Škrinja

Goran Sekulović: Crnogorske priče

Ličnosti: Branko Baron Živković (1929-2014): ,,My way’’ čovjeka kome slavni vjeruju

(15 riječi)

Rođen je u srcu Cetinja, a postao je građanin svijeta. Otisnuvši se u život sa Balšića pazara nije stekao basnoslovni kapital i imetak, ali jeste najveće ljudsko bogatstvo postavši najbolji prijatelj sa mnogim državnicima, krunisanim glavama iz civilizacijski najstarijih plemićkih loza, kraljevima, prinčevima, vjerskim poglavarima, pripadnicima džet-set društva, najuspješnijim biznismenima, filmskim divama i zvijezdama, režiserima i producentima, poznatim političkim emigrantima i disidentima, čuvenim novinarima i književnicima, slikarima, muzičarima i pjevačima, obavještajcima koji su drmali svijetom, jednom riječju sa elitom naše Planete.

Čitav njegov život ispunjen je sve samim paradoksima i kontroverzama. Pripadao je vojsci i crnogorskih federalista i jugoslovenskih komunista, i Krsta Zrnova Popovića i Josipa Broza Tita. Kao dječak sa trinaest godina na početku Drugog svjetskog rata, u okupiranom Cetinju od strane italijanske vojske, čiji je komandant za Crnu Goru bio general Pircio Biroli (od naših vlasti osuđen kao ratni zločinac, a britanska kraljica u znak zahvalnosti poslala je vijenac kada je umro, jer je bio šef britanske tajne obavještajne službe MI 5 za Balkan), nije mogao ni da sanja da će dvije decenije potom sa tim istim čovjekom postati veliki prijatelj. U Rim je došao na šest dana, a ostao četrdesetišest godina. Živio je u Zapadnom  Berlinu, a radio u Istočnom. Beogradska štampa ga je svojevremeno napala da preko svojih Malteških vitezova radi na odvajanju Crne Gore od Srbije. Titula po kojoj ga svi znaju prpada plemićkoj časti. Ona se tokom vremena prirodno i organski slila sa njegovom ličnošću da danas zapravo i ukazuje na njenu suštinsku pripadnost svijetu ‘’plave krvi’’. Članovi plemićkih porodica širom svijeta doživljavaju ga kao jednog od njih. Uostalom, njegovi preci po majčinoj liniji su u vrlo bliskoj rodbinskoj vezi sa dinastijom Petrović-Njegoš. Po istorijskoj sudbini koja mu je dodijeljena, osjećanju života i brojnim lokacijama i adresama svijeta gdje boravi i radi, pravi je apatrid, ali bez crnogorstva i Crne Gore, nije mogao nikada, niti može. U starom porodičnom domu na Cetinju nalazi se crnogorski grb i crnogorska zastava nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore već više decenija, dakle, bili su i u vremenu kada se nijesu smjeli ni spomenuti. 

Ovako buran, bogat, raznovrstan i izuzetno zanimljiv život staje u tri riječi: Branko Baron Živković. Čovjek kome slavni vjeruju. Višedecenijski, istinski ambasador Jugoslavije i Crne Gore u Rimu. I svuda u svijetu. Nebeske zvijezde su mu bile toliko naklonjene da je upoznao i prijateljevao sa izuzetno velikim brojem stvarnih, zemaljskih, zvijezda, ikona dvadesetog vijeka, koji su, uprkos svemu, ipak, ili, prije svega, ljudi od krvi i mesa. Upoznao je, kao malo ko, i lica i naličja njihovih slavnih biografija. A za njegovu biografiju malo je reći da je filmski producent, scenarista, režiser i publicista, čak i kada se počnu ređati svi nekadašnji poslovi i poduhvati, a  njih zaista nije bilo malo. Kao da dobro znamo da je sve to odveć siromašno i nedovoljno da dosegne i obuhvati Baronovu ličnost, život, duh, istinski njegov značaj i poslanje među ljudima.

Ni boravak kao omladinca u štabu Krsta Zrnova Popovića, ličnog prijatelja njegovog oca (‘’Krsto je spasio Crnu Goru od pokolja, ne okrvavivši ruke, a njega su partizani mogli spasiti kao što su spasili njegovog druga Sava Čelebića iz Božićnog ustanka 1918. kome su dali generalski čin’’; ‘’Kada je boravio u Argentini, Krsto je govorio: ’Ženite se Crnogorci sa Argentinkama, ipak će rađati Crnogorce’ ’’; ‘’Po Krstovom nalogu, pored ostalog, podignuto je crnogorsko groblje u Argentini i napravljeni isti grobovi za sve: ’Ako nijesmo u životu mogli biti isti, u smrti hoćemo’ ‘’), ni učenje škole u Dubrovniku i bijeg u partizane, ni boravak u Titovoj blizini i služenje mornarice na Visu i Lastovu (i danas u novčaniku nosi dvije njegove fotografije: u uniformi admirala i sa Mliništa, citirajući riječi svog velikog prijatelja, gradonačelnika Rima i višedecenijskog ministra i čuvara državnog pečata Clelia Daride, počasnog građanina Cetinja, upućenih našim rukovodiocima početkom devedesetih: ‘’U ovim burnim danima jedini oslonac Vam je Tito. Od svih svjetskih ličnosti koje sam ugostio, Tito je nenadmašan.’’), ni funkcije koje je obavljao do odlaska u Berlin, a potom u Rim (organizator studentskih radnih akcija na Novom Beogradu, autoputu ‘’Bratstvo-jedinstvo’’ i Vlasini, saradnik ‘’Agitpropa’’, urednik listova za kulturu ‘’Mozaik’’, ‘’Rukovet’’ i na njemačkom jeziku ‘’Rad’’ u Beogradu kada mu izlaze knjige na njemačkom jeziku ‘’Cetinje i  Crnogorsko primorje’’ (1953) i ‘’Crnogorski kontrasti’’ (1954), urednik propagande u turističkoj agenciji ‘’Putnik’’, osnivač i urednik ‘’Turističke štampe’’ u Beogradu, novinar u Radio-Jugoslaviji i u Radio-Titogradu, ništa ne može da do kraja iscrpi svo ono značenje koje Baron sa sobom nosi.

Isti je slučaj i sa njegovim radom u Italiji. Dvadeset godina bio je potpredsjednik Unije novinara Evrope, snimio je veliki broj filmova od istorijskih do trilera u italijansko-njemačko-francuskoj koprodukciji za drugi program njemačke nacionalne televizije i Bavarsku televiziju i mnoge TV i filmske evropske kuće, osnovao filmsko preduzeće ‘’Minervafilm’’u Los Anđelesu i Minhenu, razvijao kulturnu saradnju između Jugoslavije i Italije, bio jedan od pokretača beogradskog kultnog FEST-a na kome je prvih godina doveo najpoznatija imena iz svijeta filma, potpredsjednik je Asocijacije Italija-Crna Gora…Ali, sve, sve to, i mnogo više od toga što ne možemo stići da kažemo, ništa od svega toga ne može u potpunosti da predstavi i prikaže Barona, jer je on uvijek nešto drugo, nešto neočekivano, nešto izuzetno, sugestivno, najčešće je tamo gdje ga najmanje ili niko ne očekuje. Njegov vispreni duh i neumorna energija uvijek proizvode ‘’potez više’’ koji pozitivno iznenadi i oduševi. Baron je čovjek dvadesetog vijeka, bio je u srcu te moderne epohe čovječanstva. Ali, on se ne predaje ni danas. Čini sve što može i što je uopšte moguće da bi ostvario još jedan svoj, ali i crnogorski, san: snimiti film o Jeleni Petrović Savojskoj. Toj slatkoj, filmskoj čaroliji, iluziji pokretnih slika koja je nešto više i od samog života, predaje se i dalje, i uprkos velikom gubitku koji ga je nedavno zadesio kada mu je umrla supruga. Na tom putu pokušava da ostvari ono što je započeo ali nije dovršio usljed smrti poznati crnogorski reditelj i producent i njegov prijatelj Nikola Popović. Dug je to prema Nikoli, prema Jeleni, prema Crnoj Gori, a najviše prema najvećoj ljubavi, njegovoj Gordani, koja je bila stub Baronog života, ili kako on kaže – ‘’sunce koje se pomračilo.’’

 

‘’Olimpiju’’ za ‘’Sportski Mercedes 190 SL’’

 

U Berlinu je krajem pedesetih godina, prije podizanja zida, Barone boravio kao dopisnik u to vrijeme jednog od najboljih jugoslovenskih listova – ‘’VUS’’- a (zagrebačkog ‘’Vjesnika u srijedu’’). Živio je vrlo lijepo. Argentinski kolega dao mu je svoj najnoviji sportski ‘’Mercedes 190 SL’’, tada pravi biser, s kojim je nervirao komunističke vlasti kada je išao u Istočni Berlin na sastanke sa djevojkom, za njegovu manje upadljivu ‘’Olimpiju’’. Redovno obilazi tamošnji filmski grad i Berlinare, čuveni Filmski festival, upoznaje režisere Walbruka i Pitera Flajšmana, vlasnika industrije kozmetike Švarckopfa, režisera Konrada Volfa, direktora filmskog grada  ‘’DEFA’’ i njegovog brata Markusa Volfa, najvećeg obavještajca 20. vijeka, šefa nadaleko poznate tajne istočnonjemačke policije ‘’Štazi’’, Sergeja Bondarčuka, izdavača Sansonea koji ga poziva u Rim zbog putopisa ‘’Kameno more: Crna Gora’’…Odlazi na šest dana (uz dozvolu glavnog urednika ‘’VUS’’-a Frana Barbieria), a ostaje šest decenija!

 

Vili Brant, Đina Lolobriđida, Moravija,  Sinatra…

Preko jednog od najpoznatijih svjetskih pravnika za filmsku industriju, njemačkog advokata i producenta Majera (koji je kao student svirao u orkestru prve trube Evrope Duška Gojkovića), Baron je upoznao Franca Jozefa Štrausa, njemačkog državnika i ličnog Titovog prijatelja, koji je bio gost dva dana tokom snimanja filma u Trstu, nekoliko puta bio na prijemu kod Vilija Branta dok je bio gradonačelnik Berlina (kada se Brant liječio u Igalu poslije dvadesetak godina odmah ga je prepoznao nazvavši ga po imenu), vodio je Đinu Lolobriđidu na Brione (međusobno se oslovljavaju sa kuđino, rođače; ‘’Nemoj nikada da kažeš koliko godina se poznajemo kuđino. Godine pretvori u mjesece, jer jedino vrijeme oko nas stari, ja i ti Barone ne!’’, kaže Đina koja ga je poslije pola noći zvala da joj objasni Njegošev stih ‘’pas pasu u kolu igraše’’, kao i Alberto Moravija da mu pomogne oko kupovine persijskog ćilima), bio je vjenčani kum Titovog sina Žarka, prijateljevao sa poznatim udbovcem i filmadžijom Ratkom Draževićem (Barone je studirao jezike na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kojem je Ratkova žena Živka bila partijski sekretar) još dok je ovaj radio po pitanju reparacija u Beču koji je bio podijeljen na četiri saveznička sektora (i gdje je Barone zamalo izgubio glavu, jer je za potrebe majke svoje djevojke Austrijanke odnio tek otkriveni penicilin do ruske zone), po Baronovoj želji, na prijemu povodom njegovog proglašenja počasnim građaninom grada milijardera, Palm Springsa u SAD-u, u znak zahvalnosti za organizaciju prvog tamošnjeg filmskog festivala (čiji je gradonačelnik bio Soni Bon, suprug Šer; čuveni duo sa San Rema), pred više od petsto zvanica, u njegovu čast Frenk Sinatra je otpjevao nezaboravnu pjesmu ‘’My way’’…

 

Njegoš u Rimu

Za serijal ‘’Proljeće na Siciliji’’ Barone je dobio nagradu koja nosi ime čuvene Ane Manjani (odlučio je da prikaže, ne mafiju, već turizam, kulturu, istoriju, narodne običaje, folklor, tradiciju, svetkovine i ljepote ovog predivnog ostrva). Za jačanje kulturnih veza između SFRJ i Italije dobio je ‘’Premio Kampidoljo’’. Nagrade mu je istog dana daleke 1974. uručio tadašnji gradonačelnik Rima Clelio Darida. Iz jugoslovenske ambasade nije bio niko. Vjerovatno zbog šopinga, jer je bila subota.  Ali, Barone je bio zbog nečeg drugog tužan. Rekao je Daridi da bi volio da neki trg ili ulica nose Njegoševo ime i da se postavi njegova bista. Gradonačelnik je pozvao svog sekretara i sivu eminenciju, advokata Rancinija i rekao. ‘’Ovu nepravdu prema našem dvostrukom slavljeniku moramo što prije ispraviti.’’ Na vlast su, međutim, došli komunisti koji nijesu bili zainteresovani da trgu daju ime nekog vladike. Tek 1984. Darida je rekao Baronu: ‘’Tvoj san se obistinio.’’ Demohrišćani su se vratili na vlast, a zet Đulija Andreotija, političke ikone Italije dvadesetog vijeka, postao je ministar za davanje imena i obilježavanje ulica i trgova. Na ovalnom trgu na kraju čuvene Via Veneto postavljena je tabla sa natpisom ‘’Esedra  Pietro II Njegos – poeta nazionale del Montenegro.’’ Tražeći mjesto u vili Borgese, našli su ga preko puta Belle Arti u blizini Getea i Homera. Trg je veliki, bista bi se ‘’izgubila’’ zbog dvije ogromne fontane koje su visoke oko pet metara, pa je postavljena replika Stojanovićevog spomenika Njegošu. Prilikom svečanosti, bivša ministarka kulture Crne Gore sa svitom Barona nije ni spomenula. Valjda je htjela da se okiti tuđim perjem, primijetio je Clelio Darida neprijatno iznenađen postupkom crnogorske delegacije. On je svečano otkrio spomenik i odao Baronu visoko priznanje rekavši da je najzaslužniji što je Njegoš danas, konačno i trajno,u Rimu, i spomenično i nazivom trga. Vječni Njegoš u vječnom gradu. Za vječnost. Baronov san, dug preko tri decenije, na kraju se, ipak, ostvario.

 

Čekrkom iz lifta

Baron se jednom u starom klubu novinara preko puta beogradskog ‘’Mažestika’’zaglavio u liftu sa generalnim sekretarom UN-a Dagom Hamaršeldom čiji je bio domaćin ispred novinarske organizacije. ‘’Bio je ogroman, jedva sam ušao pored njega u lift’’, priča Barone. I upravo zbog njegove velike težine lift se nije uputio gore, već dolje, u podrum. Tek pomoću čekrka su ih izvukli.

 

Možete li da primite flašu šampanjca od kralja Egipta?

Sa egipatskim kraljem Farukom (koji je u Kairu ublažio izgnaničku tugu i samoću italijanskog kraljevskog para Vitoria Emanuela i Jelene Savojske, crnogorske princeze, u trenutku kada niko nije htio da ih prihvati), poslije detronizacije i u italijanskom izbjeglištvu, sretao se u mađarskom restoranu sa pikantnim jelima ‘’Rosa Neni’’ (u prevodu ‘’Tetka Roza’’), u ulici Ripeta u centru Rima i u restoranu na periferiji ‘’La Maiella’’, gdje su se i upoznali na vrlo originalan način. Faruk je naručio flašu šampanjca za Barona i njegovo društvo koji je, međutim, kazao da ‘’crnogorski baron ne uzima čast od nekoga ko se ne predstavi.’’ Uslijedila je oficijelna rečenica: ‘’Možete li da primite flašu šampanjca od kralja Egipta?’’ Barone je prihvatio, a zatim uzvratio čast i tako je počelo njihovo prijateljstvo. Jednom mu se povjerio da kralj Petar II Karađorđević od njega traži dva Rembrantova rada tvrdeći da pripadaju njegovoj porodici. ‘’Šta mislite o tome?’’. Barone je odgovorio: ‘’Jedan kralj ne bi nešto tako izmislio’’. ‘’I ja mislim isto’’, rekao je Faruk i vratio slike. Barone ističe da je kralj Faruk bio izuzetna kulturna ličnost koja ga je možda i najviše dojmila od svih slavnih ljudi koje je znao. ‘’Kada je umro, nijesam bio u Rimu. Po povratku, izlazeći sa aerodroma, u prolazu vidim gužvu i pogrebni   kovčeg prekriven egipatskom zastavom. Tada sam čuo da su upravo ispratili posmrtne ostatke Farukove. Nijesam vjerovao. Zar da se tako oprostim sa prijateljem’’, sjeća se Barone.

Gerd, alias Gertruda

Baronov prvi filmski profit je iznosio dvanaest hiljada maraka. U Zapadnom Berlinu je postojao noćni bar ‘’Čarli by night’’ sa čuvenim transvestitom Gerdom, alias Gertrudom. Poznati proizvođač mesnih prerađevina Aleksandar žalio se da mu niko ne može napraviti dobru TV reklamu za njegove proizvode. ‘’Za sedam dana ja mu donesem storybord (crtani scenario): djeca na rolšuama, trotinetima, motociklima, trociklima, biciklima, odrasli u automobilima, vozovima, avionima, na brodovima – svi staju, ništa se ne pokreće, svako pita zašto? Zato što nijesu doručkovali ‘Aleksandarwurst’. I taman da mu ga poklonim, kad se umiješa Gerd, tj. Gertruda i kaže: ‘Cijena Barona je deset hiljada’. Aleksandar je bio veoma zadovoljan i umjesto na deset, napisao je ček na dvanaest hiljada maraka’’, priča Baron.

 

Otkud znaš maršala Kuljikova?

 

Jednom je Baron putovao iz Berlina za Beograd preko Budimpešte i ostao nekoliko dana u gostima kod ambasadora Jova Kapičića. Na prvom prijemu u jugoslovenskoj ambasadi nakon ugušenja revolucije iz 1956. upoznao je i maršala Kuljikova, komandanta Varšavskog pakta. Ambasador Kapičić se bojao da neće doći niko iz istočnog lagera i na maršala je trebalo ostaviti dobar utisak. Pio je isključivo ‘’Dom Perinjon’’, a u ambasadi ga više nije bilo. Baron ga je pronašao u albanskoj ambasadi. Pitali su: ‘’Koliko sanduka vam treba?’’ Kuljikov, koji je volio Crnogorce jer je sa njima bio u Zvjezdanom gradu, kaže Baronu: ‘’Černogorac, ja i ti nastajašći (glavni). Svjo drugi – eta, pingvini’’, i pokazao na zapadnoevropske diplomate u smokinzima I frakovima. Baron mu je kazao da je i jugoslovenski ambasador Crnogorac i Kuljikov se sa Kapičićem ponovo, sada snažno, rukuje nekoliko minuta, zanemarivši Janoša Kadra, šefa mađarske države i Jurija Andropova, sovjetskog ambasadora i kasnijeg prvog čovjeka SSSR-a. I oni i svi drugi se pitaju šta se dešava, ko je čovjek sa Kuljikovim? Kada se prijem veoma uspješno završio, ambasador Kapičić je sav ozbiljan upitao: ‘’A sada mi kaži Barone otkud znaš maršala Kuljikova?’’ ‘’Nije nikako vjerovao da sam ga tada prvi put sreo. Kasnije sam bio kod njega u Moskvi, tada je bio glavni u SEV-u. Izrazio sam želju da upoznam Kastra, bili su lični prijatelji, ali to se igrom slučaja nije ostvarilo.’’ Uz De Gola (‘’i njega sam preko mog rođaka Nikole Milića koji je bio najveći industrijalac u francuskom Kongu i finansijer De Golove partije, mogao upoznati, ali sam odustao jer je bio obolio’’), to su jedina dva slavna čovjeka za koje Baron žali što ih nije poznavao. A na Kubi je radio za njemačku TV baš kad je Kastro uzeo vlast. Nenadano su tako snimili prvi njegov govor dug desetak sati i utrošili skoro sav materijal. Tražiti film za šesnaesticu na Kubi je bilo kao da se traži brilijant. ‘’Posjetili smo i Hemingvejevu kuću. Dozvolili su mi da uzmem njegovu originalnu američku kapu sa inicijalima E.H. Imam je i danas.’’

 

Šef orkestra svira kako mu diriguje šef policije

 

Dubčeka sam upoznao dok je bio sekretar Partije u Slovačkoj, jer smo snimali u ''Kolibi'', filmskom gradu u Bratislavi. Dogovorimo se da budem dopisnik iz Rima lista 'Svijet socijalizma'. Tokom jednog kasnijeg boravka u Bratislavi, Dubček me pitao kako mi se sada sviđa u Slovačkoj. 'Iskreno?', kažem. 'Iskreno'. 'Aleksandre, mislim da šef orkestra svira kako mu diriguje šef policije'. Ledena atmosfera. Glavni urednik 'Svijeta socijalizma' Andrej Putra me pita kako sam to mogao reći? Kažem: 'Rekao je iskreno.' Prekinemo saradnju. Poslije izvjesnog vremena, ataše za kulturu i štampu u češkoj ambasadi u Rimu, Križ, zove me i kaže da ima za mene poruku od Dubčeka koji je u međuvremenu postao šef partije Čehoslovačke. 'Generalni sekretar je mnogo razmišljao o Vašim riječima i došao do istog zaključka. Poziva vas kao gosta u Prag.' Nastavimo saradnju. Poslije pada radio je u nekom Šumskom gazdinstvu. Znam da voli nes-kafu, donesem je pravo iz Rima. Pita me iznenađeno: 'Branko, šta će ti sve ovo?' Kažem mu: 'Aleksandre, jesi li ti moj prijatelj? Bi li ti to uradio za mene?' 'Iskreno?', pita. 'Iskreno'. 'Ne bih...' (htio je dodati: smio). Kada je rehabilitovan, postave ga za ambasadora u Turskoj. Odletim u Ankaru da mu čestitam. A kada je došao u Rim da primi ''Nagradu mira'', neposredno pred smrt, imao je slobodnih petnaest minuta i tada smo se vidjeli – zatražio je od organizatora da me obavezno pronađu.

 

Đilasovo ždrijelo

Sa Đilasom sam se upoznao na ručku kod mog rođaka Branka Draškovića, člana CK KPJ i kasnije glavnog urednika ‘’Politike’’. Tada sam ja bio student i Đido me pozvao da ponekad dođem kod njega na ručak u restoran u zgradi tadašnjeg CK, gdje je sada ‘’Madera’’. ‘’Jednom dolazim u trenutku kada Borisu Krajgeru telefonom kaže da  se daju sve pare Radio Beogradu za kupovinu opreme da ne bi poslije rekli da ne mogu da rade jer nemaju uslova. Pristižu i zahtjevi sportskih društava. A ja u tom trenutku tražim i dobijam pare za Turističku štampu.'' Sreo ga je poslije pada i izlaska iz zatvora. ''Đilas je htio da me mimoiđe, prati ga peto odjeljenje UDB-e, ja mu kažem: 'Zdravo, druže Đido'. Zagrlio me i upitao isto kao i Dubček: 'Šta ti ovo treba?' Ja ga pitam kako je, a on kaže: 'Izašao sam na ovo ždrijelo (između Moskve i Balkana) da malo upijem sunca ka' gušter.' '' Poslije dužeg vremena sreo sam ga sa Matijom Bećkovićem u restoranu ''Arhiv'', a i putovali smo auto-vozom od Beograda do Ljubljane (Đilas je imao ''Reno'') i lijepo se ispričali. Bilo mu je milo što je imao sluha za ''Turističku štampu'' koja je kasnije bila poznata izdavačka kuća.

Papa je htio da se helikopterom spusti na Lovćen

Barone je bio prijatelj sa poznatim industrijalcem, grofom   Montinijem, rođakom Pape Pavla VI. Kada je upoznao Baronea, Papa je tri puta uzviknuo: ''Kakvo božanstveno lice!'' Barone je Papi pričao o Njegoševoj posjeti Crkvi Svetog Petra u Rimu. Ispod oltara je grob i skrinja u staklu sa relikvijama, među kojima i lanci s kojima je Sv. Petar bio vezan. Njegoš je rastegnuo lance i rekao: ''Dobro su ga bili vezali.'' Poklopac na skrinji se otvara samo uglednim ličnostima, a običaj je da se relikvije poljube. Na pitanje da li njegova svjetlost hoće da ih poljubi, besmrtni vladika je odgovorio: ''Ne, jer Crnogorci ne ljube lance.'' Papi je to bilo šarmantno. Barone mu je poklonio sva Njegoševa djela. Papa je htio da posjeti Crnu Goru. Plan je bio da se helikopterom spusti na Lovćen i oda priznanje i poštovanje Njegošu.

 

Zmija-čuvarkuća

Barone je obišao čitav svijet. Najviše ga oduševljava Argentina, provincije Ćako i General Madriaga i tamošnji Crnogorci. Kada je prvi put tamo boravio, čitave jedne noći nije oka sklopio, jer je u njegovu sobu dopuzila ogromna zmija. Ujutru su mu rekli da je to kućni ljubimac, ''čuvarkuća'' koja lovi miševe. ''Mogli su mi to reći na vrijeme. Umro sam od straha'', priča Barone.

 

Pertini – crnogorski predsjednik

Prilikom jednog prijema za 29. novembar u jugoslovenskoj ambasadi u Rimu zbog ''zahladnjelih'' odnosa niko nije bio prisutan od italijanskih zvanica. Barone je pozvao svog prijatelja italijanskog predsjednika Sandra Pertinija koji je volio Jugoslaviju i Crnu Goru zbog zajedničke borbe italijanske brigade Garibaldi i partizana i upitao ga: ''Zar Vi nijeste i naš, jugoslovenski i crnogorski, predsjednik?'' Pertini je na to rekao: ''Jesam i ostajem.'' I došao na proslavu.

 

Nil Armstrong i Vitorio De Sika

Kada se jednom Nil Armstrong našao u blizini, čuveni režiser Vitorio De Sika je rekao Baronu da bi želio da ga upozna. Protokol je bio protiv, ali je Armstrong ustao i došao da pozdravi ‘’grande maestra’’. ‘’Srećan sam što sam mogao da budem sa čovjekom koji je prvi bio blizu zvijezda’’, rekao je De Sika i opipao čelične Armstrongove mišiće. ‘’A ja sam srećan što sam prvi put dodirnuo tu zvijezdu’’, odgovorio je slavni astronaut.



1 Komentara

mamula Postavljeno 10-02-2021 22:10:37

bravo za tekst

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.