CG u srcu

Goran Sekulović: Crnogorske priče Budući italijanski kraljevski supružnici - Jelena Petrović, princeza od Crne Gore i Vitorio Emanuelo, princ od Napulja, bili su najneobičniji par evropske

NESUĐENA RUSKA CARICA NA RIMSKOM DVORU

(15 riječi)

Jelena je za Vitorija bila fatalna žena. Da nije sreo njene oči ranjene srne cijelog života bi se bavio numizmatikom Dvadesetogodišnji ruski carević Nikola, izabrao je crnogorsku princezu da s njom otvori bal. Poslije toga počela su govorkanja, a na dvoru Romanovih ozbiljno se razmišljalo da upravo Jelena bude buduća ruska carica Kako je Jelena odbila srpskog princa Arsena Karađorđevića, poslije čije je grube reakcije u zaštitu uzeo carev tjelohranitelj i budući predsjednik Finske Manerhajm koji je u dvoboju teško ranjen. Da bi se smirile strasti Jelena se morala vratiti na Cetinje

                   Bili su zasigurno najneobičniji par u istoriji evropske aristokratije: ona – prelijepa, visoka, tamnokosa princeza,. veoma skladno građena, sa izuzetno crnim očima ranjene srne; on – izrazito mali, fizički prilično neugledan i nimalo privlačan, princ, ali ne iz bajke. Ipak, to što su bili daleko od skladnog para, odnosno krajnja fizička suprotnost Jelene Petrović, princeze od Crne Gore i Vitorija Emanuela, princa od Napulja i italijanskog prestolonasljednika, nije bila prepreka za jednu od najljepših ljubavnih romansi. U životu su bili gotovo uvijek zajedno, u smrti su se morali razdvojiti. Sudbina je htjela po svaku cijenu da ih spoji. Dok je boravila u carskom Institutu »Smoljni« u Petrogradu, Jelenu su mnogi vidjeli kao buduću rusku caricu. Na balovima i prijemima privlačila je pažnju mnogih evropskih plemića i krunisanih glava, pa se zbog nje išlo i na dvoboje. Vitoriju je godinama najmrskija riječ bila »brak«, jer je uporno odbijao mogućnost njegove zasnovanosti na dinastičkim i državnim interesima, čekajući »pravu ljubav« i prepuštajući stvarima »da idu svojim tokom«. Tako je stigao do crnogorske princeze Jelene Petrović.

Ali, princu nije bilo lako: da li će biti dovoljno što je jedan od najpoželjnijih evropskih prestolonasljednika da bi kod Jelene bio prihvaćen i kao privlačan muškarac, što - to je svakako dobro znao i osjećao - jednostavno rečeno, nije bio? Jelena kao da je osjetila Vitorijeve dileme i sumnje, pa je preuzela blagu inicijativu. Diskretno, ali sasvim jasno, dala mu je na znanje da veza među njima može biti ostvarljiva. No, šta ih je spojilo? Kako je došlo do veze između budućeg kralja zemlje – nasljednice velike Rimske imperije i princeze iz jednog malog slovenskog kraljevstva? I šta je tu vezu ne samo održalo tokom dugih decenija, već i oplemenilo i protkalo sa najljepšim mogućim, »kraljevskim«, ljudskim osjećanjima? Dinastički i viši državni interesi? Biološka nužda jačanja rase i popravljanja kraljevske krvi? Želja za anonimnošću? Težnja da se izbjegnu zle zamke politike? Najdublja potreba da se služi istinskim i pravim interesima naroda? Zov dobročinstva? Ne, prije svega – ljubav! Ali, do onog časa kada su se Jelena i Vitorio prvi put sreli, kao da je sve išlo u susret ostvarenju njihove buduće ljubavi i višedecenijskog srećnog braka. Neka viša sila je uređivala i pripremala njihove životne staze. Ili, kako bi rekli stari Crnogorci – »zemlja i žena traže nafaku«. To klupko »nafake« ili skladnog spoja sreće i sudbine, počelo je da se odmotava, reklo bi se, još dvadeset godina prije vjenčanja Jelene i Vitorija. Knjaz Nikola 1875. godine, odvodi svoju suprugu  Milenu, izmorenu od sedam porođaja u deset godina (u narednih petnaest godina sa radošću će pregrmjeti još osam porođaja!), sa četiri mlađe kćerke i sinom, u Napulj da bi je poštedio oštre cetinjske zime. Crnogorskog knjaza i knjaginju u jednoj vili posjećuje kralj Italije Vitorio Emanuele II, koga je tada tek trogodišnja Jelena prvi put ugledala. Bio je to đed malog kraljevića koji će tačno dvadeset godina kasnije postati njen muž i time je učiniti kraljicom Italije. Iz tog susreta ostao je jedan detalj koji se mnogo kasnije često puta prepričavao. Na rastanku od Nikoline porodice italijanski suveren je, pomilovavši djecu, jedino Jeleni – sam bog zna zašto – uzeo ruku i uglađeno je poljubio. Jelena je kasnije pričala da je to možda bio predznak njene životne sudbine, uostalom kao i činjenica da je rođena između dva rata i da ju je - u krugu ratnih simbola, u Vlaškoj crkvi na Cetinju, opasanoj ogradom od puščanih cijevi, koju su sagradili potomci dalmatinskih romanizovanih starosjedjelaca – u ime ruskog cara Aleksandra II krstio konzul Aleksandar Jorim.

Jelenu je prvi put Vitorio Emanuelo vidio u Veneciji za vrijeme prve međunarodne izložbe moderne umjetnosti, kasnije nazvane ''Bijenale''. Jelena je bila počela u pratnji svog oca da obilazi glavne gradove Evrope, jer je Cetinje za ličnost njenog obrazovanja počelo da bude tijesna i ograničena sredina. Vitoriju je bila ostavljena »sloboda izbora«: može  se odlučiti između dvije kćerke knjaza Nikole – princeze Jelene ili princeze Ane, koje su u tom trenutku među prispjelim za udaju jedine bile slobodne od  cetinjskog »crnog mnoštva«, kako su po evropskim aristokratskim salonima nazivali sa osjećanjem mješavine zavisti i blagog rasizma sestre Petrović-Njegoš. Susret, naravno, nije bio slučajan. Već nekoliko godina dinastički i državni vrh Italije se svim silama trudio da obezbijedi odgovarajuću ličnost za buduću kraljicu. Ali, princ od Napulja je bio neumoljiv: ni jedna dotadašnja kandidatkinja mu nije odgovarala! Tako su otpala mnoga imena – Mod od Velsa, Marija Anuncijata Habzburška, Klementina od Saksonije Koburg Gota, Feodora de Šlezvig Holštajn, Viktorija i Frederika Hoencolern, Marija Magdalena od grčke, Ksenija od Rusije, Lujza de Šlezvig Holštajn Gluksburug...No, italijanski premijer Frančesko Krispi se nije predavao, pa se sjetio i crnogorske princeze Jelene. Kako je Krispi došao do ove ideje i zašto baš Slovenka i Crnogorka? Nesumnjivo je da je to bio odlučujući trenutak (Krispi je smatrao »posljednji čas«) kada se nešto moralo preduzeti po pitanju prestolonasljednikove ženidbe. Dvor, nacija i roditeljski kraljevski par su htjeli kraljicu i potomke. Ali, kako naći pravu i dostojnu priliku? Tako osjetljivo pitanje  se moralo posmatrati i sa stanovišta zadovoljenja italijanskih državnih, nacionalnih i geostrateških interesa. S druge strane, morala se naći zdrava i »rasna« osoba koja će biološki osvježiti dinastiju, budući da su se u posljednjih nekoliko generacija Savoja, brakovi sklapali među bliskim rođacima. Tadašnji aktuelni kraljevski par Italije, Umberto i Margareta su bili rođeni brat i sestra od strica! Smatra se da je upravo zbog toga njihov sin i ostao nizak rastom. Pretpostavlja se da je u »skretanju pažnje« na Cetinje i Krispijevo etničko i vjersko porijeklo odigralo ne malu ulogu. Njegovi daleki slovenski pretci su krajem 15. vijeka došli iz sjeverne Albanije i naselili se na Siciliji.  Đed mu je bio pravoslavni sveštenik, a sam je studirao u Palermu na grčko-albanskom institutu. Teško da će se ikada saznati svaka pojedinost, ali malo ko vjeruje da je sve počelo od salonskog epiteta »crno mnoštvo« koji se Krispiju, pošto ga je slučajno čuo, učinio lično uvredljiv i tako probudio instinkt njegove zatomljene prađedovske slovenske i balkanske vjerske i rasne solidarnosti.

Uslijedio je susret Jelene i Vitorija i u Moskvi. Tog ljeta 1896, čitava Evropa je već znala o neobičnoj ljubavnoj romansi. Događaji se ubrzavaju. Novine 12. avgusta objavljuju da je Vitorio Emanuele krenuo iz Napulja na jednomjesečno krstarenje kraljevskom jahtom »Gajola«. Lični prijatelj italijanskog premijera Krispija i direktor lista »La Nacione« Viko Mantegaca, »predosjetio« je da se ne radi o običnom ljetnjem krstarenju princa koji je bio ljubitelj jahtinga i odlučuje da putuje za Crnu Goru da bi bio u prilici da bude »jedan od prvih koji su imali čast da izraze svoje poštovanje ženi predodređenoj da postane kraljica naše zemlje.« Vitorio je stigao 16. avgusta u Bar gdje ga je srdačno dočekao crnogorski prestolonasljednik Danilo s kojim se upoznao u Rimu 1893. na proslavi srebrne svadbe italijanskog vladarskog para. Poslije osam sati puta stigao je na Cetinje i u malom salonu Dvorca, gdje je porodica Petrović bila na okupu, najpre se uputio prema kneginji Mileni i zbunjeno joj poljubio ruku, što je učinio i dalje zbunjen i Jeleni koja je pocrvenjela. Nije rekao ni jednu jedinu riječ, ali su njegove u tim trenucima plamteće oči govorile sve. U tom času je knjaz Nikola obznanio početak banketa. Poslije ručka i zdravice, bilo je predviđeno da knjaz Nikola i princeza Jelena pročitaju svoje pjesme posvećene knjeginji Mileni i princu od Napulja. Jelena je još od malena pisala pjesme. U Sankt-Peterburgu ih je i objavljivala pod pseudonimom »Plavi leptir«. Nikola je nadahnuto recitovao svojoj obožavanoj Mileni: »Kada bih sakupio sve cvjetove što je tvoja ruka posula stazom mog života i kada bih udisao sav njihov miris, sada bih umeo bolje da pjevam ljubavi, umnosti, vrlini i podigao bih žensko osjećanje više od oblaka.« Jelena, pak, nije imala hrabrosti da recituje pred voljenim i dragim kome su njeni stihovi bili namijenjeni.

Vitorio je svoje pitanje o vjeridbi ne slučajno postavio na Cetinju 18. avgusta, na dan imendana njegove buduće žene. Po katoličkom kalendaru, naime, taj dan je posvećen svetoj Jeleni. Vjerenicima cetinjska kratkotrajna olujna ljetnja kiša nije smetala. Jelena se smiješila dok su prolazili kočijama kroz narod na putu od crkve do Dvorca, Vitorio takođe. Bili su zadovoljni. Kiša se u Crnoj Gori smatra dobrim znakom, a Vitorio ju je volio i grozio se kišobrana. No, kiša je odmah stala i pravo i veliko narodno veselje zbog vjeridbe je počelo. Knjaza Nikolu narod nosi na rukama. U Dvorcu slijedi večera, zatim se vjerenici preseljavaju u Plavi dvorac prestolonasljednika Danila gdje prisustvuju bakljadi što je krenula od Zetskog doma po gradu u krug, i na kraju odlaze na koncert tokom kojem su počeli da stižu prvi telegrami sa najboljim željama. Prvi, koji je Vitorio ganut pokazao Jeleni stigao je od njegove majke, kraljice Margarete. Ubrzo je stigla čestitka i od ruskog Cara. Na ulicama Cetinja se do kasno u noć radosno i zanosno proslavljala Jelenina vjeridba sa italijanskim prestolonasljednikom.

Ni na vjenčanje se nije dugo čekalo. Kraljevska jahta »Savoja« je 19. oktobra 1896. pristala uz barski mol da bi primila crnogorsku princezu Jelenu koja je odlazila u Italiju na vjenčanje. Protivno svim pravilima, u svoje lično ime,došao je i sam Vitorio. Možda je ovo neprotokolarno prisustvo bio njegov način da još jednom, i javno, potvrdi kako je sve uradio »po svome« i onako kako je on lično htio. Kao da je htio svima da uputi poruku da su vezu sa Jelenom odredila isključivo njegova osjećanja. I da i iznad kraljevskih i carskih kruna i interesa postoji nešto, naime – njegovo nedodirljivo i neuprljano visočanstvo i veličanstvo: Ljubav!

»Mala skamenjena«

Jelena je od malena privlačila pažnju svojom ljupkošću, bistrinom, umilnošću, inteligencijom, marljivošću, plemenitošću... Zbog njenog blagog karaktera i stalne spremnosti da se žrtvuje i brine o drugima kao djevojčicu zvali su je »mala skamenjena«. Već tada se u njoj razvila strast prema medicini koja će kod nje postati dominantna u godinama zrelosti u tolikoj mjeri da je za zasluge na ovom polju dobila i zvanično priznanje, 1941., u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta. Zanimljivo je da ju je Jelena prihvatila, ali samo pod uslovom da joj bude predata privatno.

Sa četiri godine nije htjela da napusti ranjenike

Imala je samo četiri godine kada se 1876. g. u Crnoj Gori poveo takozvani "Velji rat" s Turcima. Na trgu ispred dvorca knjaza Nikole napravljena je poljska bolnica za ranjenike. I u bolnici i u Crvenom krstu veoma predano je radila knjeginja Milena koja je okupila na plemenitom poslu i sve svoje kćerke, uključujući i najmlađu Jelenu. Buduća italijanska kraljica je već tada najozbiljnije shvatila povjerene joj zadatke. I noću je sjedila pored ranjenika da bi im pomogla ako im što zatreba - donijela vodu, prenijela poruku, dovela ljekara...Ostalo je zapisano da ju je jednom u bolnici lako obučenu i neispavanu primijetila njena baba Stana (majka kralja Nikole), i da joj je rekla da ide kući. Jelena je to odbila, jer nije htjela da napusti ranjenike kojima je, tako je smatrala, njena pomoć neophodna. Baba Stana joj je donijela pokrivač i legla je na krevet. Bio je to početak jednog životnog puta ispunjenog željom i potrebom da se drugima čini dobro, da se pomogne siromašnima, bolesnima, nemoćnima...

Prestolonasljednik carević Nikola izabrao Jelenu da s njom otvori bal

Stupivši u »Carsko društvo za obrazovanje djevojčica iz dobrih porodica« - koje je 1764. osnovala Katarina II Velika u veličanstvenom zdanju manastira Smoljni u Sankt-Peterburgu kojeg je sagradio italijanski arhitekta Frančesko Ratreli – Jelena je bila posebna zapažena u aristokratskim, diplomatskim i carskim krugovima. Ostalo je zabilježeno i to da se na svom prvom balu, neposredno pošto je napunila petnaest godina, jedino ona, među svim učenicima u klasičnim balskim haljinama, bijelim ili pastelnih boja, pojavila drugačije obučena - u crnogorskoj nošnji i sa »kapicom«, karakterističnom ženskom crnogorskom kapom. Kao već tada čarobna i izuzetno lijepa i dražesna, rano sazrela, žena, dobila je brojne obožavaoce među velikim kneževima, prinčevima i ambasadorima, koji su imali tu čast da svoje ime upišu u njen prvi »carnet de bal«. Čak je i prestolonasljednik, dvadesetogodišnji carević Nikola, izabrao crnogorsku princezu da s njom otvori bal. Dok je lijepi par plesao uz zvuke poloneze, među starijim svijetom u sali otpočelo je povjerljivo gurkanje i šaputanje. Zapažena je carica majka Marija Aleksandrovna (supruga ubijenog Aleksandra II), kako laktom skreće pažnju svom sinu caru Aleksandru III na Jelenu, a zatim dugo razgovara s njim i svojom snahom caricom Marijom Fjodorovnom. Odmah poslije bala, na petrogradskom dvoru ozbiljno se razmatrala mogućnost da se nasljednik prestola Romanovih oženi upravo Jelenom. Tom braku bilo je sklono i rusko javno mnjenje. Posebno ga je podržavala ruska štampa, sve sa željom da se prekine tradicija dovođenja njemačkih princeza na petrogradski carski presto. Već gotovom planu o novoj, slovenskoj carici, energično se suprotstavila Marija Fjodorovna i svojim moćnim uticajem izborila se da to bude princeza Alisa od Hesena, unuka britanske kraljice Viktorije.

Odbila je ples sa srpskim princom Arsenom Karađorđevićem

Dok je boravila u Institutu »Smoljni«,  Jelena je još više ovladala raznovrsnim znanjima, prije svega stranim jezicima (posebno italijanskim, ruskim i njemačkim), muzikom, slikarstvom, književnošću...Careva kumica je svojim kvalitetima i plemenitim osobinama privlačila pažnju okoline i – kavaljera. Na jednom balu kod kneževa Jusupovih, sa budućim herojem i predsjednikom Finske mladim grofom Karlom Gustafom Emilom Manerhajmom, tadašnjim carevim tjelohraniteljem, plesala je dvaput. Prilikom drugog plesa odbila je srpskog princa Arsena Karađorđevića čija je gruba reakcija bila povod za dvoboj u kome je njegov inicijator Manerhajm, štiteći Jeleninu čast, teško ranjen. U cilju smirivanja strasti Jelena se morala vratiti na Cetinje.

Fascikla »Nikola I Petrović Njegoš«

Nema sumnje da se više raznovrsnih razloga i motiva ulilo u inicijativu za Jelenin i Vitorijev susret, na početku svakako vrlo maglovitu i datu tek u naslućujućim naznakama. Biografi pišu da se tako »odjednom« na Krispijevom radnom stolu našla fascikla, izvučena iz povećeg broja povjerljivih registara, naslovljena »Nikola I Petrović Njegoš«. Kada se podsjetio dinastije Petrović-Njegoš, uputio je povjerljivu poruku grofu Sanminijateliju, italijanskom konzulu na Cetinju, da »izvidi stvari«, da na licu mjesta što više sazna o »slobodnim« Nikolinim kćerkama i da svakako obezbijedi njihove fotografije. Tako se došlo još do dva imena – Jelene i Ane od Montenegra.

Vitorio posebno volio visoke žene

Informacija iz prve ruke je glasila: »...Vrlo pohvalno se govorilo o osobinama obije princeze. Odrasle su u tihom i vedrom porodičnom ambijentu pod majčinim nadzorom, a od nje su naslijedile jednostavnost u ponašanju, praktičan duh, blagost karaktera i, prije svega, kult porodičnog osjećanja, što im je služilo za uzor. Princeza Jelena se predano brinula o dvijema mlađim sestrama, Kseniji i Vjeri, i o dvijema kćerkama pokojne sestre Zorke, žene kneza Petra Karađorđevića. Dvije sestre fizički liče jedna na drugu. Imaju krupne i vrlo lijepe, izrazito crne oči, dugu, gustu talasastu kosu, tamnopute su, srednjeg rasta, lijepe figure, a skladom fizionomije i izraza koji se ne može nazvati ljepotom, odaju privlačnost, dopadljivost i simpatičnost. Princeza Jelena nadmašuje sestru u prefinjenosti crta lica i nježnosti izraza. Neznatno je viša.« Iz ovog izvještaja, jasno je bilo da se akcenat mora staviti na Jelenu, možda najviše zbog toga što se znalo da prestolonadljednik posebno voli visoke žene.

''Jelena potiče od jednog junačkog naroda''

Što se tiče fotografija, u Rim je stigla samo Jelenina. Novije Anine fotografije nije bilo, a pošto na Cetinju nije bilo ni dvorskog fotografa, zahtjev za fotografijom doveo bi vjerovatno do državne afere. Tako su Jelenu prije Vitorija vidjeli njegovi roditelji. Gledajući fotografiju na kojoj Jelena, s podignutom kosom, u jednostavnoj haljini, bez ikakvog nakita, stoji pored pulta s knjigom u ruci, kraljica Margareta je bila ushićena: »Ona potiče od jednog junačkog naroda, a svojom mladom i jakom krvlju osnažiće staru latinsku lozu.«

Veneciju je Jelena voljela kao ''drugu domovinu''

Kada je odlučeno da se što skorije upriliči viđenje sa princezama Petrović-Njegoš, knjaz Nikola je u svrhu diskrecije predložio da se zvanično objelodani da knjaginja Milena sa princezama Jelenom i Anom ide u posjetu djeci pokojne kćerke Zorke Karađorđević koja su se školovala u Ženevi. Susret je bio predviđen za 29. april 1895. u gradu o kojem je Jelena maštala i pisala i prije nego što ga je posjetila: »Kada sa svog balkona ugledam more spojeno s maglom koja gustim velom obavija planine i stijene, koje izgledaju kao začarani dvorci tek isplivali iz vode, to je trenutak kada mislim na tebe lijepa Venecijo. U svojim djevojačkim snovima vidim te grade poezije, ljubavi i osjećanja. Osjećam se kao da sam tvoja kćerka, osjećam da te volim kao svoju drugu domovinu.« I ovo je bio jedan od naslućujućih sudbinskih znakova na Jeleninom životnom putu.

 

 

«Ljepša je moja Crnogorka.«

Prilikom prvog susreta, prijem za knjaginju Milenu i princeze Jelenu i Anu priređen je u kraljevskoj palati u Veneciji. Princ od Napulja i princeza od Crne Gore vidjeli su se sjutradan u hotelu »Danijeli« kada je italijanska kraljevska familija uzvratila posjetu. Zajedno su 2. maja sa članovima svojih porodica prisustvovali predstavi »Kristofor Kolombo« u pozorištu »La Feniće«. Ostalo je zapisano da se stekao utisak da princ nije ostao ravnodušan na ljepotu crnogorske princeze. Odmah se počeo ponositi ovim poznanstvom. U to vrijeme još jedna Jelena je dolazila u italijansku aristokratsku sredinu. Bila je to Jelena Orleanska kojom se oženio vojvoda od Aoste. Pošto ju je vidio, Vitorijo je radosno i zadovoljno rekao: «Ljepša je moja Crnogorka.« I Jelena je, povjerivši se majci, izrazila duboku naklonost i simpatiju prema princu od Napulja. Vrlo brzo su počele da kruže priče o Vitoriju i Jeleni za koju se govorilo da je »dražesna, blijeda i nježna, pomalo tužnog i nostalgičnog lica.«   

 »Oženite se moj prinče, oženite se!«

Podrška braku između Jelene i Vitorija stigla je i od cara cijele Rusije lično. Kada je javno obznanjena mogućnost sklapanja braka između Jelene i Vitorija, Romanovi su tu vezu zdušno podržali. Nikolaj II je obavijestio Jelenu da na krunisanje dolazi i »jedan princ neženja ne baš lijep, ali koji ipak ima izvjesne draži i prije svega potiče iz jedne velike vladarske kuće.« Na isti način postupio je i s italijanskim princom. Uz to, na svečanoj večeri stalno je ponavljao lajt-motiv: »Oženite se moj prinče, oženite se!« Ruskom caru je odgovarao savez Italije i Crne Gore. Ovakav razvoj događaja mu je dobro došao da osujeti ostvarenje ranije želje kraljice Margarete da na savojski prijesto dođe Austrijanka ili još gore Njemica. S obzirom da je Rusija bila neprijatelj obije, u tom slučaju mogla se izložiti negativnim posljedicama na političko-strategijskom planu. Sa Crnogorkom na italijanskom prestolu Balkan je, što se tiče Rusije, bio u mnogo boljem položaju.

Jedino ljubav Jelene i Vitorija nije bila planirana!

Kao i u Veneciji, i u Moskvi je »sve« bilo unaprijed isplanirano. Naravno, Vitorio Emanuele o tome nije ništa znao, mada je bilo očigledno da poslije susreta u Veneciji svim svojim bićem jedva čeka da ponovo vidi Jelenu. Od njega se krilo da je carev poziv bio upućen njegovim roditeljima i da su ga oni u dogovoru sa Nikolajem II odbili da bi poslali njega da predstavlja italijansku krunu, pošto je diplomatskim putem  potvrđeno da će u Moskvi biti i Jelena. No, biografi se slažu da bi se uprkos svim mogućim planerima, i u Moskvi kao i u Veneciji, sve najvjerovatnije završilo bez ikakvih rezultata, da nije u igru ušao nepredviđeni momenat istinske međusobne privlačnosti Jelene i Vitorija. A to što ih je duboko privuklo jedno drugome, ostaje, kao i svaka prava ljubav, jedna mala-velika tajna, u koju do sada nijedan od istraživača i biografa nije mogao do kraja proniknuti. Ostala su samo manje ili više iskričava i tanana promišljanja, moguće pretpostavke i hipoteze.

Jelena preuzela inicijativu!

Italijanski prestolonasljednik je u Moskvu došao nedjelju dana prije krunisanja - koje je bilo planirano da se obavi 26. maja u Uspenskoj sabornoj crkvi u Kremlju – i ostao do 8. juna. Prema svjedočenju kraljice Marije Rumunske, veza se nije odmah produbila. Prih deset dana se čak nijesu ni sreli. Nema sumnje da je Jelena preuzela inicijativu, budući da se Vitorio zbog svog fizičkog izgleda ustručavao da svoje simpatije i naklonosti Jeleni direktno saopšti. Ona mu je po svemu odgovarala: bila je njegov tip, visoka, lijepa i naočita, graciozna i diskretna, sa materinskom naklonošću svoje ženstvenosti i prećutnim obećanjem zaštite koju je on u njoj nazreo, a koja mu je itekako bila potrebna. U Moskvi je bilo dovoljno vremena da se prestolonasljednikove sumnje i nedoumice, strahovi i nesigurnosti, otklone i zahvaljujući Jeleni rasprše jednom zauvijek. Crnogorska princeza je prva predosjetila da se veza između nje i Vitorija može ostvariti na najbolji mogući način. On joj je za to odavao priznanje čitavog života i u isto vrijeme i djelom pokazivao svoju duboku zahvalnost što ga je usrećila. Tako je počela da živi jedna izuzetno čvrsta, nježna i veoma skladna ljubavna i bračna veza.

Ili Jelena, ili nijedna!

Vitorio Emanuelo je povremeno vodio dnevnik, u kome je uglavnom bilježio dnevno po jednu rečenicu. Na moskovsku idilu sa Jelenom odnose se kratki zapisi u kojima se interpunkcijom i podvlačenjem ukazuje na njihovu važnost i značenje. Zabilješke su napisane engleskim jezikom, što je inače bio još jedan Vitorijev način da naglasi kako je neki događaj vrijedan sjećanja:

Juni, 1. - Moskva - We meet! (Srećemo se)

Juni, 5. - Moskva - J decide. (Odlučujem)

Juni, 6. - Moskva - The  photo. (Fotografija)

Poslije susreta s Jelenom u Moskvi, Vitorio Emanuelo je rekao svom ocu kralju Umbertu: »Ili Jelena, ili nijedna«!

Vitorio je Jeleni poklonio narukvicu od brilijanata

U najvećem salonu Dvorca na Cetinju vjeridbi su prisustvovali svi članovi vladarske kuće Petrović-Njegoš. Pored crnogorske i italijanske strane, prisustvovao je i ruski pukovnik Rodoruki. Vitorio Emanuelo je postavio pitanje na italijanskom, a na tom jeziku mu je knjaz Nikola i potvrdno odgovorio, prethodno ga zagrlivši. Svi Petrovići su odlično govorili italijanski sa, kako su zapazili savremenici, blagim venecijanskim akcentom. Knjeginja Milena i Jelena su plakale zbog velikog uzbuđenja. Majka je bila radosna i srećna zbog predstojeće Jelenine udaje, ali ju je teško pogodila činjenica da će morati zbog toga promijeniti vjeru. Ipak, smogla je snage da materinski zagrli vjerenika svoje lijepe kćeri. Vitorio je Jeleni poklonio narukvicu od brilijanata. Pukovnik rodoruki je predao italijanskom prestolonasljedniku lično pismo cara Nikolaja II. Vjera, najmlađa od sestara Petrović, uručila je Jeleni buket cvijeća.

Kiša - Jelenino zavještanje iz domovine

Knjaz Nikola je poslije vjeridbe sve poveo na balkon Dvorca i okupljeni narod svečano obavijestio: »Njegovo Visočanstvo, kralj Italije, dao je dopuštenje Njegovom kraljevskom visočanstvu princu od Napulja da se vjeri sa mojom kćerkom Jelenom. Princ mi je zatražio njenu ruku i ja sam dao pristanak. Neka živi Njegovo veličanstvo kralj Umberto I!« Narod je glasno uzvikivao: »Živjeli!« Stotine zastava zavijorilo se na prozorima. Orkestri su počeli da kruže gradom svirajući italijansku himnu. Poslije objave vjeridbe, Vitorio je ponudio Jeleni ruku i odveo je u dvorsku kapelu Petrovića, maloj manastirskoj crkvi na Ćipuru, gdje je održana kratka vjerska ceremonija. Po izlasku iz crkve oglasio se top. U tom trenutku pala je jaka kiša koja će od tada pratiti Jelenu prilikom svih njenih sudbonosnih trenutaka – od čina krštenja, preko vjeridbe i vjenčanja, do odlaska sa Vitorijom u izgnanstvo poslije Drugog svjetskog rata, putovanja za Francusku poslije Vitorijeve smrti i sahrane u Egiptu i prolaska brodom pored italijanske obale koju nije smjela posjetiti, do zadnjeg dana i časa  svog života u Francuskoj, gdje je i sahranjena i kada ju je posljednji put pohodila i pozdravila, blago dobujući po njenom mrtvačkom kovčegu. To joj je bilo zavještanje iz domovine, dar njene rodne grude, jer je Cetinje čuveno i po svojim posebno dugim i ko olovo teškim zimskim kišama.

Vitorio ostavio izvanredan utisak na Crnogorce

Princ Vitorio je ostavio izvanredan utisak na Crnogorce. Odmah je prihvatio njihove običaje, šetao je gradom i okolinom, dugo razgovarao sa običnim narodom pažljivo ih slušajući. Svi su ga okarakterisali kao jednostavnog, iskrenog, dragog i zanimljivog čovjeka. Iako je trebao da otputuje 21. avgusta, ostao je u Crnoj Gori do 2. septembra. Išao je na planinske izlete, u lov i ribolov koji je obožavala i Jelena, igrao tenis, obilazio i druge gradove...Sa Cetinja 1. septembra Vitorio šalje telegram italijanskom generalu Tercagiju: »Vi ste uvijek bili dobri prema meni i bilo mi je veliko zadovoljstvo da znam da i Vi učestvujete u mom slavlju. Sve sam uradio po svome i bez politike, koja je, srećom, daleko hiljadama milja od moje vjeridbe.«

Suze su joj se slivale niz lice

 Jelenu su na put za Italiju pratili otac, brat Mirko i sestra Ana. Kući je ostala knjeginja Milena u znak protesta zbog Jelenine promjene vjere.Prije nego što je jahta »Savoja« krenula put Barija, Jelena se zajedno sa Anom, iako je more bilo uzburkano, popela na palubu da se oprosti i pozdravi Crnu Goru. Onovremene italijanske novine su izvještavale: »Suze su joj se slivale niz lice. Sve je drukčije...kraljevski brod, pomorska eskadrila slavne imperije, koja ih je kao počasna straža pratila, plotuni s tvrđava i ratnih brodova, more u noćnoj oluji, Jadran koji će tokom cijelog Jeleninog života nositi vrtlog slave i tragedije...«

Jelena je dotakla italijansko tlo kada je već bila katolkinja

Malo poslije dolaska »Savoje« u kišni Bari, kada su se knjaz Nikola i članovi porodice uputili da obave smotru mediteranskog diviziona postrojenog na gradskom sidrištu, na samoj jahti, u velikoj sali za ručavanje koja je bila preuređena u kapelu, održala se ceremonija Jeleninog prelaska iz pravoslavne u katoličku vjeru. Princeza Jelena je, dakle, dotakla italijansko tlo kada je već bila katolkinja. U tom trenutku Vitorio joj je predao telegram njegove majke, kraljice Margarete: »Draga Jelena, želimo da među pozdravima i čestitkama, koje te očekuju na italijanskom tlu, prve budu naše, najprivrženije tebi, draga kćeri, koju nestrpljivo očekujemo u našem domu. Umberto i Margareta.«

Najveći bol – odsustvo majke Milene

Kada je kročila na tlo Barija Jelena se, pozdravljena klicanjem ogromne mase naroda, koja je došla iz svih krajeva južne Italije, zajedno sa princom Vitoriom uputila prema veličanstvenoj katedrali Sveti Nikola, u kojoj su prisustvovali katoličkoj misi. Bila je vidno uzbuđena, blijeda i napeta, i to su konstatovali svi prisutni, uključujući i novinare. Prinosila je još jednu veliku žrtvu u ime ljubavi prema Vitoriju.  Pravoslavna vjera, tradicija, porodica i kultura bili su nerazdvojni elementi i temeljni stubovi njenog genetskog koda i uprkos njenoj postojanosti kao ličnosti i jačini volje i karaktera, po kojima su je svi poznavali, nije mogla sakriti nemir u duši. I možda najveći bol – majka Milena nije prisustvovala najvažnijem momentu njenog života. Bila je to cijena koju je Jelena platila veoma dostojanstveno, s velikom gorčinom.

''Blagoslovite nas, draga majko''

Po dolasku u Rim i veličanstvenog narodnog dočeka, Jelena je isto veče poslala telegram majci: »Toliko sam oduševljena i nemam riječi da Vam kažem kako su nas srdačno dočekali u istorijskom slavnom Rimu. Svoje oduševljenje i sreću ne iskazujem, međutim, radost koja me obuzima dijelim s tatom, Anom, Mirkom i Vitoriom koji Vas kao i ja pozdravlja. Javite nam se, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti. Vaša odana kćerka.« A na dan vjenčanja piše majci: »Draga majko, danas 24. oktobra 1896. postali smo muž i žena i naš prvi pozdrav je upućen Vama kojoj pripada veliki dio naše ljubavi. Prijemi koje su nam priredili svi građani, bez razlike, bili su zaista srdačni i iskreni. Jedino nam je žao što Vi nijeste mogli s nama da podijelite današnju radost. Prenesite naše najsrdačnije pozdrave Danilu. Blagoslovite nas, draga majko. Sa željom da Vas što prije zagrlimo, ljubimo Vam ruku. Jelena i Vitorio Emanuelo.«

Jelena di Montenegro Savoja

Vjenčanje Jelena i Vitorija održalo se prvo pred ljudima, a zatim i pred bogom. Građanski ritual se obavio u velikoj dvorani Kvirinala. Prisustvovali su brojni vladari, kraljevići, prinčevi i princeze, predstavnici vlada, ministri, gradonačelnik Rima. Bilo je nedoumica oko toga kako će se crnogorska princeza potpisati. Ona sama je odlučila da se potpiše kao »Jelena di Montenegro Savoja«, iako to nije morala učiniti. Predsjednik italijanskog Senata je predlagao da se potpiše kao »Princeza Jelena Nikolajevna Petrović-Njegoš od Crne Gore«, kralj Umberto kao »Jelena princeza od Napulja«, a Vitorio kao »Jelena di Montenegro.« Smatra se da je i ova odluka bila izraz stvarne Jelenine ljubavi prema Vitoriju.

Dvjesta golubova glasonoša odletjeli su prema Crnoj Gori

 Crkvena ceremonija vjenčanja obavljena je u katedrali Svete Marije Anđeoske. Na svečanosti u hramu je bilo oko pet hiljada zvanica. Jelena je bila u bijeloj haljini s dugim šlepom ukrašenim nojevim perjem, donesenim iz Eritreje. Na glavi je imala brilijantsku dijademu, poklon od kralja Umberta, i dragocjeni venecijanski veo koji joj je poklonila kraljica Margareta, a u ruci je držala molitvenik. Dvjesta golubova glasonoša odletjeli su prema Crnoj Gori da bi obznanili obavljeno vjenčanje. Uveče je bilo osvjetljenje Rima i serenada na pijaci degli Cavali, pred Kvirinalom. Publika je ovacijama pozdravljala mladence. Ostalo je zapisano da od kad je Rim prestonica Italije nikada više nije bilo naroda pred kraljevski dvor. Organizovani su gala objedi, gala predstave u pozorištima, koncerti, vojne smotre...Kralj Umberto je naredio pomilovanje, a sirotinji Rima je podijeljeno stotinu hiljada lira, koliko je iznosio i skromni Jelenin miraz koji je darovao ruski car, veliki prijatelj knjaza Nikole. Hroničari su zapisali da je Jelena i na vjenčanju bila blijeda. Možda i zato što je bila zbunjena, jer nije voljela i bila naviknuta na pompu, sjaj i raskoš koji su bili tog dana svuda oko nje. Sličan joj je bio i Vitorio.

Na  dvoru Savoja bez mondenskog života

Kao kraljevski par Vitorio i Jelena na djelu su ostvarivali svoje jednostavne, skromne i neposredne prirode okrenute prije svega porodičnim i duhovnim vrijednostima, pa je tako, nasuprot ranijim običajima, na  dvoru Savoja skoro u potpunosti prestao da postoji mondenski život. Gala prijemi i prazne, a skupe svečanosti su se sve više proređivali, ali je zato ljubav između Jelene i Vitorija sve više cvjetala. Tokom višedecenijskog braka njihova veza je bila sve jača i sigurnija.

U kraljevskoj rezidenciji punkt za pomoć najsiromašnijima

Pored brojnog potomstva – imali su četvoro djece: Jolandu, Mafaldu, Umberta, Đovanu i Mariju - za sobom su ostavili mnoga svjedočanstva dobročinstva i humanosti. Naročito je Jelena tokom svog dugog života pomagala siromašne i bolesne. Niko nije mogao da je zaustavi da pomogne kad bi vidjela osobu koja pati, suze djeteta ili ispružene ruke siromaha. Vjerovatno je teško naći još jednu kraljicu koja je čak u kraljevskoj rezidenciji, u "Vili Savoja", organizovala punkt za pomoć najsiromašnijima. Najveću podršku u tom plemenitom poslu joj je pružao Vitorio Emanuelo

Cvijeće za Jelenu mogao je da odabere i ubere samo Vitorio

Vitorio nije propuštao bukvalno ni jedan dan koji bi proveo negdje u prirodi – bilo za vrijeme odmora, posla, putovanja, vojne vježbe, državne ili bilo kakve druge posjete i prigode – a da ne bi nabrao buket cvijeća za njegovu obožavanu i voljenu Jelenu. Za to su znali svi, pa su se na početku trudili da to sami urade i kralju predaju cvijeće za kraljicu. Ali, kralj je bio neumoljiv: zahvalio bi se svima, ali odmah i objasnio da cvijeće može da odabere i ubere samo on sam! Taj posvećeni čin i ritual ostavljao je samo za sebe. I to je bio jedan od načina odavanja zahvalnosti i poštovanja ženi koja je uzvratila najplemenitijim mogućim osjećanjima na njegovu ljubav i učinila ga srećnim.



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.