Ovaj kratak zapis o dva umjetnička ostvarenja znamenitog crnogorskog i hrvatskog umjetnika Dimitrija Popovića o Njegošu nastao je nakon publikovanja moje knjige ‘’Njegoš naš nasušni’’ – u izdanju Centralne biblioteke Crne Gore ‘’Đurđe Crnojević’’ – na čijim  su koricama njegova slika ‘’Njegošev portret’’ i vajarsko djelo ‘’U slavu Njegoševe misli’’. Razmišljajući o knjizi uoči njene promocije, put me odveo do tananih i duboko zapretanih, tajnih i nedokučivo zagonetnih ideja što povezuju više velikana uma i duha. 

Knjiga ‘’Njegoš naš nasušni’’ je proširenje mogućih flozofskih konekcija Njegoševog djela sa najbitnijim evropskim idejama, u novijoj istoriji i u savremenoj epohi. Čini mi se da se Njegoševe ideje mogu sagledati kao u simboličkoj ravni univerzalnog početka i obnove životnih, kosmičkih i čovjekovih ciklusa, ali i pojedinih ljudskih i društvenih i državnih zajednica i čovječanstva u cjelini. Zato mi se nametnula i spominjem ovđe sliku ‘’Crni kvadrat’ ‘ Kazimira Maljeviča, i odgovore najpoznatijih svjetskih umjetnika – među kojima je bio i Dimitrije Popović – na pismo i poziv Pape Jovana Pavla II 2003. g.

- Pripala mi je iznimna čast da zajedno s desetak poznatih svjetskih umjetnika napišem odgovor na Papino pismo koje je kao vrhovni duhovni autoritet uputio nama, umjetnicima – rekao je tada Dimitrije. Ništa se ne dobija, sve se osvaja: i sloboda, i pravda, i čast, i istina, i svjetlost, i dobro. Osvaja i proizvodi, kreira – po tome je umjetnik i stvaralac slika i inkarnacija, ostvarenje i drugobivstvo Boga, sa ogromnom odgovornošću onog bića koje je realno prisutno u ovozemaljskom životu kao predstraža Božjim kanonima, granicama i jevanđeljima.

U svome pismu Papa apelira na važnost isticanja svih duhovnih i estetskih vrijednosti koje se odnose na ljudski život, na duhovnu i fizičku egzistenciju u trenutku kada je humanost ugrožena i kada je prijetnja katastrofom rata i uništenja prisutna svuda oko nas.

Upravo su ovog nivoa i ove važnosti i pitanja koje je proizvela slika ‘’Crni kvadrat’’ Kazimira Maljeviča u predvečerje Oktobarske revolucije: kuda idu Rusi i kuda ide Rusija, ili Hajdegerova koji je bio suočen sa smrću bitka i gubljenjem smisla bivstvovanja, koga u knjizi ‘’Njegoš naš nasušni’’ –  kao i Kanta koji se svojim pitanjima ‘’Što mogu da znam?’’, ‘’Što treba da radim?’’ i ‘’Čemu mogu da se nadam?’’ utkiva u pitanje ‘’Što je čovjek? – dovodim u vezu sa Njegošem i njegovom ‘’borbom neprestanom’’ i njegovim arhi-pitanjem, koje sintetizuje u sebi cjelokupni smisao čovjekovog fizičkog i duhovnog bivstvovanja, naime ‘’što je čvojek a mora biti čovjek’’ koje postavlja u trenutku kada se stvarnosno ili fiktivno, životno ili umjetnički, sasvim svejedno, suočio sa ugroženošću i (u)ništenjem narodne, nacionalne slobode i golog, fizičkog, opstanka, opstanka i trajanja imena, vjere, jezika, identiteta i prava na egzistenciju. Istih ovih univerzalnih i nepresušnih inspiracijskih tačaka našeg utemeljenja i postojanja je i obnova državne nezavisnosti i suverenosti 2006. godine. I zato će nam Njegoš uvijek biti živi uzor, paradigma i ideal, koji nam je nasušno potreban i danas i ovđe, kao i juče i sjutra, vječno, kao što je i vječna Crna Gora.

Na koricama moje knjige ‘’Njegoš naš nasušni’’ su, dakle, autorska ostvarenja Dimitrija Popovića: slika ‘’Njegošev portret’’ i vajarsko djelo ‘’U slavu Njegoševe misli’’. I onako kako je Njegoš u svevremenom poetskom i mislilačkom nadahnuću iskreirao i dosegao najviše domete duhovnosti, tako je i Dimitrije pretočio njegove besmrtne stihove u isto tako besmrtne vizuelne uzlete i juriše na nebo, poput isto tako besmrtnih pariskih komunara, kako to reče isto tako besmrtni Karl Marks. Jedan kraj, jedan trag, jedan krik ovog Dimitrijevog strašnog (‘’strašilo je slušat što se radi!’’) crnogorskog i opštečovječanskog raspeća je onaj koji vodi ka vječnoj i nedokučivoj Kosmičkoj i Planetarnoj istini (i Bela Hamvaš piše o ‘’komadima materije koji se survavaju u vasioni’’ slično kao i  Njegoš o vječnoj borbi i materiji u vasioni), a drugi je tragični i usamljeni krik u Vasioni one naše ljudske, nedovoljne, slabe i ograničene spoznajne moći da tu vječnu istinu dosegne.

Ali, nije ta ograničenost samo poraz, smetnja, smutnja, gorčina, ništavilo, ośećaj izgubljenosti pred ogromnim Kosmosom i smislom sveg bitka koji nas prekoračuje i ostavlja nas same u gnjiloj materiji, propadljivoj i prolaznoj matici ništožnosti, o kojoj i o čemu razmišljaju i pišu Njegoš, Andrić, Hamvaš, Dimitrije, Kiš. To je i visoki planinski vrh kao suprotne metafore koja pokazuje vječnost svekolike kosmičke i ljudske istine, visoki planinski vrh čijem osvojenju težimo zarad ideala tako nam drage i radosne ljepote estetskog čuvstva i čvrstine etičkog življenja, bez kojih nema nam opstanka i bivstvovanja, rađanja i umiranja. I između te dvije egzistencijalne uporišne tačke – koje nas prevazilaze svojom opštošću, moći i nedokučivim a samo slućenim istinonosnim bitkom – svega onoga što krstimo kao častan, uzoran, koristan i ne uzalud proživljen život.

I Njegoš i Dimitrije, prvi riječju a drugi likovnošću, izrazili su najviša sveukupna duhovna i egzistencijalna stremljenja čovjeka u  njegovoj ontološkoj i bivstvujućoj su-pripadnosti tami lučom obasjanoj. Njegoš je dao najveličanstveniju i najprecizniju ideju humaniteta a Dimitrije istog kvaliteta njenu materijalnu realizaciju, posvjedočenje, osvjedočenje i posvećenje/osvećenje/osveštenje.

I nijesu ova i sva druga Dimitrijeva djela samo umjetnički, estetski, ‘’zanatski’’, materijalni, čulni, izraz i taktilna realizacija različitih ideja, djela i poruka određenih, dakle, drugih, brojnih, velikih i najznačajnijih ličnosti i događaja u svijetu, nijesu čak ni fizičko ostvarenje i graditeljsko transponovanje njegovih sopstvenih ideja i viđenja  u novim slikarskim i vajarskim, umjetničklim formama. Uvijek je to, pa tako i u slučaju ‘’prenošenja’’ Njegoševog života, lika i djela (zapravo, ovđe ponajviše!) na platno ili u skulpturi, nešto novo, apsolutno novo što samo može donijeti samosvojni, originalni kreativni umjetnički čin kao najviši izraz i stepen čovjekove slobode, kao najviši estetski proizvod, uz onaj drugi čin na kojem počiva sveukupna egzistencija čovjeka kao čovjeka, životni, moralni čin, takođe kao najviši izraz i stepen čovjekove slobode, kao najviši etički proizvod (ili, kako je to Kant vidio kao ‘’moralni zakon u meni i zvjezdano nebo nada mnom’’!). Dimitrije Popović je u svojoj skulpturi ‘’U slavu Njegoševe misli’’, u svom portretu Njegoša, objedinio, sintetizovao oba ova osnovna plana i Njegoševog uma, duha i djela i crnogorskog nacionalnog bića, i Njegoševog  i crnogorskog pogleda na svijet, ono najviše što izražava i simbolično okuplja u sebi i oko sebe biće Crne Gore: visoke kote planinskih vrhova i ljudskih djela, magične i čudesne estetske i etičke fenomene i ljepote sa horizontom veličanstvenog pogleda na morske pučine Mediterana kao crnogorskog iskonskog evropskog i civilizacijskog ogledala.