Kako komentarišete nastup Dritana Abazovića, potpredsjednika Vlade Crne Gore pred evropskim parlamentarcima – tokom kojeg se kune u evropsku orijentaciju Vlade i traži da EU vrati kineski kredit za auto-put, iako je kao odgovorni kadar za bezbjednosne službe baš tu evroatlantsku orijentaciju doveo u pitanje ćutanjem na brutalno miješanje Srbije u izbore u Crnoj Gori, kao i na miješanje crkve u rad Vlade i postavljanje svih kadrova?

Nažalost, već je svima jasno da nova vlast nema kapacitet da vodi Crnu Goru u pravcu evroatlantskih integracija. Taj kurs se održava uz pritisak EU i SAD, ali to ne znači da ta vlast neće isprazniti sadržaj crnogorske suverenosti. Svaki njen potez ubrzava urušavanje crnogorskih institucija, ali i koncept evropske Crne Gore.

Bez obzira na sve prepreke, otežavajuće faktore, unutarnje i vanjske, u izgradnji stabilne demokratske države, crnogorsko društvo i, posebno, politička i intelektualna elita imaju istorijsku odgovornost za razvoj zemlje u skladu s evropskim vrijednostima jedinstva u različitosti, multietničkog i multikulturalnog zajedništva.

U tom smilsu DPS i druge suverenističke partije moraju tražiti konsensus za demokratsku Crnu Goru.

Da li je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izgubio izbore u Nikšiću, s obzirom da je imao dva cilja: da porazi predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i da izgura rekonstrukciju Vlade Crne Gore – zašto mu nije uspio taj plan?

Izbori u Nikšiću su indikativni za pomjeranje raspoloženja crnogorskog društva. Činjenica je da je DPS ojačao svoju poziciju, dok je DF značajno izgubio uprkos ogromnoj podršci Beograda (finansijskoj i medijskoj). To ukazuje da su izbori u Nikšiću maksimum koji Beograd može postići. To ne znači da nova vlast u Nikšiću neće težiti poništavanju ostvarenih dostignuća Crne Gore, prije svega u pogledu crnogorskog identiteta. Takođe, težiće da što više isprazni suverenitet Crne Gore. Suprotno očekivanjima da će DPS nestati sa političke scene, pokazuje se da ta partija ostaje relevantan fakor i da je njen opstanak na političkoj sceni izvjestan poput drugih partija u regionu nasljednica kominističkih partija poput, recimo, SDP u Hrvatskoj i BiH, ali i SPS u Srbiji.

Jedan je veliki svjetski lider (Mandela) rekao da tek kad savladamo jednu planinu, vidimo koliko je još planina pred nama. Nacionalno oslobađanje bila je takva jedna planina. Vladavina prava, bezbjednost, ekonomski razvoj, borba protiv korupcije – bili bi golemi izazovi i u najboljim okolnostima.

EU je mirno gledala kako se Srbija miješa u izbore u Nikšiću. Koliko to ćutanje ohrabruje Srbiju i da li to znači aminovanje za stvaranje ,,srpskog sveta“?

Poslije više decenija angažmana u regionu, EU još uvijek nije sagledala složenost regionalnih odnosa, odnosno činjenicu da Srbija nije pristala na novu realnost i da je takav njen odnos velika opstrukcija stabilizacije regiona. Prenebregava se činjenica da su svi susjedi Srbije nekonsolidovane države jer ona ne priznaje njihove granice. Zatim paralelan proces je i tranzicija koja nije daleko odmakla kao i da je transformacija vrijednosnog sistema na samom početku. Kada se sve to uzme u obzir, onda je svako miješanje Srbije i te kako problematično. Ako se SAD žale na miješanje Rusije u njihove izbore, nije jasno zašto se nije reagovalo kada je u sličnoj situaciji i mala Crna Gora. To što EU prioritet daje smjenljivosti vlasti je svakako jedan od važnih principa, ali je isto tako važno ko preuzima vlast i sa kakvim ciljevima.

Očekivanja građana Crne Gore, kao i međunarodnih aktera o tempu napretka ka demokratiji i stabilnosti bila su u prošlosti nerealno visoka. Medutim, ne treba smetnuti s uma da je u Crnoj Gori došlo do nacionalne revolucije, odnosno ostvarivanja prava na samoopredjeljenje i oslobađanje. Referendum (2006) je bio čin ostvarivanja tog prava, ali kako Beograd nikada nije prihvatio crnogorsku nezavisnost, ta revolucija je nastavljena uz velike opstrukcije iz Beograda.