Akcija srpskih kleronacionalista na zatiranju crnogorstva u narednom periodu još brutalnija
Sa „pobedom“ u Nikšiću intenziviraće se proces etničkog čišćenja Crnogoraca i svega što je crnogorsko kao „komunističke izmišljotine“, a usput će biti počišćeni i svi „Turci, Šiptari i ustaše“ koji su komandovali srpskom Crnom Gorom u doba nenarodne Milove vladavine. To je put kojim će se pod vođstvom Vučića i Srpske pravoslavne crkve kretati DF, Demokrate i URA, uz obilatu podršku političkih eksperata i nacionalne i građanske opozicije iz Srbije
Viski kojim se u kabinetu Vučića proslavljalo
osvajanje Nikšića, kao što se onomad slavilo ubistvo Đinđića, prosipao se po
glavama onih građanskih aktivista, profesora, analitičara, levičara, novinara i
sličnih koji su, imitirajući prepametnu Anu Brnabić, tvrdili da se Srbija ne
meša u parlamentarne izbore u Crnoj Gori, a ako se meša, onda to čini da bi
pomogla Đukanoviću i njegovoj partiji.
To što su srpski klero-nacionalisti iz vlasti i iz
opozicije, iz crkve i akademskih krugova, iz tabloida i nevladinih
organizacija, jednom rečju iz celine svoje osione i nadmoćne pozicije, padali u
trans zbog uspešno ukradene pobede na izborima 30. avgusta, to se od njih
očekivalo i to je njihovo normalno reagovanje. Ali šta je motivisalo takozvanu
građansku inteligenciju u Srbiji da pobedu Vučića i šovinističkog krila Srpske
pravoslavne crkve pozdravi sa oduševljenjem kao „talas slobode“ ili kao „svetlo
iz Crne Gore“? Da bi opravdala ovu histeričnu reakciju ona je svesno lagala o
stanju u Crnoj Gori opisujući ga kao „nepodnošljivu životnu situaciju“ ili kao
„strahovladu Đukanovića“ pripremajući tako teren Vučiću za njegovu nadasve
glupu izjavu da je Srbima u Crnoj Gori „bilo uskraćeno sve, osim vazduha“.
Ništa nije vredelo upozorenje grupe intelektualaca,
potpisnika Apela 88, da se ovde ne radi o normalnoj parlamentarnoj utakmici već
o akciji srpskog klero-nacionalizma da Crnu Goru vrati pod komandu Srbije i
uključi u „srpski svet“, kao što nisu vredele ni činjenice o gigantskom
modernizacijskom napretku Crne Gore u poslednjih 30 godina, ili činjenice da je
prosečna plata u Crnoj Gori veća nego u Srbiji a indeks korupcije manji. Za
opsesivno mišljenje koje rezonuje po utvrđenim obrascima, stereotipima i
klišeima, za koje je „samo mrtav Indijanac dobar Indijanac“, dokazi i argumenti
ništa ne znače.
A vrhunac blama ovog salonskog intelektualizma bilo
je propagiranje teze da su Vučić i Đukanović „u dilu“ te da će, sledstveno
tome, pad Đukanovića značiti početak pada Vučića. Ova lukava teza, kreirana u
analitičkim odeljenjima srpskih kontraobaveštajnih službi, pokazala se veoma
korisnom i efikasnom u totalnom propagandnom ratu Srbije protiv Crne Gore,
naročito zato što su se na nju, kao na „bućkalo“, uhvatili pomenuti opozicioni
građanski krugovi. A zamisao i namera ove teze bilo su vrlo jednostavni.
Poređenje i izjednačavanje Vučića i Đukanovića nikako ne može da šteti Vučiću,
uprokos tome što se Đukanović istovremeno opisuje kao sinteza zla. Vučić svoju
popularnost u srpskom korpusu zasniva na nečem drugom, na radikalskom
ultra-nacionalizmu, i ništa mu ne mogu naškoditi literarna poređenja sa bilo
kime, kao što mu gotovo ništa ne mogu naškoditi ni optužbe za kriminal i korupciju
koje se čuju u Srbiji. Nasuprot tome, ovo poređenje moglo je značajno da
naškodi Đukanoviću: za njegove protivnike ono je predstavljalo „dokaz“ da
Đukanović nastoji da u svoje mutne radnje uvuče čak i poštenog Vučića, dok će
njegove pristalice sigurno biti vrlo razočarane ukoliko je on zaista isti kao
Vučić, ili ako se bar poseje sumnja da su oni „u dilu“.
Tako se to radi u specijalnom ratu.
Nikakva uteha sada ne može biti saznanje da su neki
od obožavalaca „demokratskih promena“ u Crnoj Gori u međuvremenu shvatili
koliko su doprineli najvećem spoljno-političkom uspehu Vučića i cementiranju
njegove vladavine. Šteta je, reklo bi se, nepovratno napravljena, crnogorski
referendum o nezavisnosti faktički je poništen, sa svih rukovodećih položaja u
državnoj upravi i u javnim preduzećima Crnogorci su isterani na ulicu, a na
njihova mesta dovedeni su mediokriteti ukoliko su se izjasnili kao Srbi i ako
su dokazani vernici Srpske pravoslavne crkve, celokupna sakralna imovina Crne
Gore poklonjena je Srbiji, ukinuta je nacionalna avio-kompanija da ne pravi
konkurenciju Er Srbiji, dok je Crna Gora, stvarno iako ne formalno, pretvorena
u srpsku koloniju. Sa „pobedom“ u Nikšiću intenziviraće se proces etničkog
čišćenja Crnogoraca i svega što je crnogorsko kao „komunističke izmišljotine“,
a usput će biti počišćeni i svi „Turci, Šiptari i ustaše“ koji su komandovali
srpskom Crnom Gorom u doba nenarodne Milove vladavine. To je put kojim će se
pod vođstvom Vučića i Srpske pravoslavne crkve kretati DF, Demokrate i URA, uz
obilatu podršku političkih eksperata i nacionalne i građanske opozicije iz
Srbije.
Međutim, tu se sada neočekivano pojavio jedan veliki
problem. Na izborima u Nikšiću Đukanovićeva partija ostvarila je bolji rezultat
nego na parlamentarnim izborima i pokazala da je i dalje ubedljivo najjača
politička snaga u Crnoj Gori, dok su klero-nacionalisti, uprkos propagandnoj i
finansijskoj pomoći iz Srbije, jedva dosegli do većine. Ako bi se taj rezultat
ponovio i na parlamentarnim izborima onda bi DPS, sa svojim tradicionalnim
partnerima, tj. sa partijama Bošnjaka, Albanaca i Hrvata osvojila nadmoćnu
većinu i trijumfalno se vratila na vlast.
Ovaj scenario izaziva paniku u redovima srpskih
klero-nacionalista. Oni su i inače veoma zabrinuti i u strahu od toga šta će se
dogoditi ukoliko Evropska unija i Bajdenova administracija prepoznaju pravu
prirodu projekta „srpskog sveta“. Zato će njihova akcija na zatiranju
crnogorstva i Crne Gore biti u narednom periodu još brutalnija, pri čemu Vučić
i SPC očekuju da tu njihovu akciju svesrdno podrži i opozicija u Srbiji svojom
učenom analizom da će pad Đukanovića automatski dovesti do pada Vučića
0 Komentara