U fokusu

Akademik dr Goran Sekulović

Tri preostala pitanja – crnogorski identitet, Crnogorska pravoslavna crkva i reforma DPS-a

Mar 19, 2021 1 Komentara

(15 riječi)

(Zbog aktuelnosti objavljujemo tekst akademika dr Gorana Sekulovića iz knjige ''NATO i EU: Crna Gora, Istok i(li) Zapad'' objavljene 2014.g.)

 

Što se tiče tri preostala pitanja čije je rješavanje bitno za dalji uspješni i stabilni proces NATO i EU integracija i „hod” crnogorskog državnog i nacionalnog kursa, riječ je o crnogorskom identitetu, zatim o pitanju rješavanja „problema” Crnogorske pravoslavne crkve, i na kraju, ili pak na početku –jer je u pitanju gotovo alfa i omega tzv. „crnogorskog pitanja”, barem u sadašnjoj etapi opšteg društvenog i duhovnog stanja i sazrijevanja u civilizacijskom smislu crnogorskog naroda i građana Crne Gore – o pitanju kadrovske obnove, ali i ukupnog reformisanja Demokratske partije socijalista, kao stožera u političkom smislu crnogorske nacionalne i državotvorne identitetske civilizacijske ideje i prakse. Kada je riječ o ova dva prva pitanja, nesumnjiva je bila neodlučnost političke elite da se legitimno i demokratski iskoristi referendumski rezultat i odmah izgrade osnove za trajno rješenje ključnih identitetskih pitanja, naročito Crnogorske pravoslavne crkve.

Što se tiče posljednjeg seta pitanja – reforme DPS-a – o tome neću govoriti, jer je sam Đukanović mnogo puta upravo o tome na načelnom i normativnom planu – sve rekao! Ostaje da se sve to demantuje ili potvrdi, dakle, ostane neprimijenjeno ili primijeni – u praksi! U pitanju nije kratkoročni i taktičko-politikantski, već dugoročni politički i strateško-državni praksis, naum, angažman i poduhvat, od koga zavisi umnogome dalji državni i nacionalni, građanski, multietnički i demokratski razvoj Crne Gore kao članice NATO i EU.

Sada prelazimo na drugo polje – za stabilnost Crne Gore, regiona i pravog doprinosa integracijama u NATO i EU – tako poželjnog i potrebnog javnog državničkog angažmana, u okviru kojega Đukanović još nije do kraja realizovao i angažovao sve svoje stvaralačke snage. Riječ je, dakle, o pitanju afirmisanja i razvoja ukupnog crnogorskog identiteta i crnogorske nacionalne samosvijesti. Crnogorci su naime od svih naroda danas u Crnoj Gori u najnepovoljnijem položaju u smislu veoma malog prostora za javno, medijsko, kulturno, izdavačko i svako drugo duhovno i stvaralačko afrimisanje i ispoljavanje istorijske istine o Crnoj Gori, Crnogorskom narodu, njegovom jeziku, kulturi, vjersko-crkvenom ustrojstvu, itd. U ovom smislu crnogorska nacionalna samosvijest i crnogorska ukupna duhovnost je na apsolutnom udaru Srpske pravoslavne crkve, Srpskog nacionalnog savjeta (koga crnogorska država finansira da bi je sistematski negirao, podrivao i uništavao, što je jedinstveni primjer u svijetu!), srpskih političkih partija u Crnoj Gori i mnogih nevladinih i drugih organizacija u kulturi, izdavaštvu i stvaralaštvu srpske provenijencije u Crnoj Gori. Svi ovi subjekti raspolažu ogromnim novcem koji je direktno stavljen u službi uništenja crnogorske države, crnogorskog imena, jezika, kulture, crnogorskog istorijskog śećanja…

„Kreatori i realizatori takozvanog „svetosavlja”, ideologije Srpske pravoslavne crkve koja je u svojoj biti politička organizacija i sekta u hrišćanstvu, postupaju prema istorijski poznatom modelu asimilacije pripadnika drugih naroda. A to znači da je process asimilacije dovršen ako osvojeni populus podlegne pritiscima i do kraja prihvati ime naroda-osvajača kao svoje, pa i kultove, jezik, istoriju i kulturu nazove njegovijem imenom. U crnogorskom slučaju to se nije desilo, a stvorena je i suverena država kao nova prijetnja. Uz intenzivno korišćenje falsifikata iz starije literature, „svetosavci” stalno rade na obučavanju svoga („crkvenog”) kadra, uče ih vještini unošenja novih falsifikata jer je, u svrhu buduće ponovne realizacije velikodržavnog projekta, nužno dotući svaku pomisao o obnavljanju Crnogorske pravoslavne autokefalne crkve i očuvati „srpski crkveni kvasac” u projektovanim granicama. Ti se falsifikati intenzivnije javljaju kada vodeća grupa „svetosavaca” ocijeni da se počinju konsolidovati otpori tome dugoročnom invazionom usmjerenju. U situaciji kada tuđa crkva još uvijek pośeduje sve pravoslavne sakralne objekte, veliki dio kulturnih dobara koja su plod crnogorske povijesti, nepokretna imanja i kultna mjesta, – ona postaje moćni faktor koji se, zlokobno osamostaljen, sarkastično nadređuje i najvišim državnim institucijama kao privremenim pojavama. Takav okupaciono-superiorni stav usred suverene države Crne Gore, temelji se na neinformisanosti, neodlučnosti ili nezainteresovanosti pojedinaca iz vrha vlasti – da treba da izvršavaju sopstvene obaveze, primjenjuju pravne norme i osiguraju budućnost crnogorskom narodu.” (Akademik prof. dr Danilo Radojević: „Za izradu crnogorske enciklopedije nužna je odlučnost naučnika i jasno izražena volja vlasti”, „Prosvjetni rad”, br. 13, februar 2013.)

Iako je premijer Đukanović bezbroj puta isticao da su ove duhovne i političke snage toliko puta sve učinile, tj. sve što su mogle da unište sve što je cnogorsko, u praksi se ne stvara potreban institucionalni zaštitni mehanizam države protiv ovih pogubnih učinaka na dugi rok, a na koji ove destruktivne snage i računaju, što može imati pogubne posljedice po sudbinu nacionalnog i državnog crnogorskog identitetskog projekta i angažmana. Ovaj institucionalni zaštitni mehanizam bi mogao da počne od realizacije sljedećeg predloga: „U crnogorskoj Skupštini treba formirati odbor za očuvanje i podizanje nacionalnog i državnog identiteta Crne Gore.” (Akademik prof. dr Branko Radojičić: „Obrazovanje presudno za nacionalni i državni identitet”, „Prosvjetni rad”, april-maj 2012, br. 5–6)

Naravno, nužno je sistematski prići ovom najodgovornijem državnom i kulturnom zadatku i obuhvatiti sve društvene sfere: od obrazovanja preko nauke i kulture do medija, izdavaštva i publicistike. Sada smo veoma, veoma daleko od jednog takvog urgentno potrebnog, poželjnog, doduše zahtjevnog, ali sasvim realnog i ostvarljivog, strateškog i pragmatičnog projekta. Sastavni njegov dio je svakako rad na integracijama u NATO i EU.

Premijer Đukanović decidno kaže da su one političke snage koje uporno zagovaraju da je danas Crna Gora privatna država, iste one snage koje su bile protiv suverenosti i nezavisnosti zemlje. To je u većini tako i to je tačno, kao što je tačno da su one iste političke snage koje su bile protiv nezavisnosti danas i protiv ulaska u NATO. „Čak i najpovršniji posmatrač političkih dešavanja u posljednjih dvadesetak godina ne može da ne primijeti neka poklapanja. U prvom redu ono koje nedvosmisleno pokazuje ko su protivnici ideje nezavisnosti Crne Gore, a ko su protivnici ideje garantovanja bezbjednosti Crne Gore kroz vojno- političku integraciju u NATO. Nažalost, i tada i sada su to iste strukture.” (Dražen Cerović: „CRNA GORA i NATO – Evropska bezbjednost i stabilnost”, http://www.publicpolicyinstitute.eu)

Čini se da država do sada nije učinila dovoljno, u duhovnoj sferi prije svega, da ovakva i slična nastojanja što radikalnije, čvršće i odlučnije prekine i onemogući im postizanje pogubnih rezultata, od čega trpe sve nacionalne zajednice – i Crnogorci i svi drugi (a bez Crnogoraca nema ni Crne Gore ni svih drugih naroda u njoj kao skladnog su-života), i crnogorska država, pa i sami građani Srbi kao članovi srpske nacionalne zajednice u Crnoj Gori, ali i Crna Gora kao građanska destinacija, stabilnost i sigurnost zemlje i regiona u cjelini.

Reklo bi se da premijer Đukanović nije još u praksi sasvim „prelomio” da rješavanje ovih jako neuralgičnih tačaka zapravo znači veoma značajan i vidan doprinos stabilnosti Crne Gore i regiona, kao ne mali i zanemarljivi dio ukupne stabilnosti koja se unosi od strane Crne Gore integracijama u NATO i EU. Naravno, članstvo u EU i NATO je neophodno i za presijecanje ovih i sličnih negativnih praksi i tendencija, ali država Crna Gora mora sama tome dati zamah i početni impuls. I pored skorašnjih integracija u EU i praktično već današnjih u NATO, Crna Gora mora dalje raditi na zaštiti svog nacionalnog, državnog, jezičkog, kulturnog, pravoslavno vjersko-crkvenog, i istorijskog i savremenog, i svakog drugog subjektiviteta, jer bez obzira na normativnu ravnopravnost svih evropskih zemalja i naroda, tj. članica EU, u praksi će se veoma mala populacija crnogorskih građana, a posebno crnogorske nacionalne, vjerske, jezičke i kulturne zajednice, naći pred mnogim iskušenjima da sačuvaju svoj ukupni etničko-nacionalni, vjerski i svaki drugi identitet.

Posebno će ovo biti veoma teško u uslovima grubih diskvalifikacija i pokušaja zatiranja crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta, i opet i posebno ako država Crna Gora na to svojim pravnim, institucionalnim i svim drugim demokratskim mehanizmima tome ne stane na put. Jer, kako je napisao u odbrani Crne Gore i etničkih i etičkih prava Crnogoraca, još prije Drugog svjetskog rata, kada se o tome nije smjelo ništa govoriti, veliki evropski naučnik i pravnik, član Srpske akademije nauka i umjetnosti, svjetski ekspert međunarodnog prava, prof. dr Živojin Perić: „Država je pravo, a pravo je država.”

Državni napor Crne Gore u ovom smislu je još uvijek nedovoljan. Posebno sa aspekta Crnogorskog naroda i njegovih vitalnih nacionalnih i državnih interesa i zahtjeva, potreba i nužnosti. Sve nacionalne zajednice u Crnoj Gori imaju svoj Savjet za nacionalna (manjinska) prava, osim Crnogoraca. Računa se kao da su Crnogorci većinski narod. I oni su zbog ove „činjenice” i zbog ovog „argumenta” ostali bez državnog mehanizma institucionalne zaštite svog etničko-nacionalno-jezičko-kulturnog položaja, u situaciji kada mnogi negiraju njihovu nacionalnost, njihov crnogorski jezik, posebno izvornu, autentičnu, jotovanu verziju o kojoj gotovo niko u državi ne vodi računa, o njihovom tradicionalnom pravoslavno-vjersko-crkvenom pripadništvu i položaju, osobenom pogledu na svijet, etičkom učenju, filozofskom nasljeđu, antropologiji, etnologiji, što se sve nedovoljno ili nimalo proučava i predaje u naučnim i akademskim institucijama, na fakultetima i univerzitetima, u obrazovnom sistemu u cjelini, itd., itd. Međutim, Crnogorci nijesu većinski narod u svojoj zemlji (a nekada su dakako to bili itekako!). Oni to nijesu ni po posljednjem popisu iz 2011., već ih je manje od polovine ukupnog stanovništva. Neko će reći da je to tako po statističkim pokazateljima. No, tako nije bilo ni na jednom popisu poslije Drugog svjetskog rata, od kada se vodi anketa o izjašnjavanju o nacionalnom pripadništvu. „Prvi put u Crnoj Gori i Jugoslaviji 1948. godine u popisu stanovništva građanin je pitan šta je po nacionalnosti. U ranijim popisima tražena je vjerska pripadnost. Po tome popisu u Crnoj Gori je bilo 91% Crnogoraca. I u sljedeća četiri popisa, znači sve do 1981. godine, bilo je najviše do 3% Srba u Crnoj Gori. Međutim, mi stalno slušamo priču da neko u Crnoj Gori protjeruje Srbe. Protjerani su Crnogorci. Ja ne želim da o tome mnogo govorim, neka takvi vide statističke podatke… U svijetu ljudi mijenjaju državljanstvo i vjeru, ali ne i naciju.” (Akademik prof. dr Branko Radojičić: „Obrazovanje presudno za nacionalni i državni identitet”, „Prosvjetni rad”, april-maj 2012, br. 5–6)

Uz sve ovo, u posljednje dvije decenije Srpska pravoslavna crkva, a u ranijem periodu i državni organi Republike Srbije, grubo su, a Srpska crkva i dalje, asimilovali i asimiluju lažnom propagandom Crnogorce i pretvaraju ih u Srbe. Država Crna Gora na sve ovo još nema adekvatnog odgovora i na ovom polju očekuje se u narednom periodu učinkovitiji državnički angažman i rezultat Mila Đukanovića. A najviše u stvaranju neophodne državne i nacionalne institucionalne infrastrukture radi zaštite i promovisanja ukupnog crnogorskog identiteta.