.’’ (Samo što ne reče ”i pored toga što ga nikad nisam učinio”!?, što je on suštinski zapravo i izrekao, želeći da, treba li reći sasvim neuspješno zaplićući se ko ”pile u kučine”, dovede svoju ”argumentaciju” do po njemu ”poželjnog” i ”efektnog” apsurda, s jedne strane, te da ”ponizi” i ”obesmisli” pitanje i onoga koji pita, s druge strane.)

A kako kao ministar pravde gradi svoj ‘’legitimitet’’ pokazuje i njegovo shvatanje odnosa pojedinca, posebno javnog funkcionera kao što je on, prema sudsko objektivno i u validnom pravnom procesu utvrđenom činjeničnom stanju i na osnovu njega donesenoj presudi. Leposavić se ponaša kao da se traži da on kao pojedinac prizna zločin, što on ”decidno” i ”rezolutno” – odbija!? ”Tražiti, dakle, od svakog živog čovjeka i javnog funkcionera da prizna zločin koji nije učinio, nedozvoljavajući mu da govori o patnjama svog ili drugog naroda i, uz sve to, navoditi kako to nema za cilj nametanje kolektivne odgovornosti, najveće je licemjerje. To je ujedno i najsigurniji put da se narodi, koji jednako pate, i zauvijek udalje i od šanse da se pomire.”?! Toliko nesuvislosti, podmetanja, zle namjere i upravo licemjera teško je naći na manjem prostoru. Toliko ga je, da ovo neštedimice posijano zlo sjeme ima ozbiljnih i dalekosežnih pravnih i moralnih deformiteta, potencijala i kapaciteta za beskonačnu zlu upotrebu i brojne obmane u budućnosti.

Prvo, Leposavić unosi pravni neduh subjektivnosti i voluntarizma, nepodnošljivu lakoću i neobaveznost u procjenjivanju objektivnog karaktera i kvalifikativa (svakog) zločina kao takvog!? Drugo, podmeće kvazimoralnu ali zato nimalo bezazlenu laž da neko nekome ne dozvoljava da govori o patnjama svog (srpskog) naroda!? Insistira nametanje i podstiče kolektivnu odgovornost (srpskog) naroda i time širi realnu bazu za nove omraze, osvetoljubivosti, revanšizme i zločine!? Zamjenom tezom i istinskim licemjerjem, nepriznavanjem stvarnih učinjenih zločina, tj. individualnih krivaca i zločinaca kojih je dakako bilo u svim narodima, Leposavić odista gradi ”najsigurniji put da se narodi, koji jednako pate, i zauvijek udalje i od šanse da se pomire.”!?

Podupirući ovih dana svoju izjavu o srebreničkom genocidu u Skupštini, Leposavić kaže: ”Riječ je o slučaju povodom kog još uvijek traju i mogu biti vođeni novi sudski postupci. Budući da je u nekim od tih postupaka kao dokaz korišćena i epska poezija pisca iz 19. vijeka, razumljivo je da ministar pravde u ekspertskoj vladi ne može sebi dozvoliti toliku neodgovornost da daje bezuslovna priznanja o događajima iz ovih postupaka.” Kakvo stvarno licemjerje i bezočno falsifikovanje i zloupotreba suštine djela genijalnog Petra II Petrovića Njegoša!? Bez obzira što je stvarno mislio ovom izjavom, u svim njenim varijantama, Leposavić neadekvatno upotrebljava Njegoša stavljajući ga u sasvim lažnom i neprimjerenom kontekstu, a sve naravno u providnom krajnjem cilju odbrane postupaka Radovana Karadžića i Ratka Mladića, tj. dokazivanja da zapravo genocida u Srebrenici i – nije bilo!?

Upravo velikosrpski nacionalisti i šovinisti, klerofašisti i imperijalni asimilatori, dakle, svi oni koji stoje iza ministra Leposavića i koji su naravno izabrali i njega i cijelu tzv. ”ekspertsku” vladu, Njegoša prikazuju kao genocidnog pjesnika i kao nekoga ko je svojim djelom apsolutno uperen protiv islamske religije kao takve.  A Njegoš se u svom vremenu zapravo borio protiv turske okupacije u čiju svrhu je bila instrumentalizovana i islamska religija. Govoreći o istrazi poturica Milovan Đilas piše: ”Istrage kao pokolja – kao genocida, nije bilo. Za tu tvrdnju ima brojnih dokaza, a nijedan koji bi je opovrgavao, sem docnijih, savremenih, genocidnih, ideoloških pridavanja i Crnogorcima i  Njegošu. Ni u predanju ni u moralu crnogorskom nema tragova o ubijanju žena i djece, tj. o istraživanju druge vjere ili naroda kao takvih.’’

Reče Leposavić na kraju i ovo: ”Nastaviću da se borim za ono u šta vjerujem – da se svaki život i svačija patnja uvažavaju jednako, kako ničije žrtve ne bi bile uzaludne, već postale vječno sjećanje i upozorenje da niko više na ovim prostorima ne bude proganjan na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi.” Niko, osim – Crnogoraca!? U ”ekspertskim” zamislima, planovima i porogramima Leposavića i aktuelne ”crnogorske” Vlade naravno niđe nema Crnogoraca, za njih ne važe ”hrišćanske” i ”svečovječanske” brige i molitve naših ”apostola”!? 

Zato, evo šta im poručuje srpski akademik prof. dr Živojin M. Perić, član i više evropskih i svjetskih akademija nauka, jedan od najčuvenijih evropskih pravnika između dva svjetska rata, veliki poznavalac međunarodnog prava i istinski prijatelj Crne Gore i jedan od najvećih boraca za suverenu i nezavisnu crnogorsku državu:’’Ne može, dakle, jedan princip vrijediti samo za Srbe, a ne i za Crnogorce, inače bi Srbi bili sljedbenici onoga paganskoga pravila: Načela su samo sredstva, koja nam pomažu da postignemo ono što je nama korisno, pozivajući se na njih ili odbacujući ih po potrebi, slično oružju kojim se služimo samo kada nam zatreba.’’