Još se nova ’’crnogorska’’ Vlada nije bila ni konstituisala, a istoj se već nijesu predviđali ružičasti dani, da bi to sve dobilo mnogo veće razmjere od decembra prošle godine naovamo, osobito posljednjih dana. Pokazalo se da se najveći protivnici Vlade, prije svega premijera, nalaze u dijelu većine, tj. vlasti u Skupštini, a to je dakako Demokratski front. Interesantno je podsjetiti se kako je došlo do formiranje tzv. ekspertske/apostolske vlade: što se više ‘’dogovarao’’ tadašnji mandatar sa čelnicima većine, prije svega sa čelnicima Demokratskog fronta, budući premijer je bio sve bliži tome da ih apsolutno zaobiće u sastavljanju nove izvršne vlasti! I tako je došao do svoje uistinu eksperimentalne formule koja se dakako pokazala potpuno neuspješnom. Pravo je pitanje kako su se uopšte tako različiti politički subjekti – i ne samo premijer i DF, već u sve tri kolone, prvo u njima samima pa onda još više i između svih njih! – našli na istom političkom kolosjeku i zadatku mijenjanja dotadašnje vlasti?!

Jano je da ih je ujedinio jedino jedan elemenat – DPS! E, upravo on, i ne samo on, može puno toga naučiti od načina na koji su evo već nekoliko godina opozicioni subjekti u Crnoj Gori promijenili dotadašnju strategiju političke borbe i prišli sasvim novom načinu (pre)grupisavanja i djelovanja zarad ‘’dobitne kombinacije’’, tj. osvajanja političke i državne vlasti. Ako su nekadašnja opozicija a sadašnja vlast, drastično politički raznorodni, uspjeli u tom strateškom i osnovnom cilju svake političke stranke, onda je logično da DPS i sve ostale političke suverenističke snage imaju mnogo više prostora i kohezionih elemenata da se organizuju i udruže, te da na taj način ne samo povrate (golu i formalnu) državnu vlast, već istu učine krajnje efikasnom i produktivnom za dobro svih građana Crne Gore, ali i stabilnosti i napretka čitavog regiona.

Da bi se ovo i ostvarilo, na potezu su sve patriotske i suverenističke snage, ali prije svega DPS. Jer, ovo je vododjelnica za ovu partiju koja svoj politički korijen i biće izvlači u kontinuitetu još od nekadašnjeg Saveza komunista Crne Gore iz jednopartijskog doba u okviru jugoslovenskog političkog komunističkog i socijalističko-samouopravnog sistema. Pokazalo se naime već u posljednje vrijeme, a od prošlogodišnjih izbora i konačno, da DPS više ne može da ima i vrši apsolutnu vlast u državi. I što prije to shvati, to bolje i za njega i za crnogorsku državu. A to sa demokratskog stanovišta i nije neki problem i loša vijest. U Crnoj Gori jeste, zato što je dosadašnja opozicija a sadašnja vlast najvećim dijelom anticrnogorski usmjerena i podriva otvoreno državne suverenističke temelje Crne Gore i crnogorske identitetske korijene. Nasuprot tome, DPS je malo što učinila da se osim nje, i mimo nje, u zemlji konstituišu i druge suverenističke sfere koje isto tako kao i ona mogu da snažno, odlučno i principijelno brane suvrenističke i građanske, nacionalne i multinacionalne crnogorske vrijednosti. DPS se može braniti da ne treba ona da stvara druge političke subjekte, što je sasvim tačno. No, upravo je ona, identifikacijom sebe sa državom, umnogome oslabila potencijale, resurse i moć crnogorskog društva da pruža prostor za takve mogućnosti. Upravo je, zapravo, problem što DPS to, dakle, nije uvijek i sasvim radio na taj način – snažno, odlučno i principijelno! I zato smo danas tu đe smo.

DPS je u proteklom razdoblju, na tragu višedecenijskog komunističkog jednoumlja!, usisao sve (ostale) izvorno crnogorske političke snage i vrijednosti, neko će reći i da ih je uništio, ili pak doveo do same margine. Danas se one uoči samih izbora manje-više priklone DPS-u. Ali, bjelodano se pokazuje da to nikako nije dovoljno! Te partije su u krajnjem ipak male i bez većeg uticaja, a da bi apsurd bio još veći, čak i kao nešto veće, a u suštini i tada nedovoljno jake, one su se u međuvremenu i podijelile unutar sebe. No, problem i nije samo to dijeljenje i postojanje različitih stranaka suverenističkog karaktera (vrlo ih je malo), već to što one kao takve tokom perioda između izbora nedovoljno sarađuju, ne prave nikakve koalicije i zajedničke programske aktivnosti. Izgleda da je i u njima liderstvo jedna od osnovnih boljki. Nije ni nekadašnja opozicija a sadašnja vlast bez te bolesti. Kada se pogleda unutrašnja stranačka struktura koalicija na vlasti, vidi se da je tu ne mali broj poslanika iz raznih stranaka koji su nekada bili čak i u istim partijama, pa se dijeljenjem među sobom, pojavom novih lidera i osnivanjem novih partija privremeno udaljili, ali i vrlo brzo ponovo približili u jednoj novoj i nesumnjivo boljoj organizaciji i viziji političke borbe koja je na kraju urodila plodom i osvajanjem vlasti. Teško da su i oni sami vjerovali do kraja da će to tako brzo ići. Nauk je kako su i neki od ‘’umornih’’ političkih prvaka u samoj izbornoj trci stali u sjenci i isturili neka nova lica. DPS je tek na početku te prakse. A ni izbliza onoj koja bi mogla biti podsticajna za ukupni suverenistički blok. Da bi se to moglo ostvari(va)ti potrebno je da DPS na što širim budućim koalicijama iskreno i trajno ‘’ustupi’’ više mjesta suverenistima, nestranačkim pojedincima, itd. Možda će DPS kao partija u tom slučaju nešto izgubiti, ali će kao stožer suverenizma dobiti, a samim tim i Crna Gora u cjelini. Politička praksa brojnih ranije opozicionih, a sadašnjih na vlasti stranaka udruženih u koalicije, pokazuje da su one – bez obzira da li su novi subjekti ili pak sa dugom tradicijom ali koji su u međuvremenu podjelama i osipanjem spali na  niske grane – iako faktički ne bi mogle samostalno preći census, dobile u okvirima novih pobjedničkih koalicija čak i po nekoliko poslaničkih mjesta.    

Zajednička odlika stranaka koalicija na vlasti je i da su – kako ranije tako i tokom izbora 2020. –  pokazali krajnje iskrenu, sto posto ubijeđenu, snažnu i strasnu posvećenost svojim ciljevima, bez obzira što je vrlo često bila na granici demokratskog i građanskog ponašanja. Veliko je pitanje da li se to može reći i za predstavnike bivše vlasti a sadašnje opozicije, pa i za njihovo aktuelno djelovanje u Skupštini. I tu bi sigurno nove suverenističke i patriotske snage dodale novu i neophodnu energiju i predanost, strast i beskompromisnu odlučnost u borbi za Crnu Goru i njene državne i građanske, nacionalno-multinacionalne i interkulturalne vrijednosti. Nova vlast je pokazala staroj vlasti kakvi benefiti dolaze od saradnje sa idejno bliskim nevladinim sektorom i istaknutim pojedincima, naučnicima i intelektualcima, kuturnim udruženjima i medijima. Sve je to stara vlast bila dugo godina zanemarila, uljuljkana u svojoj ‘’nedodirljivoj’’ i ‘’svemoćnoj’’ poziciji, oglušujući se čak i o jasne i nedvosmislene signale – kao što je bio spas od Pozitivne Crne Gore – da bi se to sve vrlo lako (tim prije zbog takvog ponašanja!?) moglo izgubiti.

Nova vlast, tj. skupštinska većina, iako dakle stranački krajnje usitnjena i raznorodna – ali očigledno ne i razjedinjena!? u svom osnovnom naumu praktičnog obezdržavljenja i desubjektiviranja Crne Gore – smogla je snage i pameti (a potpomognuti naravno sa savjetima i logistikom sa strane!), da se, ipak, u konačnici, udruži i napravi relativno čvrste već predizborne političke koalicije, koje su u krajnjem omogućile da ukupno povjerenje biračkog tijela prevagne na njihovu stranu. Može nekadašnja vlast a sadašnja opozicija da iskreno i s pravom žali zbog tog jednog glasa/poslanika, ali su sami krivi za takav rezultat!

Uzroci krivnje su ponajviše u njihovoj dugogodišnjoj zatvorenosti, nepotizmu, čvrstoj ruci, nepovjerenju prema izvornom društvenom aktivizmu i društvenim pokretima, građanskim incijativama, intelektualcima i mladima, preduzetnicima i ženskim organizacijama i aktivistkinjama, ali onima nezavisne, slobodne i otvorene energije, a ne uskopartijski i snishodljivo usmjerenim. I sada je kucnuo čas, ponajviše zahvaljujući ovolikoj i ovakvoj državnoj krizi u koju nas je uvela ova nova, nekompetentna i anticrnogorska, Vlada, da se sve ove iskrene i patriotske energije i grupe, pojedinci, pokreti i subjekti prenu iz letargije, kao što su to već i učinili!, i da ih više niko nikada ne prevari i razočara, kao što rekoše ovih dana – ni stara ni nova vlast – odnosno, da sami preuzmu odgovornost za kormilarenje crnogorskog državnog broda u budućnosti! Jer, to je i bila osnovna misao vodilja na referendumu o nezavisnosti 2006.g. – da sami građani Crne Gore odluče kakvu žele državu, da li suverenu i nezavisnu ili i dalje u orbiti (veliko)srpskog imperijalnog i asimilatorskog projekta! Građani su rekli svoje, ali vlasti od tada do danas nijesu učinili mnogo što-šta što su morali da bi ono veliko DA učinili trajnim, stabilnim i efikasnim. Naprotiv! Sada je šansa da crnogorski najširi suverenistički pokret svih vjera i nacija – naravno i sa DPS-om i drugim suverenističkim strankama, ali nikako ne samo one! – ojača i preuzme moralom, voljom, patriotizmom, slobodom, pameću i svekolikom pozitivnom energijom, ako ne primat, a ono dušu buduće većinske crnogorske politike, te na ovaj način osigura njenu daljnju nezavisnu, demokratsku, građansku i evropsku usmjerenost. Sadašnja vlast pokazuje i lice i naličje ranije vlasti. S jedne strane, njihovo potpisivanje, odmah nakon izbora, dokumenta kojim se obavezuju da će poštovati međunarodne obaveze Crne Gore (nezavisnost države, članstvo  u NATO, put ka EU, priznanje Kosova, protiv čega su skoro svi inače od početka!?), dokaz je koliki su u proteklom periodu zapravo uspjeh u vođenju države postigli DPS i druge suverenističke partije. S druge strane, apsolutno društveno negativno i destruktivno dosadašnje učinkovanje ‘’apostolske’’ i ‘’ekspertske’’ nove (u suštini pravoslavno-srpsko-crkvene) vlasti, dokaz je koliki su neuspjeh i pad pokazali u unutrašnjoj politici – identitet, kadrovi, korupcija i nepravičnost – subjekti stare vlasti, kada su time omogućili da jedna ovako retrogradna politika dođe na vlast. U ime Crne Gore i njene demokratije i budućnosti, nove suverenističke snage i neminovno buduće nove državne – nadati se skorašnje – vlasti, to više ne smiju nikako i nikada dozvoliti!