PUTEVIMA POEZIJE I STAZAMA SLOBODE BRAHA ADROVIĆA
Piše:
Božidar Proročić, književnik i publicista
Kako
započeti esej (Fragment iz knjige u pripremi ,,Bošnjaci i ja”) o dragom
prijatelju, a ne biti subjektivan
prijatelju koji je duže od pet decenija prisutan na medisjkoj i
kulturnoj sceni Crne Gore. Sa Brahom Adrovićem sam imao prepiske duži niz
mjeseci pozvao sam ga da bude moj gost na promociji djela života i stvaralaštva
ukrajinskog pjesnika Vasilj Stusa u organizaciji Narodne biblioteka „Radosav
Ljumović“ Podgoricai Ambasade Ukrajine u Crnoj Gore koja je održana 28 maja 2019 godine u sklopu
večeri smo govorili moja malenkost i Nataliya Fiyalka otpravnica poslova Ambasade
Ukrajine u Crnoj Gori. Braho Adroviću nije bilo teško da ipak iz udaljenih
Berana dođe na promociji mog eseja i ja sam to veoma cijenio. Nakon završene
promocije predstavio sam ga otpravnici poslova Ukrajine i to je bio jedan
razgovor koji je trajao duže od pola sata. Predložio sam da mu JU Narodna
biblioteka i čitaonica ,,Njegoš“ na Cetinju napravi autorsko veče što je on
veoma rado prihvatio. Tokom svakog razgovora pokazivao je izuzetnu smirenost, i
mudrost. Naši razgovori i prepiske znali su dugo da traju. Pun očinske topline
i dobronamjernih savjeta Braho Adrović je bio i ostao jedan od najljepših
reprezenata Beranskog kraja. Stara škola novinarstva i etike bila je kod njega
evidentna i jako izražena. No to ne treba
nikog ni da čudi sobzirom da je do penzionisanja bio jedno od
prepoznatljivih medijskih lica RTVCG koje je pratilo i izvještavalo o svim
važnim dešavanjima za sve gradove sjeverne regije. Radovao sam se svakom
susretu sa njim. Dogovorili smo se da promocija njegovog stvaralaštva bude na
Cetinju 25 jula 2019 godine baš povodom dana njegovog rođenja sa početkom u 19
časova. Intresovanje publike bilo je veliko pored brojnih gostiju i zvanica ovo
književno veče došli su da medijski isprate i snime poslenici državnog medijskog servisa nekadašnji
Brahovi kolege. Sa Brahom je na Cetinju došao i prof. dr Draško Došljak lični i
bliski prijatelj autora a na promociji pored mene govorio je i profesor
književnosti Veljko Đukanović.
Na ovoj književnoj večeri, profesor dr
Draško Došljak je govorio o novoj knjizi poezije Adrovića, ,,Čovjek i vrijeme”, koja je upravo tada bila izašla iz štampe a za čije
štampanje je sredstva obezbijedilo Ministarstvo kulture Crne Gore na konkursu
,,Razvoj kulture na sjeveru”. Došljak je takođe govorio i o Adrovićevom romanu
,,Porijeklo grijeha” on je između ostalog istakao sljedeće: ,,Veličina poezije
Adrovića je da svoje lirske trenutke pretvara u trajanje i vječnost. On nije
slijepi posmatrač vremena i ljudi, već kako kaže to je poezija, koja opominje
da se ne izgubi budućnost. Poezija Adrovića predstavlja spoj autorovih misli
koje kroz jaku liriku pretače istančane osjećaje tragova života i ljubavi.”
Govoreći o romanu ,,Porijeklo vremena” dr Draško Došljak je istakao da je to
roman koji govori o surovosti rata i svega onog zlog što rat nosi sa sobom i u
sebi. Profesor Veljko Đukanović je istakao sljedeće:,, Poezija Adrovića u sebi
nosi brojne elemente životnih staza samog stvaraoca koji kroz svoje stihove
govori o vječitoj temi ljubavi. A ljubav je najjača magija i pokretač. I
suština i snaga ljubavnih osećanja uslovljene su raznim životnim, ličnim, ili
društvenim, opštim momentima. Ta osjećanja se kreću od čisto čulnih, nagonskih
doživljavanja ljubavi, od čiste ljubavne strasti, do najprefinjenijih vrlo
nijansovanih, i čak spiritualizovanih ljubavnih odnosa.” Ja sam tokom ove
sjajne večeri sljedeće: ,, Stvaralački opus istaknutog crnogorskog pisca
ispunjen je kontrastima, sjena i svjetlosti, neba i zemlje, života i smrti.
Ljubavno osjećanje Adrovićeve poezije je izvor i podsticaj, povod za mnoga
druga ljudska osjećanja, koja se prepliću ispisana rukom filigranskog majstora
poezije. Te je stoga ono spojeno i isprepleteno i sa drugim emocijama. Tako ono
može biti prisutno u opisnim pjesmama, gdje motiv ljubavi prati jak unutrašnji
doživljaj i refleksija. Ljubavna pjesma je istovremeno i najsloženija,
najbogatija i najljepša i po pjesničkom izrazu i u jeziku baš stoga što se u
njoj iskazuju tako bogata, složena, nijansovana i jaka osjećanja.”
Braho Adrović je na kraju svoje autorske
večeri se obratio publici sljedećim riječima:,, Iako sam večeras prvi put pred
publikom na Cetinju ovo je za mene poseban doživljaj i jedna od najdražih
promocija u mom ukupnom stvaralaštvu. Osjećam se večeras privilegovano da mogu
da govorim svoje stihove. Cetinje je uvjek bilo simbol i centar kulture i
mjesto postanka najznačajnih poetskih stvaraoca od Lesa Ivanovića, Sretena
Vujovića. Mladena Lompara čiji stihovi čine bogastvo kulturne baštine Crne
Gore.” Stihove jednog od najznačajnih crnogorskih pjesnika Braha Adrovića
govorili su đaci osnovnih škola ,,Lpo” i ,,Njegoš” i to: Vasilije Đukanović,
Lazar Martinović, i Iva Vučković uz gitarsku pratnju Filipa Ivanovića i Alekse
Pravilovića. Na samom kraju večeri autor je svoja izdanja poklonio JU Narodna
biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” kao i i publici. Autorsko veče Braha Adrovića
su ispratili i novinari RTCG zajedno sa novinarkom Anom Ašanin ukazujući čast i
poštovanje prema svom kolegi koji je godinama bio novinar nacionalne medijske kuće.
OSJETIO
SAM EHO ,,KARI ŠABANOVIH” NEPONOVLJIVOG LESA IVANOVIĆA
Nekoliko dana kasnije o svojim utiscima sa
Cetinja napisaće: ,,Iako sam učestvovao
na skoro svim važnijim književnom manifestacijama u Crnoj Gori, regionu,pa i u
inostranstvu rijetko kad sam bio u prilici kao za vrijeme moje nedavne autrske
večeri u Narodnoj biblioteci i čitaonici ,,Njegoš” na Cetinju ,da doživim tako
nenametljivu spontanost,gostoprimstvo i gospodstvenost, pažnju i poštovanje
zaista probrane publike kao i iskrenost aplauza kojim je propraćeno moje po
malo zbunjeno kazivanje sopstvenih stihova! Sticajem okolnosti ovo je bilo moje
prvo zvanično poetsko gostovanje na Cetinju. Upravo zbog te okolnosti,zbog te
sveukupne gospodstvene pažnje i atmosvere,zbbog tog grada-istorije, kada neki
stvaralac po prvi put kazuje svoje stihove u njemu,u crnogorskoj Prijestonici, a ja bih dodao u
prijestonici crnogorske poezije:(Njegoš, Leso Ivanović, Mladen Lompar,Mijo
Popović,S reten Vujović..,kod njega ,sasvim prirodno, mora da se pojavi
određena doza treme i nespretnosti, pa i kod mene. Ipak,nenametljivo prisna
atmosvera je omogla da se sve to potisne u drugi plan da postane nebitno i
neprimjetno .Kada sam pored skoro
kompletnog osoblja Bibliteke:direktorice Irene Nenadović, predsjednice Savjeta,
Olivere- Mace Martinović, člana Savjeta, Božidara Proročića vidio i druge moje
poznanike i prijatelje,Vlada Rajkovića,Veljka Đukanovića, Ivanu Đukić ,Slavku
Daković, akademike, Zlatka Bulića i Sretena Vujovića, a posebno eks ministra i
proslavljenog crnogorskog velemajstora Božidara Bonju Ivanovića i njegovo
preosvještenstvo Miropolita Mihaila bio sam oduševljen.Osjetio sam i eho ,,Kari
Šabanovih”,neponovljivog Lesa Ivanovića,i zaželio da se odmah poslije ove
Večeri u njih ukrcam i tako uplovim u tajanstvenu tišinu cetinjskih ulica u
divnoj julskoj noći. I šta više reći?Hvala Cetinje!
Braho Adrović,od oca Šemsa,poljoprivrednika i
ratnog vojnog invalida i majke Umihane,domaćice, rođen je 25.07. 1947. godine u
selu Donja Vrbica, opština Berane (sada Petnjica).Potiče iz siromašne višečlane
porodice-šestoro braće i tri sestre. Iako je otac Šemso ranjen u aprilskom ratu
1941. godine inavalidu je dobio tek šzdesetih godina prošloga vijeka, odnosno
svega tridesetak godina prije smrti,jer je očekivao da će država sama za čiju
je odbranu mobilisan, donijeti rješenje,a pošto do toga nije došlo na nagovor
svog ratnog druga sa kojim je bio u isto vrijeme ranjen, napisao molbu i uspio
da ostvari invalidu, istina najmanji procenat - od 20 odsto zašta je dobijao
skromnu nadoknadu,ali koja bi mu i kao takva bila dragocjena pomoć ,da je bila
pravovremeno dodijeljena.U takvim uslovima on je morao više od dvadeset godina
poslije Drugog svjetskog rata da izdražava svoju desetočlanu porodicu,
isključivom od svog fizičkog rada na svom, a često i na tuđim imanjima.
Živjeći i radeći u takvim uslovima njegov
otac je namjeravao da ga odmah poslije završene osnovne škole zadrži na imanju
da mu pomaže u radu, ali je na nagovor njegovih nastavnika,(pošto je bio jedan
od najboljih učenika) i pošto su obećali da će mu dati stipendiju, pristao da
ga upiše u Učiteljsku školu u Nikšiću,koja je kasnije prerasla u Pedagošku
akademiju. Nastavnici u Osnovnoj školi u Petnjici su se izborili da škola
objavi konkurs za jednu stipendiju, ali su mjesne vlasti koje su se umiješale u
donošenje odluke i umjesto Brahu stipendiju ipak dodijelile drugom učeniku, pod
izgovorom da njegov otac ima dosta zemlje i da je može prodati za njegovo
školovanje. Suočen sa takvom situacijom iz inata njegov otac nije htio da mu
prekine školovanje i nekako je uspio da isfinasira do završetka Pedagoške
akademije. Još kao učenik četvrtog razreda tadašnje učiteljske škole Braho
Adrović je počeo da piše i učlanio se u literarnu sekciju tadašnje Srednje
tehničke škole ,,Tvrtko Bijelić” koja je u to vrijeme zahvaljujući profesoru
Branislavu Milatoviću, koji je rukovodio tom sekcijom, okupljala zainteresovane
učenike i iz ostalih srednjih škola u gradu.U to doba u srednjoj tehničkoj
školi litererana sekcija je izdavala na šapirografu list ,,Tehničar” u kom su
članovi literarne sekcije objavljivali svoje radove. U tom periodu Braho
Adrović je tada i objavio svoju prvu pjesmu u tada jednom od najpopularnijih
magazina za mlade u Jugoslaviji koji se zvao ,,Čik.”.Ta pjesma je imala samo
četiri stiha i zvala se ,,Ljubav.”
Iako se radilo o jednoj običnoj pjesmici
karakterističnoj za omladinski uzrast, kako mi je u jednom od razgovora
istakao, objavljivanje te pjesme za njega je bilo veoma značajno i od tada se
veoma aktivno i skoro u kontinuitetu bavi pisanjem poezije do ovih dana.U
međuvremenu, Adrović je završio srednju učiteljsku školu i pošto je ona
prerasla u Pedagošku akademiju upisao studijski odsjek srpskohrvatskog jezika i
književnosti. U tom periodu na inicijativu studenta književnosti u Nikšiću je
formiran Književni klub ,,Vladimir Mijušković” čiji je prvi predsjednik bio
Janko Brajković i sekretar, Braho Adrović. Klub je vrlo brzo okupio skoro sve
mlade u gradu pod Trebjesom i postao je veoma aktivan. Skoro jednom nedjeljno
ili desetodnevno organizovane su književne večeri u Pedagoškoj akademiji, na
Radničkom univerzitetu, kao i u većim mjesnim zajednicama u okolini grada uz
propratne muzičke i druge programe. Organizovana su
i prva
gostovanja u Podgorici i Nikšiću a na susretu mladih u tadašnjem Titogradu u
Biblioteci ,,Radoslav Ljumović.” Braho
Adrović je osvojio prvu nagradu. Uz razumijevanje tadašnjeg direktora Pedagoške
akademije, Radula Sekulića, organizovana su i prva gostovanja mladih pisaca
među kojima su pored Braha Adrovića bili i Janko Brajković, Milan Krivočapić -
Dugo, Dušan Gvedarica i Dragan Radulović i to u Trebinju, Beranama, Bijelom
Polju i Prijepolju.Tih godina u Nikšiću su pokrenuti i Prvi Nikšićki književni
susreti na kojima su učestvovala poznata književna imena sa područja čitave
Jugoslavije među kojima su bili Mihailo Lalić, Brana Petrović, Gojko
Janjušević, Mak Dizdar,Milovan Vitezović,Vito Nikolić, Dušan Branin i drugi.
Adrović je učestvovao u programu u kom su
nastupli sa svojim pjesmama mladi pisci sa prostora Crne Gore i okruženja a u
publici su bila i ova poznata imena jugoslovenske književnosti. Tada je u
lokalnom štamparskom preduzeću ,,Kole” štampana i prva zajednička zbirka
poezije pod nazivom ,,Kaktusi” u kom su bile objavljene i dvije Adrovićeve
pjesme. Tih dana je u dogovoru sa studentima Ekonomskog i Elektrotehničkog
fakulteta iz Podgorice i Više pomorske škole pokrenuto i štampanje prvog lista
studenata Crne Gore ,,Studentska riječ” čiji je glavni i odgovorni urednik bio
Slobodan
Drašković, a Braho Adrović član prve redakcije toga lista. Štampanje lista,koji
je tada bio
skromnih
tehničkih i drugih kvaliteta pa je nastavljeno u Štampariji ,,Obod” na Cetinju
i na kraju u
Po
bjedi. Kasnije je uređivanje lista preuzeo Janko Brajković, koji je bio glavni
urednik, a Braho Adrović odgovorrni urednik. Kako je u međuvremenu Braho
Adrović, završio studije naPedagoškoj akademiji ,a kako nije imao mogućnosti da
nastavi i završi i preostale dvije godine,iako je to želio, preselio se iz Nikšića
u Podgorici i zaposlio u tada jedinom republičkom listu ,,Pobjedi.” Nakon što
je godinu praktično volontirao u tom listu uz nadoknadu za objavljene tekstove,
primljen je u radni odnos i ubrzo upućen za Berane gdje je radio više od deset
godina kao dopisnik tog lista iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja, a
povremeno je izvještavao i iz Bijelog Polja. U Podgorici je Braho Adrović
obajvio i prvu svoju pjesmu u novopokrenutoj reviji ,,Ovdje” čiji je glavni i
odgovorni urednik bio Jevrem Brković. Nakon toga njegove pjesme su objavljene i
u časopisu ,,Stvaranje”, Zagrebačkom ,,Oku” i ,,Književnoj riječi” dok je u
,,Studentskoj riječi” pored pjesama obajavljivao i humorističko satirične
tekstove kao i novinarske priloge. Jedan od primjeraka tog lista gdje su bile
objavljeni i njegovi prilozi predat je i tadašnjem predsjedniku Jugoslavije,
Josipu Brozu Titu. Još dok je radio u ,,Pobjedi” Adrović je konkurisao i za
učešće na prvim Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju gdje je izabran među
desetak finalista te manifestacije ,što je poslije ,,Nikšićkih književnih
susreta” ujedno bilo njegovo prvo učešće na nekoj značajnijoj književnoj
manifestaciji.
Kako je u vrijeme na prostorima tromeđe Srbije, Crne Gore, i BiH
bila veoma aktivna Međurepublička zajdnica za kulturu sa sjedištem u Pljevljima
i kako je tih dana bila pokrenula i svoju izdavačku djelatnost, Adrović je
rukopis prve zbirke poezije ,,Biti živ” predao kolegi novinaru iz Pljevalja da
ga preda Međurepubličkoj zajednici, pošto on nikoga iz uprave te asocijacije
nije lično poznavao. Nakon toga,prošlo je više od pola godine kada su ga
nazvali iz Međurepubličke zajednice kojom prilikom je njemu tada nepoznat glas
pročitao jednu njegovu pjesmu i nakon toga mu saopštio da je pjesmu pročitao iz
njegove zbirke poezije koja je upravo izašla iz štampe. Urednik i recenzent te
prve Adrovićeve zbirke pjesama bio je Ćamil Sijarić. Od tada pa sve do gašenja
Medjurepubličke zajednice Braho Adrović je takoreći bio stalni gost svih
književnih manifestacija koje su održavane u njenoj organizaciji kao što su
književne večeri u Pljevljima,na Tjentištu u Foči na maniestaciji ,,Sunce nad
Drinom” u Goraždu, Plavskim književnim susretima, Ratkovićevim večerima pezije,
Književnim susretima u Prijepolju, susretima ,,Muhamed Abdagić” u Sjenici,
susretima ,,Hivzije Sulejmanija” u Tutinu kao i na mnogim drugim
manifestacijama. U Organizaciji MRZ iz Pljevalja gostovao je i na Književnim
susrteima u Bijeljini ,kao i u Perniku u Bugarskoj, gdje su mu tim povodom i
prevedene dvije pjesme na bugarski jezik i objavljen u jednom tamošnjem listu.
Iako ga je rad kao profesionalnog novinara dnevnog lista ,,Pobjeda” a potom
Televizije Crne Gore gdje je radio punih 25 godina bio iscrpljujući Adrović se
sve vrijeme bavio poezijom. Nakon zbirke pjesama ,,Biti Živ” u izdanju Univerziteske riječi i Udruženja
naučnih, kulturnih i javnih radnika Polimlja izašla mu je i druga samostalna
zbirka poezije ,, Juče na ulici” .Međurepublička zajednica mu je objavila i zbirku
pjesama ,,Hiljadu dana ljubavi” a
,,Unireks” iz Podgorice zbirku pjesama ,,Balkanske elegije”.Adrović je još
objavio
sljedeče
knjige poezije: ,,Objava nezborava”, ,, Rat u kući”, ,,Gorki vijenac”, ,,Vječno
uzaludno” , ,,S one strane nade” , ,,Ljudi i neljudi” ,,Izabrane pjesme”,
,,Čovjek i vrijeme”, ,,Mapa Bolnih mjesta” , ,,Đavolje međe” ,zbirku
humorističko satirične poezije ,,Velika šetalica” , kao i roman ,,Porijeklo
grijeha.” Adrović je objavio i četiri televizijska dokumentarna filma ,,Vječiti
gubitnik, Selmo” , ,,Beranska gimnazija”, ,, Krila Berana” i ,,Mlinarica” kao i veliki brj reportaža.
Pored Pobjede i Televizije Adrović je bio i honorarni saradnik Zagrebačke
,,Arene” i ,,Vjesnika”, ,,Tanjuga” a objavio
je i nekoliko humorističko-satiričnih tekstova u ,,Ježu” Beograd .Zastupljen je
u knjizi ,,Ko je ko u kulturi Crne Gore” , ,,Ko je ko u humoru i satiri
Jugoslavije” , ,,Leksikonu pisaca Jugoslavije”, i više antologija i izbora
poezije. Junaci njegovih reportaža, između ostalog dobitnici su prve nagrade
,,Pothavt godine” Zagrebačke ,,Arene.”
Objavio je i više osvrta i zapisa kao i jednog naučnog rada na prvoj
međunarodnoj naučnoj konferenciji ,,Etika Bosne” u Goraždu.
Za svoj
književni rad Braho Adrović je dobitnik prve nagrade na susrteu mladih pjesnika
u
Podgorici,
druge nagrade na susrteu mladih pisaca u Nikšiću, Nagrade ,,Mirko Banjević” za
knjigu ,,Ljudi i neljudi” u Nikšiću, Nagrade ,,Krilata Seošnica” za poeziju za
djecu i mlade. Prve nagrade na maniestaciji ,,Pjesnici sa Lima o Limu” u
Bijelom Polju,prve nagrade za najbolju humorističkuo-satiričnu pjesmu na
Međunarodnom festivalu humora i satire u Danilovgradu kao i najveće opštinsko
priznanje Nagradu ,,21. jul” Sa svojom poezijom Adrović je nastupao na skoro
svim važnijim književnim maniestacijama u Crnoj Gori i regionu kao na primjer:
Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu ,Tuzli ,Bijeljini ,Smederevu ,Novom Pazaru,
Prijepolju, Đakovici, Peći, Goraždu ,Zadru, Skadru, Podgorici, na estivalu
,,Jugoslovensko rodoljublje danas” u Beranama , Frankfurtu,Luksemburgu i mnogim
drugim mjestima. Braho Adrović je u dva mandata bio potpredsjednik Opštine
Berane za kulturu i društve djelatnosti.Trenutno živi i stvara u Beranama.
0 Komentara