Otvoreno pismo jedne državne službenice Zdravku Krivokapiću
Marica Maša Zeković,
poslala je otvoreno pismo premijeru Crne Gore Zdravku Krivokapiću. Prenosimo ga
integralno.
"Gospodine
Krivokapiću,
U prvih 100 dana rada
Vaše Vlade, nebrojeno puta sam imala želju i razlog da Vam se obratim. Ipak,
nijesam to učinila. Danas moram, jer ukoliko Vam ne bih saopštila ono što me
muči, pogazila bih sve vrijednosti koje nosim u sebi.
Danas je naizgled običan
martovski dan.
Danas i Vaša Srpska i
moja Crnogorska pravoslavna crkva obilježavaju zimske Zadušnice, mada vjerujem
da Vi to znate bolje nego ja. Ostao je običaj u narodu da, ma koliko (ne) bili
vjerujući, tog dana ljudi izlaze na groblje da odaju pomen voljenima. S tim u
vezi, moj dan je počeo onako kako ne želim nikome nikada da počinje. Pogled
uprt u hladnu mermernu ploču, suze koje peku i zima u srcu, dok pokušavam da se
priśetim svakog detalja onog dana kada sam posljednji put viđela svog đeda.
Nije to bilo davno,
gospodine Krivokapiću, ima tome svega dva mjeseca, a ja i dalje proživljavam
svaki momenat. Kada je otišao na pregled, nijesmo znali da će ostati u bolnici,
nijesmo se pozdravili. Dok je bio na odjeljenju nijesmo mogli da ga vidimo,
takva su pravila. Kada je umro, nijesu mi dali da ga pogledam i poljubim
posljednji put, takve su procedure. Sahranjen je u krugu najuže porodice.
Poštovali smo mjere. Svaku. Od prve do posljednje.
Stojim ja tako, gospodine
Krivokapiću, jutros na groblju u Straševini. A oko mene prijatelji, komšije,
kumovi.. došli i oni da daju pomen voljenima. Među njima mnogo onih koji su,
zbog korone ili nečeg drugog, sahranili svoje bližnje kao mi našeg Vasa, na
brzinu, bez poštovanja običaja, bez mogućnosti da se oproste kako dolikuje. I
meni kroz glavu prođe misao, koliko je još ovakvih porodica u Crnoj Gori, pa mi
se srce dodatno stegnu.
Teško je, ja Vam
priznajem. N'o, sve bi se dalo lakše podnijeti da mi pred očima ne prolaze
slike sahrane Mitropolita Amfilohija, kojeg ispratiste kao da je život proveo u
blagosiljanju, a ne anatemisanju. Śećate se, valjda, da su i tada iste mjere u
pogledu sahranjivanja bile na snazi. A ja ću sebi dati za pravo da Vas podśetim
da ste Vi i tada, kao mandatar, bili javna ličnost, a naočigled svih nas kršili
te mjere. Izvinili ste se za to, i mada izvinjenje samo po sebi ništa ne
mijenja, hvala na tome.
Rekoh, danas je naizgled
običan martovski dan. Ali danas ste, gospodine Krivokapiću, ubili u meni svaku
mrvu razumijevanja za Vaše postupke. Danas internetom kruže fotografije Vas i
dva člana Vaše Vlade na sahrani počivšeg Episkopa Atanasija. Znate, Vi ste, kao
premijer, jedan od onih koji bi trebali biti 'lice i glas' Crne Gore. Vi ste,
kao premijer, onaj koji bi svojim postupanjem trebao dati dobar primjer narodu.
A isti Vi ste, kao premijer, prekršili sve mjere koje je Vaša Vlada donijela.
Kako onda mi, obični građani, da sada shvatimo te mjere i kako da ih poštujemo?
Hoćemo li po uzoru na Vas, jer Vi bi ipak trebali biti prvi među jednakima??
Poštujem ja Vašu vjeru i
razumijem potrebe koja proizilaze iz nje, n'o meni ste Vi, kao vjerujući
pravoslavac, isti i jednaki kao i onaj koji je budista, ateista, agnostik,
katolik i tako dalje. Te se ja, s tim u vezi, pozivam na Ustav Crne Gore i član
17. kojim se svima jemči jednakost i zahtijevam da ona prava koja važe za Vas
počnu da Važe i za nas.
Rekoh Vam već, mnogo puta
sam imala razloga da Vam pišem, ali nijesam. Nijesam Vam pisala kada ste mene i
pola Crne Gore nazvali egoistima, jer nam familije imaju jedno ili dvoje đece.
Nijesam Vam pisala kada ste, kao premijer, ostali nijemi na mizogine postupke i
izjave koje se kose sa principima rodne ravnopravnosti za koje se, kao društvo,
zalažemo. I nijesu ovo izolovani primjeri, spisak je, nažalost, podugačak. Zato
danas, kada ste u meni dotakli onu posljednju žicu koja je mogla da ćuti, pišem
u ime svih tih dešavanja.
Prije nego li moje
pisanje okarakterišete kao politikanstvo, iako ne krijem da smo Vi i ja na
politički dijametralno suprotnim stranama, naglašavam da Vam ove redove pišem
kao građanka Crne Gore, koristeći svoje ustavno pravo na slobodu govora. Pišem
Vam, svjesna da me ovo śutra, kao državnu službenicu, može mnogo koštati. Ali,
žene širom svijeta su ginule za pravo na slobodu govora, pa ću ga ja
iskoristiti ma kolika bila cijena ovih redova.
Gospodine Krivokapiću,
moj đed je imao 80 godina, proživio je jedan lijep životni vijek, ali gubitak
boli, a Vaše postupanje me vrijeđa. Ako mislite da nemam pravo na ove riječi,
zapitajte se kako li je porodicama onih čiji su članovi tek bili zakoračili u
život. Zapitajte se i preduzmite nešto u ime svake one duše koja nije mogla
biti ispraćena kako joj dolikuje.
Od Vas, niti tražim, niti
očekujem odgovor. Očekujem konkretne poteze, te se nadam da ovog puta neće sve
ostati na Vašem izvinjenju. Koje i kakve postupke ćete u vezi sa navedenim
preduzeti, ostavljam Vama. Mada, znam šta bih ja činila na Vašem mjestu. Ali,
imajte na umu da je glas koji dižem zapravo glas mnogih porodica u Crnoj Gori
koje dijele moju bol.
Mi zbilja ne tražimo
mnogo, za početak tražimo samo da svi budemo jednaki.
0 Komentara