Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (IX): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Mnoge Vitove pjesme i
naslovima upućuju na tzv. “bolničke sadržaje”, bolnice i bolesti. Takve su
pjesme “Bolnički fragmenti” (II: “Proljeće ide, a ona reži. / Prijeti – pluća
će da iskida. / Moraću i ovo proljeće da preležim / između četiri bijela zida. //
A napolju će listati topole, / kikotaće se rijeka ispod iva. / O, niko ne zna
kako proljeća bole, / kad su oteta i nedokučiva.”; III: “... Kako sam nekad
ludovati znao / s proljeća, kad planu te kiše bučne. / Jednom sam divno
pokisao, / ona – topola, ja – bor razbarušen. // A sad ne mogu prozor da
otvorim, / da uđe to slavlje maja pijanoga... / Možda i danas negdje gori /
ljepota ona bosonoga? ...”); “Te topole brezovačke” (“Te topole brezovačke, /
te topole, / milovane pogledima umirućih, / te topole / što me bole / listajući
i venući. // Te topole brezovačke, / te topole, / što u suton muklo šume / ko
da ječe... / Nek ogole / te topole... // Gorosječe. / Gorosječe.”); “Veče u
Brezoviku” (“Topi se dan u mlakoj kiši, / daljine bivaju nejasnije, / ljudi postaju
sve tiši i tiši, / a trave sve glasnije. // Da je odnekud malo sreće, / bar
malo nade, kao što nije, / pa da prečuješ ovo veče / i trave sve glasnije. //
Al ničeg nema, siromaše, / hladna promaja odsvud bije, / padaju tvoje pjesme
jučerašnje / u trave sve glasnije.”)... Pjesnik je proveo puno, previše vremena
po bolnicama, po raznim Brezovicima pa otud piše najrođenijima razglednice “iz
ovog lijepog umiranja”,”na jugu, / pa možda i nešto južnije / od juga”. “Tuge
je ovamo”, veli pjesnik, “ko sunca na Hvaru”. I kao što tijelo od sunca namah
preplane, tako od tuge i “duša za čas / bakarno preplane / (samo što ovdje / ne
daju ni paru / ako ponekad tuga / ne osvane).” Vito je pjesnik patnje i on se
obraća ljudima koji pate. A oni, patnici, hrle njegovim stihovima kao
najrođenijima u ludoj nadi da će među tim obiljem preotmjenog bola i fine,
izbrušene a opet (upravo zbog toga!) preteške i užasne tuge, naći spasonosnu i
ljekovitu “riječ neku ko travu od koje manje boli”. Vito se potpuno
identifikovao s tugom, njegovo ime i prezime su tuga i patnja. Dakle: Vito ili
o bolu. I jedina “nada” može biti ona razlika između, kako kaže, vječnih rana
koje “svu noć šume tugu” i jutra kada “...opet sviće / zlatna tuga”. Vitovom
lirskom subjektu su vječne patnje, vječne tuge i zato je može se reći Vito
vječni pjesnik vječne Crne Gore: “Srodio sam se, eto, / sa ovom tugom, / sa
ovim ranama / što tugom / tuže.” (Iz pjesme “Razglednica iz umiranja”)
Ono što slikari krste kao
Autoportret, pjesnici bi mogli da nazovu Autopogreb. Jer, s vizuelne tačke
gledišta u bilo kojem dobu ljudskog života slikarski ili vajarski portret
(bista) ima zaokruženost, fiksiranost i smisao, ali s tačke mišljenja to nije slučaj,
već tek kada se život ispuni do kraja misao može na pravi i cjeloviti način da
priđe svom “predmetu”. Tek smrt daje puninu i zaokruženost života budući da
život nije gotov i osmišljen, ne može se ocijeniti (i cijeniti!) sve dok traje
i sve dok smrt ne završi konačno i ovjeri jednom za svagda njegov put. Tek
tada, u tom slučaju, misao i mišljenje mogu biti sigurni da neće biti
demantovani u svojim ocjenama “novim materijalima” i iznenađenjima bilo koje
vrste što ih život može donijeti i što on kao svagda neuhvatljiv i
nepredvidljiv tekući proces u sebi svakako potencijalno nosi i donosi. I kao
što je rekao Njegoš, reprezentativni simbol pozicije misli i mišljenja – “ovoga
su u grobu ključevi”. Izgleda da tek u času smrti, u “posljednjoj pjesmi” ili u
“autopogrebu”, pjesnik i mislilac može da sebe samog da u cjelini, integralno,
na pravi, valjan način, bez samoobmana i iluzija, sa sviješću, predviđanjem i
slutnjom o tome kako će to biti poslije života/smrti. Njegošev stav o
nemogućnosti saznanja najveće tajne čovjeka podupire Hajdegerovu misao da nije
pitanje ima li života poslije smrti, nego ima li života prije smrti. Duboko i
bolno je bio Vito, odnosno lirski subjekt njegove poezije, svjestan ove istine,
jer je znao svoj “grozni strah na raskršćima”, svoj “kukavičluk” zbog koga nije
imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”, za smrt ili život, dakako, za život
prije smrti! Vitov lirski subjekt je imao”grozni strah na raskršćima”, u okviru
koga ga je strah od (prave) smrti onemogućio da živi (pravi) život, i da se
odluči “ILI-ILI” (život ili smrt), pa je živio loš život, živu smrt. Bio je to
“bol od lošeg života, žive smrti” (Vladimir Pištalo), bol koji je razdirao
Ivana Iljiča Golovina, glavnog lika Tolstojeve novele “Smrt Ivana Iljiča”.
Nastavlja se
0 Komentara