Žiri za dodjelu Nagrade “8. februar”, kojim je predsjedavala prof. dr Vesna Maraš javnim glasanjem, donio je odluku da Nagrada za 2020. godinu bude dodijeljena Domu zdravlja Golubovci - Podgorica, za postignića u oblasti zdravstvene zaštite; profesoru Ljubomiru Stankoviću, posthumno, za dostignuća postignuta u oblasti prosvjete i obrazovanja; te prof. dr Goranu Škatariću, za dostignuća postignuta u naučno-istraživačkom radu iz oblasti agrarne ekonomije i ruralnog razvoja. Nagrade su uručene na Svečanoj sjednici Skupštine opštine u okviru Glavnog grada – Golubovci.

Razgovor sa prof. dr Goranom Škatarićem zabilježen je tokom Svečane sjednice Skupštine opštine u okviru Glavnog grada – Golubovci.

Nagrade ovakvog tipa obično se dodjeljuju mladim istraživačima, kao podstrek za budući rad; onim drugima na kraju karijere, kao zaključak njihovog životnog dijela. Vi ste trenutno u punoj istraživačkoj snazi, pa nam molim Vas iznesite šta za Vas predstavlja ovakva jedna nagrada?

Izuzetna mi je čast što sam dobio ovako prestižnu nagradu od svojih sugrađana, potomaka Vladimira i Ivana. Od sinova Zete kolijevke junaka, vojvoda, kraljeva, banova i župana. Zete svetaca, knjaževa i državnika. Zete hiljadugodišnje neprekinute niske bisera u nizu koji traje još od 12. vijeka… Izuzetna mi je radost što sam svrstan među one koji su dijelom svojim djelom doprinijeli razvoju naše Opštine na naučnom i kulturnom planu. Puno znači i obavezujuće je biti među sledbenicima uglednih prvaka Zete, a zajedno sa njima prethodnik drugim dobrim i posebnim, koji će tek doći, u svakoj generaciji, jači i bolji. …Onako kako to progres društva zahtijeva. Svakom prija lijepa riječ i podrška. Od onih prvih koje ste naveli, do onih na kraju. Pored toga što mi je danas dodijeljene od sugrađana, značajna je za mene što je i potpisana kao inicijativa desetak kolega prvaka nauke sa univerziteta u Novom Sadu, Beogradu, Skoplju, Vrnjačkoj Banji, Podgorici, gdje sam studirao, usavršavao se, radio. Zbog zabilježenog kontinuiteta moga rada i stvaranja u oblasti kojom se bavim. 

Koje biste poruke kao dobitnik nagrade za dostignuća postignuta u naučno-istraživačkom radu uputili našim čitaocima?

Trenutno je u oblasti nauke kojom se bavim aktuelno pitanje razvijanja modela proizvodnje autentičnih tradicionalnih proizvoda. Potrošači danas imaju pristup većem broju prehrambenih proizvoda, više nego ikada ranije. Efekti globalizacije poljoprivrednih tržišta obično su povezani sa mnoštvom anonimnih, standardizovanih prehrambenih proizvoda. Obilje neautentične robe doživljava se kao povoljna ponuda. Sa druge strane, u svijetu potrošači sve više počinju da traže „nešto stvarno od pravog provjerenog proizvođača, a ne lažno, neautentične robe sumnjivog porijekla“. Na stubovima tog koncepta moramo postaviti kuću malog crnogorskog proizvođača hrane.

Potrošači pozitivno reaguju kada se proizvodi opisuju narativima koji pored korisnosti izazivaju osjećaj strasti. Hrana koju proizvode na gazdinstvima „mali“ i „lokalni“ se smatraju u osnovi boljim i sigurno više etički ispravnim od „velikih“ i „globalnih“ u komercijalnim pojmovima.

Potrošači orijentisani na lokalizam pridaće značaj otpornosti lokalnim proizvodima, uživajući u jedinstvenosti proizvoda: i po proizvodnji i po ukusu. Tu je korijen šanse našeg proizvođača, naše turističke ponude.

Izbor hrane nije racionalna ili svjesna reakcija, već konzumacija hrane uključuje više emocionalnih dimenzija koje su često ukorjenjene u sjećanju pojedinca. Proizvod ili kompanija koja ga proizvodi ne stvara samo imidž proizvoda, već je to postupak stvaranja koji u velikoj mjeri uključuje i potrošače i proizvođače. Hrana se ne vrednuje samo zbog svoje korisnosti ili funkcije kao roba, već ima i simbolički, socijalni i kulturni značaj. A ovaj model je primjenljiv i za druge kategorije proizvoda (hrana ili piće, ali i zanatski proizvodi), sve dok prikazuju atribute koji se odnose na održivost, a što postaje konkurentska prednost.

Prehrambena industrija i turizam kod dugo očekivanog otvaranja turističke sezone mora hitno razmisliti o upravljanju percepcijom autentičnosti kod kupaca, domaćih i iz regiona, te iz inostranstva. Nije dovoljno autentičnost predstavljati iz tzv. biohemijske perspektive. Potrebno je odrednice autentičnosti hrane posmatrati iz potrošačke perspektive. Ovaj pristup je novina i u svijetu, a posebno kod nas, u regionu. Otuda potreba za brzu reakciju u ovom pravcu kao naše šanse, povećavajući pri tom snagu naše turističke ponude. I ne samo turističke već i privredne. Šanse ovom konceptu daje diversifikacija ponude: gostima koji će po okončanju pandemije boraviti kod nas; ljudima koji žive ovdje – koji traže bolje za sebe i svoju porodicu; drugima koji će tražiti naše proizvode u svojim domovima kroz izvoz iz Crne Gore.

Pomenuli ste da šanse ovom konceptu daje diverzifikacija ponude. Šta to podrazumijeva?

Rad na postizanju održivosti gazdinstava treba da bude dugogodišnja ambicija poljoprivredne politike. Postizanje i održavanje nefinansijske održivosti je do sada nerješiv problem za kreatore politika usled kolebanja na tržištima i pritiska troškova, ali je takođe bilo usložnjeno nepostojanjem dogovora o tome šta predstavlja održivost u sistemu koji funkcioniše kod nas. Fokusiranje na diverzifikaciju nudi put ka održivosti radeći ka tome da se na gazdinstvima uključuje i aktivnost prerade. Diverzifikacija treba da uzme u obzir sezonske razlike u poslovnom prihodu i varijacije u ciklusima. Takođe treba priznati da odluka o diverzifikaciji može odražavati razlike među poljoprivrednicima; u osnovnim razlozima za diverzifikaciju ili u njihovim upravljačkim mogućnostima.

To su takođe aspekti koji mogu dovesti do razlika u održivosti gazdinstava, a što traži dublje analize što se tiče implemntacije kod nas. Sa mikro, ovaj koncept je primjenljiv i preporučljiv i na državnom nivo što se tiče privrede. Posebno u slučajevima eskalacija poput prošlogodišnje pandemije, udara na ekonomski sistem nediverzifikovane ekonimije.

U obrazloženju stoji da ste se sa kolegama bavili i završili dio istraživanja vezano za koncept tradicionalne ruralne arhitekture ovog dijela Crne Gore. Možete li nam nešto više reći o tome?

Istraživanje tradicionalne ruralne arhitekture važno je kako za očuvanje kulturnog nasleđa, tako i za ublažavanje trendova i posledica takozvanih neodrživih seoskih promjena. Očuvanje tradicionalne ruralne arhitekture obično nije strateški prioritet u regionima u razvoju. U kombinaciji sa otežavajućim socio-ekonomskim okolnostima i zanemarivanjem, postojeća dobra ruralanih područja su neizbježno ugrožena. Kod nas je sveprisutna negativna transformacija ruralnog okruženja. Ciljevi naših istraživanja bili su istraživanje opštih i specifičnih (povezanih sa održivošću) karakteristika tradicionalnih seoskih kuća u do sada nedovoljno proučenom mikro regionu područja Zete. Radili smo na otkrivanju vrijednosti i ulozi regeneracije kulturnog nasleđa u održivom ruralnom razvoju. Istraživanja su pokazala da najznačajnije vrijednosti kuća uključuju raskošnu prostorno-funkcionalnu tipologiju, poseban arhitektonski izraz i kvalitet povezan sa održivošću u pogledu primijenjenih materijala, strukturnih sistema, tehnika i elemenata, kao i dovoljno dobar nivo prostorne udobnosti. Neophodna obnova tradicionalnih kuća u nas mora biti formulisana na način koji omogućava očuvanje priznatih opštih vrijednosti i dalje poboljšanje kvaliteta životne sredine i klimatske otpornosti. Istovremeno, funkcionalnu reaktivaciju tradicionalnih kuća treba shvatiti kao doprinos održivom razvoju. I ponovo se vraćamo na vrijednosti autentičnog – tradicionalnog.

Da li ima još nekih pitanja koje bi smo uputili čitaocima za razmišljanje?

Ovdje bih se pozvao na Ričarda Baha, američkog književnika: Vjerujte sebi. Najjednostavnija pitanja ujedno su i najteža: Ko sam? Gdje mi je dom? Gdje idem? Šta radim? Razmislimo o tome svi ponekad i vidjećemo kako se odgovori mijenjaju. U prostoru i vremenu. Na prvo pitanje ko sam čuo sam danas odgovor. Od mojih iz svoga doma. Sada, kad mi je ukazana ovako velika čast i uvažavanje. Danas sam ponovo potvrdio sebi i drugima gdje mi je dom. Gdje pripadam. Taj odgovor je konstanta na pitanje na koje me je naveo ovaj mislilac. Što se tiče ostalih pitanja, gledaću i dalje kako se ovi odgovori mijenjaju kroz vrijeme: Gdje idem i šta radim?

Ali uvijek naprijed, uvijek pravo, uvijek časno. Na to su me ovog februara i moji sugrađana tvrdo obavezali.

Koji je po Vama značaj ovakvih svečanosti i manifestacija?

Cilj ovakvih svečanosti je da zajedno obilježimo naš boravak na prostoru u kom živimo. A nas ovdje prisutnih je cilj danas da sve druge podsjetimo da su svi naši dometi velikim dijelom nastali upravo zahvaljujući prostoru koji nas je iznjedrio, prostoru  koji ostavlja svoj pečat na nama ljudima, koji se ovdje rađamo, živimo, koji smo prolazni.

Morača protiče sa brda, ravnicom do Jezera, a Zeta je uvijek tu i pamti.

Nagrada “Osmi februar” prvi put je dodijeljena 2013. godine, kada  je  prvi put  obilježen Dan gradske opštine Golubovci.