Piše: Borislav Cimeša

 Kršenjem idealizma u pravu vrši se nepravda. A veća je nepravda plaćanje poreza svojoj nego li naroda tuđinskoj vlasti. Eto dokle se prostire pravednost idealizma u pravu i pravna svijest intaktne slobode. Situacija je preslikana iz turskog doba. Država i domaća vlast koja nameće porez u krajnjoj konsekvenci doživljava se kao Turska, a onaj ko bi eventualno platio porez kao janjičar (poturica). Kako je „poturica" gori od „Turčina", to bi plaćanje poreza svojoj državi i vlasti bila veća nepravda u hramu Boginje Justicije i na istorijskoj vagi vremena od zahtjeva i naredbe za njegovim plaćanjem. Idealno i uzvišeno heroičarsko društvo svedoči da ono daje sebe prinoseći žrtvu za ideal Božje pravde i intaktne slobode, a ekvivalent je nepravda, globa nad njegovom pravdom i gubitak ličnog dostojanstva. Heroičar kao zatočenik i vlasnik intaktne slobode ne plaća porez ne zato što toliko nema da plati, već stoga što bi to bio čin sopstvene depersonalizacije. U sistemu intaktne slobode ona je sama Bog, a pojedinac je samo izvedenica iz njegovog tvoračkog duha. Vlast je pojedinac pred Bogom. Ona je nižestepena i izvedena iz intaktne slobode. Intaktna sloboda upojednačava sve. Uvodi ravnopravnost i jedinstvo mjerila za sve. Ona je pravilo bez izuzetka. Intaktna sloboda oslobađa čovjeka opasnosti objekta vlasti i pretvara ga u subjekt istorije. A idealizam u pravu je jednaki zakon za sve.

Drljević istražuje odnos plemenskih glavara prema faktotumu neplaćanja poreza svojoj državi, ignoranciji za autoriteta sopstvene vlasti i ujedno očuvanja instituta idealizma u pravu u okviru sistema intatkne slobode i veli:

„Pa kako su na ovo pristali plemenski poglavari? Izgleda zbog toga što su očekivali da će primjenom novog zakonika i oni platu primati.

Zakonik je ostao neprimljen.

Dolazi zatim vladika Rade. On je već imao iskustvo da ne smije ni pomišljati na donošenje zakona. Vidio je da se ne može ni poreza naplaćivati. Zato je počeo praviti kompromise sa plemenskim samoupravama, izdižući samoupravne organe do državnih. Plemenima su upravljali kneževi.

Vladika Rade postavlja kapetane, ali tako da kneževe proizvodi u to zvanje, i to postepeno, a ne odjednom u cijeloj Crnoj Gori. Dobio je zato potporu iz Rusije. Vladika obrazuje senat od trinaest članova. Upravnu vlast vršio je u jednom plemenu onaj senator koji je u njemu bio biran. Nije se moglo razlikovati da li je jedan senator državni organ ili plemenski starešina. Vladika je počeo i porezu da kupi preko senatora. Dolazilo je do krvavog otpora, ali je bilo glavno da narod prizna državnom poglavaru to pravo. Vladika Rade uspio je da sprovede jednu državnu organizaciju, đržavno- plemensku, ali nije smio ni pomišljati da uniformiše pravo, nego je senat izricao presude po običajnom pravu plemena iz kojeg su bili pamičari.

Nijedan zakon nije dakle ostao na snazi. Pa da lije bilo uopšte kakvog zakona u Crnoj Gori? Majstor s mora, u dobrom smislu riječi, Dubrovčanin Valtazar Bogišić, iz Odese, đe je bio profesor universiteta, po naredbi carevoj, došao je u Crnu Goru da napiše opšti zakonik. Počeo je prije rata s Turcima a radio je do 1888. Dao je kodifikaciju crnogorskog običajnog prava i prava Južnih Slovena, jedini pravni rad Južnih Slavena u 19. vijeku.[1] "

    (Nastaviće se)