ODABRANA POEZIJA DINE MURIĆ
Piše:
Božidar Proročić, književnik i publicista.
Dina
Murić, rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), je pjesnikinja, esejista i
filmski scenarista. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“
(2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije
„Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena
je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010.godine. Njena poezija je
objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored
književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija. Jedna
je od najplodnih pjesnikinja i scenarista današnjice možda pomalo (neopravdano)
zapostavljena u Crnoj Gori.
Poezija i proza Dine Murić umnogome
podsjeća na djela proslavljene francuske pjesnikinje i scenaristkinje Fransoaz
Sagan (1935-2004). Njeni stihovi slijede njen cijeli život, nejn sjaj i raskoš
,,velikih gradova.“ U stihovima Dine Murić ta erupcija emocija, melanholije, nježnosti, patnje, stradanja, vječitih borbi i
traganja za životom i smrću. Nema čitaoca koji u stihovima Dine Murić neće
pronaći i dio sebe u njima. Dina Murić svojom je meditativnošću, duhovnošću i
mudrošću otvara sasvim nove puteve u modernoj poeziji. U vremenu kada dominira
svijet mladih bez volje za čitanje na uvjek trusnom Balkanu njeni stihovi su
istinski i jedini svetionici u našim fizičkim i duhovnim, i moralnim posrnućima.
U fokusu idealnog ali promijenjenog, nestalnog i izgubljenog svijeta
,,savremene Evrope.“ Parabola jer sjenka njenog egzistencijalizma koji sam po
sebi predstavlja samo odraz prošle stvarnosti u kojoj se nalazi esencija
autorkinog bića. Tako se u pjesnikinji radja samospoznaja o prolaznosti nakupljenog
iskustva koja vodi u tugu i melanhonliju a ne liječi se ,,novim rajom“ već
ličnom poetskom ispunjenošću, jer je pjesnikinja svjesna svih vrijednosti koje
je njena porodica utkala u njoj i koji su joj putokazi i vodiči na nemirnim
raskršćima Evrope. Zato sa posebnim zadovoljstvom predstavljam izbor iz njene
nove poezije.
Olga
Langfelder i djevojčica bez imena
٭٭٭
Snijeg
se topi na mom otvorenom dlanu
Sve
ovo nema više neki pretjerani smisao
Udisaj
pa izdisaj
nijemost
pogleda i laganje
da
će se jednoga dana desiti nešto
za
nekoga od nas
U
sebi nosim tegobu
tešku
kao stotinu tegova
mračnu
i hladnu kao najtamniju noć
Ne
znam kako da je iskažem i znam da neću moći
Ovo
je taj svijet ljudi o kojem noću u pećini
svojoj
djeci pričaju prestrašene zvijeri
Ovdje
ispod napuklog asfalta vire skeleti
razbacani,
oprljani tamnom zemljom i nepoznati
Usta
hoće da kažu
ali
strašno je pa zanijeme i počnu panično pjevati
Uspavanku,
tihu i promuklu
jer
duša vapi za snom
A
gdje si u svemu tome bio ti?
Zašto
nisi ispunio obećanje koje si krvlju ispisao
na
fasadi rafalom unakažene zgrade
u
buntovničkom kvartu naše mladosti
Sinoć
te sanjam
Dok
te pratim sjetnim pogledom
nestaješ
iza ugla zgrade
Kada
te sustignem
vidim
da ti lijepa glava krvari
I
tako po ko zna koji put
Sahranjujem
te
No,
ne plačem, jer davno sam te izgubila
na
obalama gradova kojih neće biti
na
stranicama knjiga koje neće čitati
U
pjesništvu tuđih ulica
٭٭٭
U
smrt je otpratio tuđu djecu
otac
jedne nepoznate djevojčice
Taj
nevini lik je prašnjava slika moje majke
jer
sve su bile djeca
Mršavi
djevojčurci sa knjigama u rukama
što
ih spuste na kamen
dok
na Limu peru veš
Utvare
ih vabe sa druge strane rijeke
da
odjave, da ih ne bude
Opkoljavaju
ih i one padaju u kristalnu vodu
Nepoželjne!
Sjećam
se prozora susjedne kuće
siromašno
uređene dnevne sobe
i
okruglog nožem izrezbarenog stola
njene
kratko ošišane kose
njenog
strašnog vapaja
njenog
mršavog tijela kao u dječaka
koje
slomljeno leži na šarenom tepihu
Sjetim
se!
Pa
se u grču probudim iz kvasne postelje
i
satima čekam na razbijenom prozoru
Sinoć
sam ponovo hodala uskim ulicama grada
bijesna,
tragična, lažno nasmijana
U
kvartu vila, vidjela sam lijepu kuću
na
pločniku tablu zlatne boje sa imenom Olga Langfelder
Vidjela
sam mladu Olgu
Kako
pleše uz muziku Fred Astera
topli
zvuci se gube u naletima vjetra
ali
gusjenica puzi njenim lijevim obrazom i dolazi do oka
Čini
mi se kao da mi govori
„Pao
je Jura Soyfer“
„Poezija
je ono što se naslika na zaparenom staklu“
A
potom ponosno odlazi u Kristalnu noć
٭٭٭
Ko
je uzeo djetinjstvo bezimene djevojčice?
Znate
vi to
I
zato vas optužujem
Jer
dok nevino tijelo utanja u plavičastu noć
na
tv ekranu u susjedovoj kući
odvija
se fudbalska utakmica
Mi
znamo
Gdje
je bila španska kraljica
Dok
je krv tekla ulicama Kordobe
Tamna
i lijepljiva, zanosna
stilski
uređena klanica
Sve
dok pločnik više nije mogao da upije krv u svojim otocima
te
se počela razlivati po ćoškovima
i
natapati ćilime niskih kuća
٭٭٭
Djevojčica
stoji na stepeništu nedovršene kuće
Glava
joj je nakrivljena u stranu
lice
spremno na plač
Pored
nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini
sa
osmjehom punim nade
sa
princezačkim naklonom prema kameri
Otac
je fotograf
Mlad
je, neustrašiv i vječan
Kome
je potrebno više od zlatnog kaveza
kome
je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama
San
te
buđenje uz okrutni zvuk realnosti
u
kojoj padaju bombe moćnika
hodničko
ogledalo se lomi od potresa
٭٭٭
Njen
lik me oduvijek zove iz vakuma
u
kojem završavaju žrtve pod asfaltom
zove
me sa snježnih vrhova
i
iz istinskih osmjeha slučajnih prolaznika
Bilo
joj je osam godina
nije
imala majku
ne
znam joj ni ime, jer je nisam pitala
sjećam
se samo njenih očiju
jer
nisu mogle ostati djetinje
Njoj
je posvećena ova pjesma
I
Olgi koja je rođena u Baumgarten vili
u
četrnaestom distriktu
A
umrla u Birkenau (koncentracioni logor)
I
vama nestala generacijo
vaš
zadnji izdisaj desio se onoga dana...
Ali
ne plačem
jer
davno sam vas izgubila
na
obalama gradova kojih neće biti
na
stranicama knjiga koje neće čitati
u
pjesništvu tuđih ulica
0 Komentara