Sto dana katastrofe
Paradoks je da Vladu Crne Gore čine oni koji vode anticrnogorsku politiku, jer države Crne Gore ne bi bilo, ne samo da se pitao premijer, nego i da su se pitali svi ministri
Vlada Crne Gore koja je formirana 4. decembra 2020.
godine napunila je 100 dana vladavine, a nije usvojila tematski i normativni
program rada, niti je usvojila državni budžet. Bez ova dva dokumenta ne može se
voditi smislena politika. Nema javno utvrđenih ciljeva u unutrašnjoj i spoljnoj
politici, pa Vlada ne obavlja glavnu ustavnu dužnost i nema elementarnu
transparentnost. Zato se politika Vlade svodi na voluntarizam i improvizaciju.
Država i građani žive u neizvjesnosti i nesigurnosti od danas do sjutra.
Predsjednik Vlade je nedorastao i neprimjeren
funkciji koju obavlja. O tome najbolje svjedoči banalan događaj iz njegovog
kabineta. Iako je profesor Mašinskog fakulteta, pokazao je da ne razlikuje
klima uređaj od rezača papira. Zato je čista iluzija očekivanje da će se
razumjeti u državnu politiku. Teško je naći primjer da Vladom rukovodi čovjek
koji je javno priznao da država koju predstavlja, da se on pitao, ne bi
postojala.
Ponaša se kao vjerski fundamentalista i fatalista.
Važniji su mu pogrebni rituali od državnih poslova i od zakona. Njegova
servilnost prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i vlastima Srbije je unizila
državne interese i ugled, dok njegov srpski kleronacionalizam direktno ugrožava
svakog građanina drugačije nacije i vjere.
Spoljnopolitičkim gafovima državu dovodi u
skandalozne i bizarne situacije. Gotovo svaki njegov javni nastup je trivijalan
i groteskan. Potpredsjednik Vlade se, takođe, pokazao nedoraslim za ovu
funkciju. Nezrelim ponašanjem i promašenim odlukama je degradirao ANB i Upravu
policije. Miješanjem u poslove tužilaštva i sudova direktno je uticao na
slabljenje pravosuđa.
Konferencije za medije su mu kao direktan prenos
Staljinovih suđenja, a vladavina prava se pretvorila u njegovo lično
osvetništvo. Prijeti progonom i hapšenjem svakome ko je protiv njegove
politike. Postao je primjer za bahatost i arogantnost.
Ministarstvo ekonomije i Ministarstvo kapitalnih
investicija nijesu predstavili ni jedan kapitalni projekat niti su u stanju da
završe započete projekte. Nema planova kako će se upravljati: turizmom,
poljoprivredom i energetikom. Saobraćaj je pred kolapsom, jer je ugašena
aviokompanija, a pomorskim i željezničkim kompanijama prijeti sličan scenario.
Finansije se oslanjaju na skupi i tajno uzeti kredit koji je s kamatom vrijedan
890 miliona eura. Nema plana kako će se javne finansije održati do kraja
godine.
Ministarstvo zdravlja je dopustilo da se
razbukti epidemija COVID-19 pa su stope zaraženih, hospitalizovanih i umrlih u
Crnoj Gori među najvišima u svijetu. Ministarka i njen tim se prevenstveno bave
progonom nepodobnih sa upravljačkih mjesta u zdravstvenim ustanovama, a vakcine
protiv koronavirusa ocjenjuju se političkim kriterijumom.
U spoljnoj politici se, načelno, nastavlja
integracija u Evropsku uniju i poštuje se članstvo u NATO, ali potezi Vlade
govore da se spoljnopolitički prioriteti mijenjaju i da se Crna Gora pretvara u
rusku guberniju i provinciju „srpskog sveta“. Pored toga, ministar ne može da
preboli prethodni status II sekretara pa se sveti čistkom ambasadora.
Ministarstvo odbrane je vojsku, koja je bila pouzdan učesnik u NATO misijama,
pretvorilo u poligon za mešetarenje ruskih obavještajaca.
U javnom sektoru se sprovodi surovi revanšizam prema
svima koji su pripadnici prethodne vlasti i prema onima koji kritikuju sadašnju
Vladu i parlamentarnu većinu. Vodi se rat protiv prethodne administracije, a
nova vlast se poigrava dostojanstvom i egzistencijom službenika i namještenika.
U državnoj upravi, javnim ustanovama i preduzećima se preko noći, na elektronskim
sjednicama Vlade, postavljaju mnogi koji nemaju adekvatno znanje niti su odani
državi. To je posljedica najgore kadrovske trgovine i kamataškog ucjenjivanja
između tri vladajuće koalicije u Skupštini.
Četvorostruka ministarka uništava crnogorsku: kulturu,
nauku, prosvjetu i sport. Upravni organi Univerziteta se mijenjaju po
partijskom ključu. Uz to, v.d. rektora je otvoreni protivnik crnogorske
državnosti i nacionalnosti. Brutalnim kršenjem zakona stopirana je isplata
naknade istaknutnim kulturnim stvaraocima i obustavljeno je finansiranje
Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Najavljeno je uvođenje
vjeronauke u državne škole. Uspjesi reprezentacija Crne Gore u kolektivnim
sportovima, kao i uspjesi klubova i pojedinaca se gotovo ignorišu.
Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava je
obavilo glavni zadatak. Usvojen je Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je
uradila SPC. Crnogorske crkve i manastiri, koji su istovremeno dio kulturne
baštine, pripremaju se za prelazak u faktičko vlasništvo države Srbije.
Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava je, kao čin ruganja državi i
Crnogorcima, episkopu budimljansko-nikšićkom lično isporučio primjerak
„Službenog lista“ u kome je objavljen ovaj zakon.
Paradoks je da Vladu Crne Gore čine oni koji vode
anticrnogorsku politiku, jer države Crne Gore ne bi bilo, ne samo da se pitao
premijer, nego i da su se pitali svi ministri. Osim toga, ova Vlada je i u
nacionalnom pogledu anticrnogorska, jer toleriše i podstiče brutalne napade na
svaku oblast crnogorskog identiteta.
Crnogorcima se prijeti asimilacijom i getoizacijom.
Isto se postupa prema: Bošnjacima, Muslimanima, Albancima i Hrvatima, a ovakva
politika ne može biti dobra ni za Srbe. Crna Gora, koja je na Zapadnom Balkanu
bila uzorna po viševjerskom i višenacionalnom skladu, za samo 100 dana je
dovedena do međunacionalnih i međuvjerskih tenzija. O tome svjedoče brojni
incidenti od Pljevalja i Berana do Tuzi, Cetinja i Nikšića. Umjesto antifašizma
promovišu se srednjovjekovni klerikalizam i četnička ideologija. Uz to, Vlada
je rigidnim odnosom prema opoziciji raspirila političku mržnju i strasti.
Vlada je startovala kao namjesnički režim, a nakon
100 dana već je došla u niži rang. Sada je kao okupaciona uprava koja prezire
državu kojom vlada. Crnom Gorom vlada kao porobljenom kolonijom, a prema
resursima države Vlada se odnosi kao da je riječ o neprijateljskoj imovini.
Prema SPC i režimu Aleksandra Vučića postavila se sluganski.
Vlast Srbije je objavila „bitku za Nikšić“ što je, u
suštini, objava političkog rata Crnoj Gori. Svaka suverena i dostojanstvena
Vlada bi odmah, odlučno i adekvatno, odgovorila političkim i diplomatskim
sredstvima. Premijer i ministri ne štite samostalnost i suverenost Crne Gore,
već Vučiću svesrdno asistiraju u rušenju crnogorske države.
Sto dana rada ove Vlade je isto što i godina
katastrofe. Svaki njen naredni dan koštaće skuplje. Zato je prioritet svih
državotvornih, evropskih i građanskih snaga da se ova Vlada jakim političkim
djelovanjem sruši što prije. Nemamo ni rezervnu državu ni rezervne živote.
0 Komentara