Vidimo da to nije samo pjesma vječna, to je i vječna sumnja i vječna nesanica. Pjesma pod naslovom “Nesanica” glasi: “Noću, / u grču nesanice / dozrijevaju samoubice, / a onda tamo u osvite sive / padaju zreli među žive. / Da li to i ja / dozrijevam / noćas dok vjetar žalno pjeva / po ulicama / i pod mojim čelom, / da li to i ja dozrijevam / ili sam, možda, već prezreo, / pa sada venem sam i taman / mirišući neveselo.”. Sličnog smjera i sadržaja je i pjesma “Noć. Novembar”: “Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži... / Pomrčina zgusnuta do krika. / U odžaku, ko da milost traži, / vije vjetar bolom beskućnika. // Negdje nekakva kapija pjeva, / s prizvukom tuge zaboravljenih. / U meni nešto dozrijeva, / čudno nešto noćas zri u meni.” To je, dakle, i upitnost, i neizvjesnost, i pakao, ali za pjesnika i jedini mogući, njemu pripadajući i odgovarajući, suđeni raj, očaj, bol, nemogućnost učinjenog konačnog izbora između jednog i(li) drugog – života i(li) smrti. Zato je i Vito vječan, jer je hrabro (is)pjevao Pjesmu (nad pjesmama) o toj vječnoj temi strašnog mjesta, (u)suda, događaja/čuvstva/doživljaja i časa biti ili ne biti (živjeti ili umrijeti).

Kod Njegoša je ovo pitanje – bez obzira na njegovu osnovnu, bazičnu i fundamentalnu filozofsku i cjelovitu, integralnu poziciju – postavljeno u konkretnom umjetničkom kontekstu izabrane radnje u “Gorskom vijencu” i zapitanosti vladike Danila kao njegovog glavnog junaka od čije odluke zavisi cijeli dalji tok literarne radnje, tj. priče, dok je kod Vitovog lirskog subjekta ono poetički odmah postavljeno – bez obzira na tematiku i motiv bilo koje pjesme – u ontološkom, antropološkom, dakle, univerzalnom iskustvu hrabrosti čovjeka pojedinca da se opredijeli za život ili smrt, no, ne bez upliva prethodnog i pozadinskog kako istorijskog, nacionalnog, mentalitetskog, društvenog, opštenaslijeđenog, kolektivnog, tako i porodičnog, personalnog i egzistencijalnog razvoja i toka događaja koji je i te kako uticao da se lirski subjekt ponaša tako kako se ponaša, tj. da bude u potpunom ćorsokaku u smislu osuđenosti na apsolutan neuspjeh kada je u pitanju njegova potreba i nužnost da se opredijeli između (punog) života i (pune) smrti!?

                                           Nastavlja se