Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XVI): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
I Vitov i Brankov put je
bio “put Hamletov”. To je put na kome je Vito bio svjestan da “proklet sam ja /
proklet”, to je put na kome je Branko pjevao “Ubi me prejaka reč”. I Vita je
proganjala, izjedala i ubijala “prejaka reč”, kao što je i Branko znao da je”proklet”.
I Vitu i Branku posljednje i prve adrese su one na nebu, a ne one među ljude.
Prvi pjeva – “Idem u vječnu skitnju između zvijezda”, a drugi – “Neka sve ide
Nebu, nek' sudi Vasiona...”. Vrijedi čuti u cjelini sljedeće pjesme koje su u
suštinskom smislu možda najkompatibilnije, najsrodnije, najsličnije
(najličnije!) i najbliže Vitovom i Brankovom poetskom “vjeruju” , iako Branko
pjeva o prejakoj riječi koja ga je ubila kao da je već razriješio Vitovu (i
svoju!) ključnu dilemu “ILI-ILI”, kao da je već prešao rubikon života i(li)
smrti i kao da je već u potpunosti zašao i zakoračio u zonu sumraka, dok Vito –
i pored toga što je svijestan da je proklet i da mu nema spasa – ipak nalazi u
sebi onu apsurdnu i paradoksalnu crnogorsku i njegoševsku zaumnu i enigmatičnu,
tajanstvenu i magičnu spremnost na borbu uprkos svemu, odnosno gotovo bezumnu i
slijepu, maltene praiskonsku i sudbinsku, snagu i vjeru praktično u ništa,
oličenu u Njegoševom stihu “neka bude što biti ne može” iz “Gorskog vijenca”.
“UBI ME PREJAKA REČ... / Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je
ona jutros, uz slavujevu pesmu. / Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, / To
njeno zbogom beše premnogo i za česmu / MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG
PONIŽENJA... / I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, / Dok se još nečem
nadah, dok bejah sav sa sobom. / Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, /
Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE
SNOVIĐENJA... / Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, / Nekuda odskakuta,
sva gipka kao srna... / U meni prošlo vreme kao parastos ječi, / A negde ispred
oka mota se kosa crna / I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... / Možda ću
doći sebi kada pobegnu laste, / Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. / Kad
lepo što je, zaspi, a noć počne da raste / U meni i za mene, kad mrak okom
ubodem... / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... / U toj ću noći i ja sa
svojim snom umreti, / Kunući ono zbogom što ga izreče ona. / A nije dobro nikom
svom bolu da se sveti, / Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... / UBI ME
PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...” (PJESMA ‘’EPITAF” BRANKA MILJKOVIĆA);
“Bestraga ti glava / o ali bez traga / već odavno ide / moja glava draga / iz
zore u zoru // zora / a šta dalje // ko nas u taj bestrag / iz bestraga /
šalje... // Nisi ništa ružno / rekla dobra ženo / sve je to još davno / ružnije
rečeno / proklet sam ja / proklet / zna to ova glava / pa se evo / luda /
nekako spasava / pa me evo nekud / očajnika vodi / da mi pukne mramor / u nekoj
slobodi.” (PJESMA ‘’KLETVA” VITA NIKOLIĆA)
Vito je bio ukleti, od
najbolje vrste, kafanski pjesnik-boem (taj vrlo važan pjesnikov autobiografski
momenat čitamo i u stihu: “Ja sam bio kafanski i više niči”!), i zato je ostao
u vječitoj dilemi, u vječitoj rastrzanosti između smrti i života, bolno
svjestan da nema snage, moći i hrabrosti da se opredijeli jednom za svagda,
konačno i u smiraju. Zato je ostao nesmiren i nespokojan do kraja, kao i svaki
veliki pjesnik, znajući da je daleko od blaženosti, blaženstva, nalazeći svoj
prividan i relativan mir u krčmi, boemštini i drumovanju, a ovo sveto i
blaženo! Trojstvo omogućilo mu je da se bavi svetošću i profanošću, darom i
prokletstvom poezije. Upravo ona mu je bila najvažnija pa je prednost dao ipak
kakvom-takvom životu jer je on, život, bilo kakav, najmoćniji i najvažniji
oslonac, motiv, smisao i pretpostavka – možda upravo onaj kakav je vodio i
kojim je živio Vito u odnosu na sve druge i jedan-jedini – za pjevanje i
poeziju, taj “Život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom /
vječnom nestašluku. // Smirite moju ruku, / molim vas, / smirite moju ruku /
nemirnu / od sreće / što je / kap / još / tu.” (Pjesma “Smirite moju ruku”).
Ili, kako piše Bela Hamvaš: “Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost,
koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu
veličanstvenost ostvarivanja duše.”
Nastavlja se
0 Komentara