Vitovim precima, odnosno sunarodnicima Njegoševog doba, bilo je čak mnogo, mnogo lakše jer, kako kaže u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Lako je bilo umirati / mojim precima, / onamo ih je čekao dobri Bog / i odlazili su / kao da se vraćaju s nekog časnog posla / umorni i mirni. / A kuda ja da odem / poslije svega? / Ni ovdje nikog, / ni tamo nikog. / A živjeti se mora. / A mrijeti se mora”. Pjesnik zapravo daje jednu užasno tešku, strašno tragičnu kritiku i konstataciju: umrli su, nestali i (klasični) Bog i (klasični) ljudi, pa ovđe više nema ljudi, a onamo ili tamo nema ni Boga. Ne misli se na Boga kao isključivo religioznog pojma, ponajmanje na njega, već na Boga kao simbol smislenosti, uređenosti i pravdoljubivosti u životu i u svijetu. Kako u tim i takvim nemogućim – a zapravo ne samo mogućim već i realnim – modernim vremenima živjeti i mrijeti?, pita sebe i sve nas Vito. Teško i nikako. “A živjeti se mora. / A mrijeti se mora”. Zato se gotovo “nužno” (za)staje na pola puta, ni tamo ni ovamo, bez snage za “ILI-ILI”. Ovakav je bio Vito i u drugim sferama i temama o kojima je pjevao, i kada je npr. u pitanju ljubav i žena, đe se može viđeti i osjetiti i platonska i čulna dimenzija. Dakle, uvijek je na pola puta, bez daha – ali nikako ne bez duha! – za konačan izbor i ostvarenje krajnjih ishodišta, opredjeljenja i ciljeva, predajući se jedino svom punoćom svog bića drumu i drumovanju, kao simbolima nade u bolju i izvjesniju budućnost čak i ovog ovakvog, nesumnjivo previše napaćenog i tragičnog, čovjeka i njegovog svijeta i života. Ali, zar nije to osnovna ljudska situacija, osnovni kod i problem čovjekovog bivstvovanja u svijetu, ta nesumnjiva dualnost i podvojenost čovjeka kao čulnog, materijalnog i duhovnog, nematerijalnog bića?

 Grozni strah od života ali i grozni strah od smrti

 Njegošev stih “Strah životu kalja obraz često” je doduše epski poziv da se sramotni kukavičluk u ratu i u odsudnim trenucima prevaziđe hrabrošću što urađa vječnim životom i česnim imenom za potomstvo, ali nije drugačije ni u savremenom, mirnom dobu, pa zato i lirski subjekt pjeva “O, taj grozni strah na raskršćima...”. Strah od života i kukavičluk pred izazovima življenja onemogućava čovjeku da živi punim životom, ali je tu i strah od smrti koji je po vrijednosti ravan i jednak strahu od života. Drugačije i ne može ni biti jer su život i smrt nerazdvojni. Zato je za Vita “blažen” svaki onaj ko uspije da prebrodi taj grozni strah od života ali i taj grozni strah od smrti. Oba straha su za Vita zapravo “taj grozni strah na raskršćima”. Ili kako on dalje pjeva: “Blažen koga ne uspje užas raskrsnice / da baci pod noge i bijedno smrvi.” Blažen je i onaj ko ima snage za život ali i onaj ko ima snage za smrt, odnosno kako lirski subjekt pjeva: “Blažen ko ima / hrabrosti za jedno ili drugo ILI”. Blažene su i samoubice jer imaju hrabrosti da se opredijele za jedno ILI, dakle, smrt, a isto tako blaženi su i svi oni koji se prevazilazeći strahove opredjeljuju za život snažno i odlučno i koje Vito svrstava i imenuje pod pojmom “dobrovoljni davaoci krvi”: “Blaženi, kažem, samoubice i dobrovoljni davaoci krvi.” Vitov lirski subjekt nije ni samoubica ni dobrovoljni davaoc krvi, jer se nikako ne može – iako to svom puninom svog bića žarko želi, što pokazuju i stihovi “O, taj grozni strah na raskršćima / s kojim smo se mnogi u krčme vratili. / O, taj kukavičluk” – opredijeliti budući da nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”. Dakle, “biti ili ne biti pitanje je sad!” Nije slučajno što Vitov lirski subjekt razmišlja, živi i pjeva kao i Šekspirov junak. Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo riječi Branka Miljkovića o Šekspiru: "Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov".

                                           Nastavlja se